Redovi i avlije
Ivo Andrić, možda najveći mag ovoga jezika na kojem pišem i kojim se bez prevoditelja sporazumijevamo, Nobelovu je nagradu dobio za roman Na Drini ćuprija. Nastao je u vrijeme Drugog svjetskog rata, uz još dva romana koje je ovaj književnik ispisivao u okupiranom Beogradu, Travničku hroniku i Gospođicu.
S mojeg je stanovišta najzanimljiviji roman Prokleta avlija, objavljen devet godina kasnije. To je dvostruko značenjski kodiran tekst, kao priča u priči.
Šutljivi i ćudljivi, nalik andrićevskim likovima iz vilajeta, mi nastojimo umaći mrklim mrakovima
Proza koja govori o osamljenosti svećenika. Nije najvažnije jesu li oni franjevci ili neki drugi red, u ovoj se kraćem romanu - na sličan način kao u kasnijem Selimovićevu roman Derviš i smrt, prikazuje unutarnji svijet ljudi koji su predani vjeri svojom voljom ili nuždom, siromaštvom i željom za obrazovanjem. Premda su oba romana literarno kamuflirana sudbinom njihovih pisaca, oni snažno funkcioniraju i na univerzalnoj razini, kao priče o prijateljstvu, redu, vjeri, izdaji, ludilu, okajanju i pokajanju.
Ovi pisci često su mi pred očima kad prolazim krajolicima koje su nastanjivali. Socijalistički je sistem u njima pronalazio i podržavao književne zvaničnike, po njima su ustanovljene nagrade, a bosanska rječitost ili rezerviranost šutnjom njihov je unutarnji znak.
Obojica su dugo boravili u Beogradu, obojica su se odredili umjetničkom pripadnošću za srpsku književnost. I gotovo da nema pisca - ne samo iz te generacije - koji nije svojim djelom, vrijednim ili prosječnim, koketirao s vlašću.
Nad prostranom Panonskom nizinom vode putevi između dviju dominantnih politika i kultura ovih prostora, hrvatske i srpske, a prema Jugu ka Bosni, Hercegovini i Crnoj Gori. Sjeverni putovi najavljuju mađarsku i austrijsku granicu. Opirem se pomisli da je kultura nerijetko bila put politici.
Na ovim prostorima koji su se često nazivali, u silini teorijske natege kao srednjoevropski, ili čak prema političko ekonomskim programima, koji su zazivali stare ilirske provincije, Alpe-Adria. Zemljopisni položaj i kulturni utjecaj oblikuju i politiku gradnje.
Oni stari simbolički i stvarni mostovi i ćuprije, rušeni i nanovo podizani,kao da su izgubili svu svoju ljepotu i značenje. Novi pak mostovi svuda su u svijetu jednaki: nad morem ili rijekom, usred grada ili na periferiji, svojim betonskim stupovima i naizgled filigranski finim užadima upisuju u krajolik ideju o približavanju, premošćivanju, bliskostii nadsvođivanju razlika.
Kulturizacija
Ipak, unatoč vanjskoj kulturizaciji, nakani da se svi svedemo pod jedan isti globalistički model gradnje i nadgradnje, o nama vladaju banalni opisi kojima dominira želja da se bude šokantan a ne sabran.
Nerijetko ćete čuti: Što južnije, to tužnije ili Što južnije to bolja muzika i kuhinja, a neuredniji toaleti.
Ovakve banalizacije trebalo bi što rjeđe rabiti. Ježim se tih vickastih usporedbi, od priče o slovenskoj štedljivosti do onih o crnogorskoj muzikalnosti ili lijenosti. A svi lijepo vidimo da su ovi prostori i dalje bili i ostali proklete avlije. Ne samo zbog loših politika.
Ili, zato što se svakoga dana u svakoj od ovih zemalja događaju među običnim svijetom i među mafijom drastični obračuni i tragedije. Već i zato što su politika i političari stvorili svuda jedan isti, prepoznatljiv način ophođenja. Uglađen za evropsku komunikaciju, temeljno bahat i arogantan za domaće prilike. Srećom, sveprisutna obavijenost, čini ih vidljivima, da ne kažem prozirnima.
U aktualnoj hrvatskoj trci za predsjedničko mjesto došli smo do 14 kandidata. Većina su neuvjerljivi i licemjerni. Želja za vlašću, a ne spas Hrvatske očita je i kod ženskih trkačica za Pantovčak. Čini se da se većina prijavila radi novca za kampanju.
Za desetak dana koliko je do prvog kruga izbora, treba prikupiti deset tisuća validnih potpisa. Ministar zdravlja nedavno uhapšen ubrzo izlazi iz zatvora. S manjim pauzama više je od trideset godina vlasti HDZ-a. Koliko će još godina vladati ljudi koji ne znaju gdje su im granice: profesionalne, ljudske, razumske?
Naličje organiziranosti
U Crnoj Gori, klerikalizam je postao dominantna politička poluga. Uz to, i dalje se vrše uhićenja, denuncijacije, međusobne optužbe i prozivke. Da li se išta u Crnogoraca promijenilo od 1948? Netko, imam osjećaj, želi biti silno revan pred EU ne bi li povukao koji program i koji kredit za sebe.
Troši se državna blagajna za benzin, pa ispada da su neki političari vozili državnom lovom za gorivo više nego taksisti. Uglazbljen u suvremene neomonarhističke snove i crnogorski mlađahni predsjednik sa suprugom odaziva se na austrijske balove.
Proklete bašče, naličje organiziranosti, sastaju nas svuda, ne samo u ovim prostorima, uvjetno rečeno balkanskima. Prepun ih je i Stari kontinent, od Skandinavije do Grčke ili Turske. Nisu privilegija samo naših prostora. Umjesto uređenog vrta ili bašte mi smo, kao i dobar dio Evrope, postali mjesto opasno po život. Gdje svakoga ubogog dana netko strada.
Iza glazirane snishodljivosti kriju se mnoge omraze. Kao da ne uspijevamo pripitomiti svoje divljaštvo. Ni zakonima, ni obrazovanjem, ni odgojem. Rušenje nestručnih rekonstrukcija, vršnjačka nasilja, obračuni mafije, nasilja nad ženama, sve više ubojstava i samoubojstava, sve je to naša stvarnost. Možemo li se navići na zlo? Jesmo li postali neosjetljivi?
Skandali i afere smjenjuju vijesti o centu koliko je pojeftinio benzin, a priča o ekološkoj i biološki bezopasnoj hrani vrti se medijima.
Tamo dolje u tzv. Svetoj zemlji koja je bila i ostala prokleta pustinja, vodi sei dalje rat koji novinari i političari zovu sukob. Koliko hiljada ljudi treba stradati da bi se priznala evidentna činjenica? Jer to nije sukob, to je rat, to je genocid. Ovih su dana Izrael i Palestina postigli primirje, na dva mjeseca.
No Izraelci se ne pridržavaju dogovora već bombardiraju kampove u okolnim zemljama, nakon što su Gazu sravnili sa zemljom. Zastrašujuće slike smjenjuju jedna drugu: djeca, žene, glad, siromaštvo, bijeda, eksplozije.
I Putin je nedavno pokazao svoje cinično lice: prvo, rekao je kako Rusija ima interkontinentalnu raketu koja razvija 4.000 stupnjeva Celzijevih u dodiru sa zemljom, a potom da Sunce isijava temperaturu od 5.000 do 6.000 tisuća stupnjeva.
Znači li to da nas može njegovo istočno sunce sagorjeti u par sekundi? Svejedno je Poljska izašla na ulice protestirati protiv Ukrajine, za Rusiju. Vrlo neobično. Poljska, uz Španjolsku najrigidnija katolička zemlja Evrope, okreće se Rusiji. Znamo koliko su Poljaci mrzili i Nijemce i Ruse. A sad, eto ti vraga, ukinuti dotok ruskog plina puni poljske ulice hiljadama prosvjednika.
Crnoj Gori, klerikalizam je postao dominantna politička poluga
U srpskoj skupštini tuča. Nepojmljivo, ne samo mlađi poslanici, već i stariji. Odličan primjer za demokraciju. Još jedan dokaz naizgled razumnim Evropejcima da vladaju Buretom baruta.
Hrvatske ankete navode visoki stupanj ksenofobije: mnogo mladih ljudi radije bi imalo susjede Nepalce nego Srbe, a dobar dio njih ne bi nikada primio na stan Indijce. Nije li to odraz politike koja ostavlja tragične posljedice na mlade ljude.
Veliki gradovi postaju periferijska tračaonica u kojima se izgubio svaki intelektualni, kulturni i duhovni glas. Mnogi od njih posvajaju i prisvajaju kao svoje imigrante pisce, arhitekte, slikare, redatelje, da bi ih što prije mogli uniformirati jedinstvenim programom uprosječivanja.
Rasula se i kolegijalnost u svim zanimanjima i cehovima. Sindikati su postali mastodonti koji grabe utjecaje i novac. Književnici su postali pisci, pisci novinari, novinari kolumnisti, i obratno, može se čitati i zdesna. Njihove udruge razara megalomanija poznata malim narodima.
Ne tako davno neke su moje muške kolege kad bih ih nazvala da ih pitam što ima novo u cehu znali reći: Oprosti, nemam vremena, ja sam pisac.
Meni se nijednom nije desilo da ikome, a posebno mlađim kolegama kažem takvu glupost. Pa svi znamo da osim pisanja radimo i dnevne običnosti. Moja su obavezna lektira i: zurenje u pejzaž, promatranje prolaznika, odabir namirnica,gledanje u nebo,snatrenje uz oblake. To, naravno, ne znači da ne znam kolika je cijena kave ili glavice kupusa.
Novembarski dani završavaju onim što se u Hrvatskoj slavilo kao Dan republike. Ili jednostavno, Dvadeset deveti. Ovih dana kad svijet visi na rubu svjetskog rata nostalgija i nema puno smisla. U duhu sa srednjoevropskim crnim humorom, iz slavonskih je govora i u kajkavski, umjesto kolinja prodrla složenica svinjokolj.
Mi koji još uvijek nismo svojom voljom ni biljožderi ni fastfudovci, mi mesožderi ili svežderi, ne brbljamo ni o zdravoj hrani ni o dijetama. Jedemo polako i smireno, jer odnos prema jelu je odnos prema tijelu. Mnogo toga smo morali progutati da bismo dospjeli u svoje nježne godine.
Stoga s trpkim strpljenjem gledamo na mlađe ljude koji traže u guglovskim prevoditeljima sinonim za rijetke toponime. Ne stapamo se ni sa jednom grupom, ne izlazimo u skupinama,ne podržavamo platforme. Šutimo svoja stara znanja i postajemo škrti na njima.
Šutljivi i ćudljivi, nalik andrićevskim likovima iz vilajeta, mi nastojimo umaći mrklim mrakovima. Ova je sintagma u jugoslavenskom socijalizmu bila sinonim za nerazvijenost.
Rasap zajedničke zemlje i prividni tehnološki napredak, brzina umrežavanja i umnožavanje potreba, donijeli su nam naizgled bezopasnu ali razarajuću naviku: naviku na neizvjesnost.
