Vrsni intelektualac i filantrop, iskreni prijatelj Crne Gore i borac za njen opstanak, kasnije i za njenu restauraciju kao samostalne države, prof. dr Antonio Baldaći objavio je tekst pod naslovom "Mučenička nacija" [1], koji predstavlja analizu i prikaz knjige prof Aleksandra Divajna (Alex. Devine) [2] o tragediji koju je doživjela Crna Gora. Baldaći je taj članak publikovao učasopisu “Adriatico Nostro”, broj 44-45,avgust-septembar 1924. i u prijevodu sa italijanskog jezika na crnogorski on glasi: (slijedi prvi dio toga teksta).
“Uvaženi pisac i pobornik crnogorske stvari u Engleskoj, A. Devin, autor djela Off the Map, The Tragedy of a Small Nation, štampanog u Londonu 1921, nedavno je objavio originalan, polemički i kritički rad The martyred Nation, A plea for Montenegro, od gorućeg političkog i diplomatskog interesa.
Devin predstavlja autoritet po poznavanju politike svoje zemlje, naročito u odnosima prema Balkanskom poluostrvu. Njegova reputacija potiče od kontakata sa mnogima od najznačajnijih predstavnika te politike, među kojima je nemali broj zauzimao najistaknutije položaje u vlasti i bio slat u najpovjerljivije misije od strane britanske Vlade.
5Devin posebno obrađuje pitanje Crne Gore sa britanske tačke gledišta, ne da bi opravdao vladu svoje zemlje što je i ona dobrovoljno pustila da to pitanje padne u zaborav, već da bi pokazao kako se ono može iznova preispitati i definisati. Pisac predviđa da Laburistička stranka neće dugo moći da ostane ravnodušna prema obnavljanju Crne Gore.
Devin svoje iskustvo u vezi sa crnogorskim prilikama, pored simpatija prema ljudima iz svih zemalja koji su bezrezervno posvećeni ideji, duguje i ličnom prijateljstvu što ga je vezivalo za kralja Nikolu i kraljicu Milenu.
U svojoj novoj studiji, Devin nije želio da ocrta samo hronologiju mučeništva Crne Gore, već je imao namjeru da se bavi i pojedincima i njihovom krivicom za izdaju počinjenu na štetu našeg malog i srčanog saveznika, žigošući cinizam s kojim su ti ljudi iz svih vlada stavili potpis na jedan zločin, i to pošto su obećali, potpisanim dokumentima, da nikada neće pristati na nedostojan čin. Neke od tih ljudi, čiji neiscrpan niz nažalost pokazuje kako je čovjek najmrskije živo biće na kugli zemaljskoj, Devin podrobno opisuje, i njihov život i postupke poznaje do tančina.
Kralj Nikola u egzilu
Kad je riječ o kralju Nikoli, on se ne trudi da prikrije njegove mane. Nikoline ideje kao vladara pripadale su prošlosti. Kao apsolutni i dobronamjerni gospodar jednog primitivnog naroda [3], propustio je da od Crne Gore stvori modernu državu. S druge strane, njegova ličnost je bila odveć egocentrična i prejaka da bi pripremio nasljednika sposobnog za modernu misiju; stoga nije ni volio da se okruži odgovornim ministrima i pouzdanim savjetnicima, te je tako Crna Gora na evropskim dvorovima i kod evropskih vlada uvijek bila predstavljena samo nominalno. Nikola nije imao ni viziju ekonomske budućnosti svoje zemlje niti je razmišljao o uvođenju stranog kapitala kako bi se iskoristila znatna prirodna bogatstva Crne Gore. Sigurno, kaže Devin, da je u Crnu Goru bilo uloženo nekoliko miliona funti, nikada ne bi došlo do današnje katastrofe.
Nikola je pogriješio što je poklonio bezuslovno povjerenje Francuskoj i francuskim obećanjima, što je imalo za ishod njegovo zatočenje u ime vlade te zemlje. Srbija je morala da bude neophodni posrednik u tom gnusnom činu.
Pod Nikolinom vladavinom, suverenost Crne Gore predstavljala je porodično pitanje, ali njegovi sinovi su se pokazali kao nepogodni da ga naslijede, slabe volje, i nikada nisu bili pripremljeni da vode narod onako kako je to činio njihov otac.
U svakom slučaju, nepravda nanijeta kralju za života slijedi ga i poslije smrti.
Na zidovima pri vrhu stepeništa Forin ofisa u Vajtholu nalaze se portreti svih vođa saveznika u Velikom ratu. Slika u sredini zove se Britannia Pacificatrix i predstavlja sve saveznike: među njima, Crna Gora se pojavljuje kao nezavisna država. Engleska je prikazana kako u slavlju dočekuje svoje drugove po oružju.
Francuska, Italija, Amerika i Japan predstavljeni su kao uzvišene simbolične figure, dok su oni koji su najviše propatili, poput Belgije, Rumunije, Srbije i Crne Gore, prikazani sa ranama koje krvare. Zvaničan opis slike koja se odnosi na Crnu Goru sadrži sljedeće riječi: “Srbija čvrsto drži Crnu Goru u naručju”.
Ironija ove rečenice izmamiće osmijeh diplomata i razveseliće cinike, ali može i da dirne nekog drugog u srce i čak izazove prezir i mržnju. Tačno je doduše da Srbija svojim rukama obavija Crnu Goru, ali njene ruke su neraskidiv čvor i u njihovom zagrljaju nema nimalo samilosti niti pravde. Domovina jednog hrabrog naroda svakako nije zaslužila današnju nesreću. “Kada ćeš spasti narod, o Bože milosrđa, kada? Ne samo kraljeve, već nacije; ne krune i prijestolja, već ljude”.
Ubijeni crnogorski komiti u Nikšiću 28. decembra 1923.
Devin je napisao ove stranice ne bi li u Engleskoj pobudio više saosjećanja i zanimanja za napušteni crnogorski narod, koji se i dalje bori za slobodu. On smatra da će svi koji su u Domu komuna i Domu lordova, kao i drugdje, činili pohvalne napore da zastupaju ovu malu naciju, biti okruženi divljenjem. Nada se da će njegova knjiga u Engleskoj dovesti do stvaranja brojne organizacije koja bi rasteretila u toj borbi nekolicinu ljudi što ju je do sada vodila.
Autor opisuje kako je došlo do prisilnog pripajanja Crne Gore Srbiji, uprkos formalnim obećanjima koja je kralju Nikoli dala prvo francuska Vlada a zatim i Vilson [4]. Daje pregled pisama i dokumenata koji su svjetskom javnom mnijenju dobro poznati, a koje je s kraljem razmijenila diplomatija Antante, i zaključuje da su Francuska i Srbija s predumišljajem izdale Crnu Goru.
On temeljno obrađuje razvoj engleske politike prema Crnoj Gori. Lord Kerson u sljedećoj bilješci izražava iskustvo svih koji su pokušali da Crnoj Gori izdejstvuju pravdu. Kerson je izgovorio ove riječi u borbi za irske rojaliste: “Ima nečovječnih postupaka u svemu što je povezano s ovim izlaganjem nepravdi i patnji, a koje ja ne uspijevam da razjasnim. Svi napori da se stvari postave na mjesto ometeni su na način koji ne razumijem. U svakom slučaju, kocke su bačene protiv nas.”
Primjer za to nalazimo u izvještaju britanskog opunomoćenog izaslanika na Cetinju, grofa De Salisa.
Grof Džon de Salis
To što ovaj izvještaj nije objavljen jasno dokazuje da se narod Crne Gore nalazi pod vladavinom srpskog terora. Činjenica da sadrži teške optužbe protiv Srbije odmah bi izazvala reakciju da je objavljen, što ne bi odgovaralo engleskoj politici prema francuskoj vladi.
G. Ronald Maknil, kao član Donjeg doma, uporno je zahtijevao objavljivanje. Promjena tog stava o prikladnosti publikovanja izvještaja koja je nastupila i kojoj se morao prilagoditi kad je postao državni podsekretar za spoljne poslove pri kabinetu konzervativaca pokazuje da je istina ono što se s pravom misli, da nije moguće dotaći pitanje Crne Gore jer su Francuzi preosjetljivi na njega.
Uz to, nedavno objavljivanje ruskih tajnih diplomatskih dokumenata ukazuje da je teško bilo imati informativni plan, jer u tim dokumentima nalazimo brojne dokaze da su još od 28. marta 1915. ser E. Grej i ser Dž. Bjukenan, britanski ambasador u Petrogradu, bili upleteni u diplomatsku igru sa ciljem da se Crna Gora ugasi kao nezavisna država, inicijativa koju je u Italiji preduzeo i Đovani Đoliti.
Uprkos tome, Velika Britanija nikada nije aktivno djelovala protiv Crne Gore. Naprosto je bila prinuđena da prihvati sve što je činila Francuska. Može li se britanski pristanak opravdati? Kakvu onda vrijednost ima englesko prijateljstvo, ako Britanija nema nikakvu moć da utiče na obuzdavanje francuske politike na Balkanu?
Britanski premijer Lojd Dejvid Džordž
G. Lojd Džordž je u Engleskoj najodgovorniji za propast Crne Gore, budući da je on sa svojim političkim genijem i demagoškim darom najviše uticao na međunarodnu politiku. On je izmiješao karte u spoljnoj politici. Lojd Džordž je želio da izgleda kao da rješava i najozbiljnije probleme s očaravajućom i duhovitom srdačnošću. Ne treba zaboraviti incident u Kanu, kad je nalazio vremena da daje časove golfa francuskom premijeru Brijanu.
To je svijetu pokazalo kako razmišlja engleski premijer. Jedan poznati pisac je rekao: “Da je na Berlinskom kongresu lord Bikonsfild učio kneza Bizmarka da vozi bicikl i da je navaljivao da on juri ulicama gdje su ga fotografi čekali da prođe, tadašnja javnost ne bi smatrala tu sliku posebno prijatnom”. Drugo vrijeme, drugi običaji.
Brijanova slabost u Kanu toliko je iznervirala Francuze da je odmah smijenjen.
Ali zlo je što je srdačni šarm Lojda Džordža istome jamčio da će obećanja koja su Francuska i Velika Britanija dale Crnoj Gori biti lako ispuniti.
Još jedna vesela anegdota iz boravka Lojda Džordža u Kanu odnosi se na intervju dat jednoj ljupkoj mladoj Amerikanki, koja se kladila sa nekim prijateljima sunarodnicima da će ga dobiti. A u isto vrijeme jedna stara i nesrećna kraljica, kraljica Milena, pisala je g. Devinu koji se tada nalazio u Mantonu ovo pismo sa Kap Martina, 9. januara 1922:
“Bilo bi mi drago kad biste mogli da vidite g. Lojda Džordža u Kanu i da mu govorite o našoj otadžbini.
Kao malo koji Englez, Vi poznajete stanje naših poslova i imate povjerenje svih Crnogoraca i moje”.
Britanski ministar spoljnih poslova lord Kerzon
Lojd Džordž je na molbu g. Devina za razgovor odgovorio da je odveć pritisnut poslom te uslijed toga žali što je spriječen da ga primi. Međutim, bilo mu je moguće da da intervju mladoj Amerikanki, jer ga je to malo razonodilo usred “ozbiljnih” poslova konferencije, dok nije mogao da primi predstavnika stare kraljice i da sasluša poziv za pomoć njenom narodu, našem ratnom savezniku.
U govoru održanom prošle godine, Lojd Džordž je pokazao da ne mari za Crnu Goru. Rekao je da je “hrabra srpska vojska dala veliki doprinos u prvoj godini rata, ali je zatim, bez pravog vođstva, u bjekstvu, u dronjcima, prešla granicu, našavši utočište u planinama susjedne države”. Zašto Lojd Džordž nije izgovorio ime “susjedne države” i objasnio da su Crnogorci bili ti koji su svojom hrabrošću spasli srpsku vojsku?
G. Devin govori o trenutnom stanju u Crnoj Gori i o nedavnim sukobima u toj zemlji, uprkos tome što su glave svakog od vođa crnogorskih ustanika ucijenjene na 100.000 dinara.
Za počinjena zvjerstva navodi svjedočenje generala Barnama, predsjednika Bijelog krsta Kanade, kanadskog junaka i neumornog zastupnika crnogorske stvari [5]. Priča kako je kod Rubeža u blizini Nikšića pobijeno jedanaest Crnogoraca koje je vodio Raspopović; oni su fotografisani kod Crkve Svetog Vasilija u Nikšiću, a nju je sagradio kralj Nikola u čast crnogorskih pobjeda iz 1877, nakon kojih je Crna Gora zaslužila da bude priznata kao nezavisna država među evropskim nacijama. Gđica Daram [6] skreće pažnju na gorku ironiju koju pobuđuje ovaj pokolj, fotografisan ispred crkve kao kazna rodoljubima koji su željeli da njihova domovina zadrži nezavisnost.
Devin zatim govori o hrvatskom pitanju u vezi sa Crnom Gorom.
Hrvati se otvoreno protive centralističkoj politici Beograda, koja ima za jedini i prikriveni cilj srpsku dominaciju u Crnoj Gori.
Kraljevina Jugoslavija sastoji se od više naroda koji se, ujedinjeni jezikom i porijeklom, ipak međusobno razlikuju u drugim pogledima, posebno po vjeri, kulturi i političkim tradicijama. Kultura i tradicija u Hrvatskoj su dosta visoko razvijene u odnosu na Srbiju. Pašićeva politika centralizacije zakomplikovala je odnose između Srbije i Hrvatske. Radić je snažan pobornik hrvatske autonomije i njihove nacionalne slobode.
Uspjeh agitacije Hrvata vrlo blisko dotiče Crnu Goru i predstavlja nadu za ovu zemlju, jer ukoliko Hrvatska uspije da sruši srpsku centralističku vlast, jugoslovenska federacija će obnoviti autonomiju Crne Gore.
Profesor Aleksandar Divajn
Hrvatska u Radiću ima svog “lidera” i hrvatsko pitanje se rješava u sukobu između Pašića i Radića, dok je narod Crne Gore, kome su vezane ruke i noge, napušten od svojih dinastičkih “lidera”, kao stado bez pastira, izuzev gerilskih vođa i malobrojnih vjernih Crnogoraca u egzilu.
Srpski mentalitet se veoma razlikuje od onog u drugim regionima.
Na primjer, mentalitet koji sa zadovoljstvom reprodukuje fotografiju pobijenih crnogorskih rodoljuba jednako je odbojan kultivisanim Slovencima i Hrvatima. Srbi se diče što se njihov uspjeh zasniva na događajima koji su uslijedili nakon atentata na Franca Ferdinanda i ponosni su na takav događaj.
Himna “Zeleni venac”, u kojoj je zavjera očigledna, u Beogradu se gordo označavala kao “zametak velikog rata”, a atentator na nadvojvodu slavljen je kao heroj! Ovakve stvari su strane i nezamislive narodu poput hrvatskog. Ima i drugih suprotnosti: Srbija je militaristička; Hrvati su aktivni pacifisti i pacifizam se u Hrvatskoj ne može iskorijeniti.
Spomenica Božićnog ustanka
Gđica Daram, veliki poznavalac balkanskih složenosti, kaže u jednom skorašnjem članku:
“Ništa nije pobudilo veće gnušanje kod Hrvata nego obaveza polaganja zakletve na vjernost današnjem kralju Aleksandru, koji je na prijesto došao nakon ubistva i, kako oni kažu, na njemu se održava ubistvom, i sklapanje savezništva sa čovjekom koji je svrgnuo svog djeda, kralja Nikolu od Crne Gore, dokopavši se njegovih privatnih dobara i prodajući čak i tepihe iz njegovog dvorca sve do uzurpacije njegovog prijestolja, na kome su sjedjeli njegovi preci. Sve to ispunjava grozom Hrvate, za koje je “đed” glava porodice: oni su uvrijeđeni tolikom bezbožnošću”.
Pašić tvrdi da je regionalna autonomija nemoguća, jer bi ona odisala republikanstvom i predstavljala bi opasnost za monarhiju i zajedništvo. No, u svakom slučaju, pokušaj da se silom zbrišu (kao što sada čini centralistička vlada) svi osjećaji autonomije, oruđe je koje vodi sigurnoj propasti Jugoslavije u kratkom roku” [7].
(Nastaviće se...)
[1] Antonio Baldacci, “Scritti Andriatici“, Bologna, 1943. Naslov originala je: „La Nazione Martire“, di A. Devine 1924. Tekst je u navedenoj knjizi objavljen na stranicama 297-308. Prim. Priređivača.
[2] Iz časopisa “Adriatico Nostro”, IV. II, br. 44-45, avgust-septembar 1924.
[3] Nije mislio u uvredljivom kontekstu, nego na nepovoljne i teške uslove života-nap.N.A
[4] Predsjednik SAD dr Vudro Vilson.
[5] Treba vidjeti (u istom broju lista “Adriatico nostro”, IV-II, br. 44-45, avgust-septembar 1924) jedan od izvještaja generala Barnama: Izdaja slabijih: mučeništvo Crne Gore, koji je preveden s engleskog originala, a izašao u 11. broju (maj 1925) časopisa „Foreign Affairs“, čiji je glavni urednik poslanik laburista E. D. Morel, a koji je odražavao tadašnji stav britanske vlade prema crnogorskom pitanju.
[6] Britanska spisateljica i putopiskinja, antopolog i politički poslenik Edith Mary Durham (1863-1944) objavila je 1925. godine u Londonu knjigu (obima 208 stranica) pod naslovom „The Sarajevo Crime“-Prim. N. A.
[7] Prijevod sa italijanskog jezika: Dr Deja Piletić.
