Honduras i Zeta
Trgovina je postala prava znanstvena fantastika na djelu. Kupujem neki dan u veledućanu bundevu, koja je kao što znamo jedna od podvrsta tikve. Plod je krupan i nalikuje flašama za manastirsku rakiju. Kad ga kod kuće ljuštim zapažam neobičnu etiketu. Vrlo sitnim slovima piše i zemlja porijekla: Honduras. Nasmijah se slatko. Zar nema dovoljno prostora u ravnici Zete da se proizvode tikve?
I što o svemu misli političar kojega svi iz neke naopake milošte zovu Pipun? Umjesto zalaganjem za poljoprivrednu proizvodnju i razvoj agrara, njemu je unosnije polje politika, iako je jednako „stručan“ na oba polja.
Jasno mi je za banane, avokado, kokos, kakaovac ili ananas da se moraju uvoziti iz dalekih zemalja, ne rastu ni kod nas ni u bližoj ili daljoj Evropi. Ali tikve, bundeve, jabuke, krumpir, sve to proizvodimo i domaće je najčešće iznimne klase. Usto, sve je ukusno i svježe.
Sve to ipak kupujemo od Argentine i Brazilado Južne Afrike ili Madagaskara. Kakva je to ekonomija koja zarađuje na bundevama? Ili kava, jasno je da ne raste ni na Durmitoru ni na Hvaru. No, ako je već kupujemo svježu, neprženu, u onim zelenkastim zrncima kojih se sjećaš još iz ranog tvog podgoričkog djetinjstva, koje je baba usipala u pržulin i okretajući ručicu pažljivo i dugo pekla, zašto je taj napitak koji se u Evropi ispija najviše na Balkanu, morao poskupjeti toliko da kilogram kave košta koliko i kilogram najskupljeg mesa?
Hoće li penzići moći sjediti u kavanama i kafeterijama i ispijati je s guštom ili pak gorčinom, znajući koliko pogađa njihov ionako istanjeni budžet?
Isto tako morski plodovi i lignje. Pronašla sam neki dan lijepe rasne oveće zamrznute lignje. Idealne za punjenje. Već surfam internetom, već kombiniram čime ću ih napuniti dok se odmrzavaju. Pogledah etiketu. Zemlja porijekla: SAD.
Zar crnogorskoj ekonomiji nije bliža hrvatska proizvodnja ribe, rakova, muzgavaca? Jest da u Crnoj Gori nema poštene ribarnice. Jest da je izbor morske ribe oskudan. Jest da Crnogorci slabo ili nikako ne love morsku ribu, a i vrlo malo je jedu. Dobra ponuda bi i te kako utjecala i na veću tražnju morskih proizvoda, kao najzdravije hrane!
No to ne znači da se ona ne može nabaviti iz obližnje susjedne Hrvatske. Zašto ne postoji neki regionalni zakon koji će zaštititi nacionalne proizvode tako da oni budu konkurentni daleko-azijskima ili američkima?
Trgovina, zar mora tako?
I ako ne postoji, zar se ne može donijetisada kada se ekološka država Crna Gora diči domaćim proizvodima? Prisutna je ocjena da otkupna cijena ne može pokriti troškove proizvodnje. Da država nije majka uvozničkom lobiju, a maćeha domaćoj proizvodnji sve bi bilo drugačije, a prirodni bi resursi na pravi način procvjetali u eko-državi.
Ne, sve je naopako i u ekonomiji i u trgovini ovih zemalja i kao da je na djelu visoka tehnologija, nitko se ne želi pozabaviti pitanjem morskog blaga, koje rabe susjedi.
Ipak, nerazumljivo je da je u Hrvatskoj najskuplja hrana u Evropskoj uniji, u zemlji koja ima jednu Slavoniju, bogom danu ravnicu i zemlju koja je plodonosna kao misirska.
No, nema više te radne snage koju će upregnuti da je obradi i da kultivira različite, brojne povrtne i voćne vrste. Nitko više ne želi težački život, makar on bio potpomognut financiranjem države i osiguravanjem od šteta nanesenih nevremenom.
Neupitni optimizam
Iz ekonomskih komparacija, prenu me sjećanje na jedan izraz: bez daljnjega. Njegov neupitni optimizam pamtim još iz kasnih šezdesetih. Išli bismo subotom gradom, nakon trgovine, tata, mama i ja.
Kad bi se pozatvarali dućani, žurili bismo do Samoborčeka, vlaka Srebrne strijele, što metalna i sjajna čeka na zagrebačkoj Trešnjevci. Tata bi uvijek zastao s nekim od kolegasa studija, i ovaj bi mu, na kraju kratke i brze izmjene novosti, rekao: Moramo se naći, Milorat, bez daljnjega!
Svakako, ojačavao bi tata ovu frazu, a ja bih u novim cipelama već zaradila žuljeve od špartanja gradom. Neću nikad sasvim dobro razumjeti onu neupitnost i obaveznost, koju Zagrepčani tako razdarušno troše dok izgovaraju to čarobno Bez daljnjega! Koliko vesele svjetlosti u te dvije riječi, koliko spontanosti, koliko neodgovornog obećanja, koliko površnosti!
Neće proći puno godina, jedva desetak, i ja ću Bezdaljnjega završiti među prvima u generaciji dvopredmetni studij. Koju godinu ranije moj će se otac, bez daljnjega, i neopozivo razboljeti i dugo bolovati, razapet na dijalizi kao Hristos.
On će, u godini koja završava istom znamenkom, a simbol je vječnosti, završiti svoj život, samo godinu prije nego će bez daljnjega pasti Berlinski zid. Moj će veliki otac BEZDALJNJEGA iščeznuti, sa zavjetnom molbom da bude sahranjen tamo gdje je i rođen, među čempresima, pod nebom postojbine.
To je bez daljnjega i značilo samorazumijevajuću obavezu i dužnost da bar jednom godišnje pohodimo njegov grob, pa dakle i domovinu, kao što kršćani pohode Isusov grob, u Svetoj zemlji. Tako i mi odlazimo Bezdaljnjega u najcrnju zemljicu, Goricu Crnu, da hodočastimo Ocu. Kako si ironična, rekao bi da me može čuti, mogla si bez tih ciničnih opaski.
Nisam, ovako je crnohumoran tekst i nije sva težina nebesa na našim plećima.
Kasnije ću, Bezdaljnjega, umjesto na analitički divan, sjedati na niski modroplavi, hasurom osjenjeni i posvećivati se pisanim ispovijestima, kamuflirajući ih u lirsku dikciju. Tu su, Bezdaljnjega i lažne skromnosti, mojih šest knjiga poezije i dvanaest knjiga proze.
A kad mi Bezdaljnjega, budu dosadile neukusne domaće klerofašističke parade, farse i operete, ja ću se s prvim natječajem, otisnuti u tzv. Zapadni svijet. Tamo ću, Bezdaljnjega naći i Bliski i Srednji i Daleki Istok. A to i nije bogznašto prema zahericama naših ziheraša ili doboš-tortama naših 68-aša, priznajem.
A draži mi je ipak bio onaj baget znojem poštrapani nego svi banketi u našim Blitvama, vjerujte mi. Jer moje su pretile i lažne domaće ljevičare zaboljele ruke od potpisivanja peticija, a Bezdaljnjega, još nisu ni otvorili onu zamrljanu stranicu klerokomunizma, koju su tako slavodobitno šampanjizirali.
I kad će prestati prijetiti novim manifestima, kad nisu, Bezdaljnjega, u stanju napisati ni pristojan sonet? Misle da su neizostavni, u literaturi gdje sami sebi dijele nagrade, sami ih odbijaju, sami mažu sahane, sami ližu sahane.
Ti bleferi i lažni umjetnici, Bezdaljnjega će nas kojima je pjesma Sve, ili mnogo više od vlastitih stražnjica, isključiti ili učiniti da se neizostavno samoisključimo iz korpusa nacionalne književnosti, jer kome trebaju Raskolnjici?
S Juga ka Sjeveru
Putujemo hrvatskom autostradom Dalmatina, u sjeverni dom. Iako imamo dobra kola, ne vozimo nikad iznad dozvoljene brzine. Pretiču nas svemoćni automobili i radar uz cestu detektira njihovu brzinu: 147 km na sat. Poslije, kad ih ludovanje raznese, proklinju Boga.
Registracije su mahom iz Srednje Evrope: češke, slovačke, poljske, mađarske. Nauživaju se Jadrana iako rogobore na cijene. Prije toga prolazili smo zemljom bosansko-hercegovačkom. Naselja s većim grobljima nego aktualnim stanovnicima. Odvojena su međusobno. Duboko u teritoriji tzv. Republike Srpske viju se šahovnice. Kome treba obilježavanje zemlje zastavama?
Održani su dvokružni parlamentarni izbori u Francuskoj. Ultra desnica nije ponovila procente iz prvog kruga. Prognoze se ipak ne ostvaruju. Naprotiv,ljevica ujedinjena pod zastavom Lijevog narodnog fronta pobjeđuje.
Odahnut ćemo bar nakratko jer druga najjača zemlja Evrope ipak nije posustala pred naletom desničarenja. Le Pen se tješi: Naša pobjeda je samo odgođena. Želim im da se na dugi rok maknu iz politike. Bez daljnjega. Takođe, bez daljnjega očekujem da tako prođe i crnogorska kleronacionalistička trenutna vlast.
Orban zamišlja da je neki biblijski prorok: putuje kuglom zemaljskom u svojstvu mirotvorca. Najprije Ukrajina, pa Rusija i potom Kina. Na što će izaći njegova diplomatske misija tek treba vidjeti.
Pasje vrućine, kanikule, tek započinju. Iako smo i dosad trpjeli vreline na rubu smo izdržljivosti. Snažno nevrijeme pogađa i naše prostore. Ono pred čime smo nemoćni, a što bismo trebali pisati velikim slovom, Priroda, vraća nam sve našeoholosti. Neumoljiva je i ne prašta.
Ipak, nebuhvala, možda samo vrijeme radi za nas: čini nevidljivim nepostojeće, a vidljivim ovo krhko, naizgled neugledno, treptanje u sumrak. Sumrak čega, pitate se. Bezdaljnjega, sumraka čovječanstva. Slijedi li osvit bogova ili makar bogovska pjesma? Za pojedinosti raspitati se kod dežurne tajnice svemirskog kaosa.
Neizostavno, Bezdaljnjega.
