Prof. dr Antonio Baldaći, jedan od najznačajnijih i najaktivnih promovenata prava na opstanak države Crne Gore i njene nezavisnosti, kako u Italiji, tako i širom Evrope i svijeta, predsjednik Komiteta za nezavisnost Crne Gore u Bolonji, član Međunarodnog komiteta za Crnu Goru (čiji je sjedište od 1924. bilo u Njujorku), bliski saradnik crnogorskih vlada u egzilu (1919-1925) i crnogorske političke emigracije, često je nastupao u javnosti i vršio propagandnu i političku akciju u korist Crne Gore i njenih legitimnih prava.
Govorio je i pisao o situaciji u našoj zemlji i osuđivao velikosrpsku nasilnu aneksiju Crne Gore, izvršenu krajem 1918, i sistem i režim terora koji je sprovođen nad crnogorskim narodom u novostvorenoj državi Kraljevini SHS. Veoma zanimljivo i istoriografski važno predstavlja njegovo svjedočanstvo o stanju u Crnoj Gori dato u formi intervjua za štampu u Bolonji 1925. godine.
29U tome kazivanju Antonio Baldaći, odgovarajući na novinarska pitanja, svjedoči sljedeće:
“Intervju sa profesorom Antonijem Baldaćijem, predsjednikom Nacionalnog komiteta za nezavisnost Crne Gore. [1]
Koji je bio cilj putovanja kralja Aleksandra u Crnu Goru i šta će biti rezultati tog putovanja?
Kao što su uradile sve ostale udružene Vlade za svoje države, tako je i Vlada u Beogradu morala da razmišlja o pronalaženju povoljne prilike za posjetu kralja Srbije okupiranoj Crnoj Gori 1918. Ali stanje sveopšteg gerilskog ratovanja, koje je buknulo u zemlji, nikada nije dozvolilo, sve do dan danas, ni kralju niti bilo kojem od ministara kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, da uđu u Crnu Goru.
Tako da je Vlada u Beogradu uložila sedam godina kako bi ispunila svoju želju, čekajući svakog dana da se završe bune Crnogoraca protiv okupatorske vojske. U posljednjem trenutku, iako je i dalje stanje anarhije u zemlji, Beograd je pronašao valjan izgovor: da ponovo na Lovćen vrati pepeo vrhunskog pjesnika i Vladike Crne Gore i cijele Jugoslavije, Radivoja Petrovića Njegoša. Na taj način, dodirujući crnogorsku osjetljivost i nacionalni ponos, dogovoreno je da se za ovu priliku organizuje niz proslava, koje bi trebalo da posluže kao most za prolaz kralja Aleksandra između Srbije i okupirane zemlje.
Posjeta kralja Aleksandra 1925. anektiranoj Crnoj Gori
Vlada u Beogradu iskoristila je osjećanja dubokog poštovanja koja crnogorski narod ima prema svom velikom pjesniku vjerujući da će to biti prilika da se zaboravi neprocjenjiva šteta koju je to prouzrokovalo u zemlji. Kao što je poznato, pepeo Vladike je premješten sa vrha Lovćena na Cetinje od strane Austrijanaca tokom njihove okupacije Crne Gore. Vratiti na staro mjesto ove ostatke bio je najsvetiji zavjet crnogorskog naroda. Iskorišćavanje ovog zavjeta u političke svrhe je bila misao Vlade u Beogradu, koja je, u tišini, organizovala put kralja u Crnu Goru.
Crnogorski narod nije očekivao posjetu koju nije želio. Iznenađen, odgovorio je, ističući posjetu sa najvećom hladnoćom, tako da se proslava, koja je trebalo da se odvija kao nacionalna uzvišena svečanost, završila u strogo zvaničnoj formi. Na stranu neke proslave organizovane od strane okupatorskih trupa (kralja i njegovu svitu su pratili cijeli pukovi u Crnoj Gori, pored onih što redovno održavaju teritoriju), nijedno prikazivanje se nije dogodilo sa toplinom i ljubavlju koju su ljudi čuvali za posjete svojih vođa, kada su oni zaista bili voljeni. U svim gradovima koje je posjetio kralj, vladar je morao da prima građane koji su donosili žalbe naroda protiv koruptivnog sistema guvernera pred tron, odakle i potiče krivica što je zemlja bačena u bijedu i žalost.
Prva stranica Salisovog izvještaja o Crnoj Gori
Zvanična štampa u Beogradu nije propustila da iskoristi kraljevsku posjetu Crnoj Gori u političke svrhe, posebno za inostranstvo. Ali zapravo je laž ono što govore srpske i hrvatske državne novine, a to jeda je posjeta ispraćena sa jednom iskrenom eksplozijom osjećanja i nacionalne svijesti, u toj mjeri da ove novine navode da se povjeruje da će ovaj put biti istorijska činjenica u interesu jedinstva države i dinastije.
Drskost Vlade se ogleda i u tome da je bila u stanju da kaže da je problem Crne Gore vrlo jednostavan i da je bio riješen sa nekoliko saosjećajnih riječi kralja. Kralj i njegovi ministri su obećali Crnogorcima da će zadovoljiti njihove potrebe koje smatraju ispravnim, ali su na sva obećanja odgovorili sa apsolutnim poricanjem. Za Vladu u Beogradu je bilo dovoljno prisustvo kralja da iz Crne Gore nestane federalizam i republikanska ideja.
Kralj Nikola
Međutim, Vlada i njena štamparija izrazila svoje mišljenje da je, kada je kralj, u pratnji-kako je rečeno, već bio mnogo daleko od granica Crne Gore, vrhovni komandant srpskih trupa okupacije konačno mogao da odahne.
Da učvrsti svoj put u Crnu Goru, kralj Aleksandar je na Cetinju potpisao dekret o amnestiji za političke zločine koji je, međutim, bio ograničen na zločine počinjene protiv jugoslovenske države do 31. decembra 1924.
Iz ove uredbe su, dakle, bili isključeni politički zločini od toga dana do dan danas. I ne samo to, crnogorski politički emigranti, koji su se kao patriote borili protiv aneksije njihove države, bili su takođe isključeni iz uživanja amnestije. Isključujući emigrante, Vlada u Beogradu je svečano dokazala koji je pravi značaj borbe koju su vodili crnogorski iseljenici u inostranstvu za nezavisnost sopstvene zemlje.
"Poslanici" tzv. Podgoričke skupštine 1918.
To je već drugi put da Beograd obećava amnestiju Crnogorcima. Ali, kao i amnestija od ranije, ni ova neće biti realizovana nikada. Amnestije Beograda Crnoj Gori nemaju drugu svrhu do te da iznenade iskrenost stranih vlada, koji ne znaju apsolutno ništa o tome šta sazrijeva unutar Jugoslavije, a posebno ne mogu da zamisle metode i podvale Beograda kako bi istrijebili narod da bi dunavska oligarhija preuzela vlast uz pomoć saveznika.
Šta znači ova amnestija, kada će upravo u ovom trenutku pobunjenici biti pred sudom na Cetinju i zašto se nisu pojavili na vrijeme da traže oprost od vlasti? Istražni materijal za ove nesrećne ljude je veliki i vjeruje se da će proces trajati oko dvanaest mjeseci.
Optuženi su podjeljeni u dvije kategorije, tako da su formirana dva oblika za vođenje sudskog procesa. Prava amnestija, mnogo hvaljena u poluzvaničnoj štampi, ne uključuje niti jednu osobu dovedenu pred sud: zato je ona jedna od uobičajenih prevara Vlade u Beogradu.
Tako da putovanje kralja nikada neće zakopati gađenje koje osjećaju Crnogorci prema Beogradu i sigurno neće završiti borbu sa zvaničnim obredom na grobu velikog Njegoša.
Vlada i političke stranke u Beogradu su vjerovale da mogu uticati na ujedinjenje Crne Gore, koristeći se masakrima kako bi izbrisali sve tragove tradicije crnogorskog naroda. Svaki Crnogorac koji nije bio zadovoljan ovakvim sistemom ujedinjenja bio je proglašavan pristalicom kralja Nikole, a samim tim izdajnikom zemlje, bivajući progonjen kao divlja zvijer. Na ovaj način Crna Gora bila je žrtvovana sa nasiljem. Njena prividna pripadnost Jugoslaviji je koštala mnogo više krvi nego što je bilo proliveno za vrijeme balkanskih kao i Prvog svjetskog rata.
Naslovnica krvavog albuma Karađorđevića, Rim 1920.
Crnogorska borba za slobodu i dalje stoji. Hiljade uništenih domova, stotine nevinih koji jauču u zatvoru, bezbroj izbjeglica, sveopšta bijeda ne može zaustaviti volju naroda da nastavi sa borbom. Beograd nikada neće predahnuti.
Kakva je danas prava situacija u Crnoj Gori, ne uzimajući u obzir manje više diplomatske i konvencionalne informacije iz novina?
Crna Gora je oduvijek bila mučena od strane Srba i to nasilnički i lukavo prepuno ohološću i mržnjom što još uvijek nisu uspjeli da ugase ovaj ustanak, koji vodi ka generalnoj buni naroda, odmah nakon prevare i lažne skupštine u Podgorici. Srbija nije ništa licemjerno gajila u sebi osim uništenja zemlje, kako bi se oslobodila daleko inferiorne pozicije pred brilijantnom crnogorskom prošlošću i izrazila na taj način vrline gordog, jednostavnog i hrabrog naroda.
Nema izvještaja o bezbroj odbora koji su bili poslati u zemlju od strane Vlade i humanitarnih institucija ili napisanih od strane pojedinih posmatrača koji nisu opisali strahote počinjene od strane Srbije u okupiranoj zemlji, kako bi suzbili želju naroda za nezavisnošću.
Prvi izvještaj je onaj od strane grofa De Salisa, koji je, sedam godina od kada je prikazan u kancelariji spoljnih poslova, jedan od najistinitijih i najimpresivnijih. Posljednji izvještaji britanskog vicekonzula na Cetinju, gospodina Monka Mejsona, koji su bili predmet pitanja u Donjem domu i Domu lordova, su podjednako tačni i oštri protiv okupatora. Italija nije slala na tim mjestima nikakvu misiju i bila je obavještena o dešavanjima u Crnoj Gori samo indirektno.
Grof Džon de Salis, britanski ambasador u Vatikanu
Mučeništvo ljudi počinjeno mačem, vatrom i izgladnjivanjem; požari hiljade domova; zarobljivanja u užasnim zatvorima; deportacija stanovnika čitavih sela; skrnavljenje grobova, crkava, nacionalnih uspomena; težak bol sopstvene ljubavi i progon najhrabrijih patriota; obaveza sela da snabdijevaju hranom i da plaćaju vojnike; zabrana nastave o crnogorskoj istoriji u školama kako bi se izbrisao svaki trag jedne vjekovne epopeje; obaranje vrijednosti nacionalne monete do ruganja; kontinuirano pogoršavanje taksi; odbijanje gradnje puteva i obavljenje javnih radova; ravnodušnost prema ljudskoj gladi; ovo je prava slika Crne Gore.
U ovom klonulom stanju zemlje, svaka kuća više izdvojena put unutrašnjosti, ima mjesto u policiji sa potpunom moći čak i na sudovima i u zakonu. Najstrašnija korupcija je raširena od činova u policiji, profesora u školama, trgovačkih putnika, paroha, u svim sumnjivim mjestima koje možete zamisliti, za novac i čast u službi ugnjetača.
Zemlja je blokirana i okovana sa svih strana i u vlasti onih bez razuma i bez srca, pohlepnih za pljačku, krv i zločine, služeći se najmonstruoznijim lažima i manevrima. Štampa i nezvanične agencije imaju zadatak da uzdižu vrline režima u inostranstvu, dok je zemlja u strašnim ruševinama. Među najpoznatijim plagijatorima u inostranstvu možemo se prisjetiti: Burića u Londonu, Perunovića u Sjevernoj Americi, Radičevića u Južnoj Africi…i mnogi drugi širom svijeta sa velikim brojem žena zaposlenih kod njih. Među najistaknutijim ženama, koje rade u metropolama velikih sila, poznate su: g-đa Grujić u Vašingtonu, g-đa Vesnić u Parizu, g-đa Krstić u Londonu itd.
Potpisan je bio i sporazum između Srbije i Albanije za aktivniji nadzor na cijeloj granici, kako nijedan Crnogorac ne bi mogao pobjeći jugoslovenskoj policiji. Ustupanje doline Vermoša na albanskoj teritoriji Jugoslaviji je jedna od posljedica konvencije, zbog koje je Albanija u potpunosti kružila oko srpske orbite. Sa teritorije Crne Gore ne može izaći niko živ, izuzev onih koji su nabavili posebnu dozvolu za prolazak. Tajna služba, tj. tajni agenti kruže svuda po zemlji i inostranstvu, istražujući i prijavljujući” [2].
(Nastaviće se…)
[1] Iz časopisa “Naš Jadran”, VIII, br. 58-59, oktobar-novembar 1925.god. Navodi se: ”Kralj Jugoslavije Aleksandar je 22. septembra, crnogorskom narodu donio Zakon o amnestiji, kojim je srpska propaganda u inostranstvu htjela datiširu cirkulaciju. Vladina štampa u Srbiji je smatrala trijumfom ovu amnestiju za opšti mir Crne Gore, koju bi trebalo da iskoriste svi oni koji su počinili zločine na teritoriji Kraljevine Crne Gore iz vremena okupacije do 31. decembra 1924, uključujući i pobune. Iz amnestije su bile isključene osobe koje su počinile opšte zločine kao i one osobe koje, boravivši u inostranstvu, nisu ušle u zemlju do dana objavljivanja ovog dekreta"
Sretnuvši se u prolazu iz Bolonje sa djecom iz milanskog odmarališta koji su se vraćali iz Zare, sastali smo se sa našim prijateljem i kolegom prof. Antonijem Baldačijem i dugo smo ga zadržali u razgovoru o sudbini nesrećne zemlje koja je potčinjena Srbiji. Dobili smo sledeći intervju koji obilato ilustruje jednu interesantnu situaciju našoj javnosti koja je već duže vremena, u odnosu na Crnu Goru, zbunjena.
U Italiji je sudbina Crne Gore bila zaboravljena nekoliko godina, a i italijanske novine kada govore o ovoj zemlji samo ponovo štampaju novosti jugoslovenskog porijekla. Samo prekaljeno jezgro iskrenih patriota drži glavu u korak s vremenom i podsjeća Italiju na svoju svetu dužnost da zapali buktinju izbavljenja Crne Gore, što predstavlja najvažniju garanciju mira na našem Jadranu.
Uputićemo poslije posebnu pažnju naših čitalaca na pasus u intervjuu u kojem se govori o odnosima koji postoje po pitanju Dalmacije i Crne Gore.
[2] Prof. dr Antonio Baldacci, "La situazione politica nel Montenegro", Bologna, 1925. Objavljeno u: “Scritti Adriatici”, Bologna, 1943. Prijevod sa italijsnskog jezila dr Deja Piletić.
