Nakon promjene vlasti 2020. počela je bitka za bezbjednosni sektor. Subjekti takozvane tridesetoavgustovske većine, od Krivokapićeve, preko Abazovićeve, pa sve do Spajićeve Vlade utrkivali su se oko upravljačkih pozicija i kadriranja u Agenciji za nacionalnu bezbjednost, vojsci i Upravi policije. O resornim ministarstvima suvišno je i govoriti. Organi bezbjednosnog sektora postali su omiljena partijsko-politička igračka.
Posljedice svojevrsnog političkog javašluka živimo već četiri godine. Umjesto odgovarajućih kompetencija, kadriranje po političkom ključu. Društveno-političke prilike u velikoj mjeri determinisane su upravo takvim, bahatim odnosom prema dijelu sistema koji bi, umjesto omiljene partijske poslastice i sredstva za političku samopromociju, morao biti u funkciji zaštite države Crne Gore i svih njenih građanki i građana.
18Slučaj dvostrukog ubistva u Sokocu novi je bolan podsjetnik da se u ovakvim okolnostima niti jedan građanin i građanka ove zemlje ne može osjećati bezbjedno. Čak i kada se oslanjamo na policijsku zaštitu, očito, nijesmo sigurni ni u sopstvenim domovima.
Nakon što se sistem još jednom pokazao kao nefunkcionalan, opravdano je postaviti pitanje - ima li u brlogu dnevne politike ikoga ko istinski brine o našim životima?
Resorni ministar je stravičan zločin iskoristio kao povod za fotografisanje, naravno, u marketinške svrhe. Prikupljanje političkih poena na muci onih koje je sistem iznevjerio, posebno je ogavan oblik političkog licemjerstva.
Umjesto da odgovore na pitanja – zašto Uprava policije nije spriječila zločin proaktivnom reakcijom, da li je prijedlog Šaranovića o angažovanju vojske, koji je prihvaćen od strane ministra Krapovića i Savjeta za odbranu i bezbjednost proizišao iz nedostatka kapaciteta i nesposobnosti policijskih snaga da obavljaju sopstvene nadležnosti, pronađu i liše slobode višestrukog povratnika, te da li će čelnici MUP-a i policije podnijeti ostavke, kao moralan čin i izraz lične odgovornosti, obraćanje medijima i mještanima poturili su generalu Zoranu Lazareviću.
Iako sa stanovišta Demokrata politički nepodoban, Krapović ga je iskoristio kako bi se iza njega skrio menadžment Uprave policije. Tako je javnost ostala uskraćena za odgovore koje nam i dalje duguju Šaranović i direktor Uprave policije Zoran Brđanin.
Čak i da je tačna informacija navedena u saopštenju UP - da je kretanje naoružanog Balijagića od jednog do drugog domaćinstva prijavljeno tek na dan ubistva, vremena za lociranje bilo je napretek. Imajući u vidu konfuzna saopštenja, ali i i tragične događaje iz skorije prošlosti, tvrdnje mještana zvuče mnogo realnije. Pokazalo se, nažalost u više navrata, da je preventivno postupanje policije na nultom nivou.
Sjetimo se masakra na Cetinju koji se dogodio prije dvije godine. To je, zasigurno, najcrnja tačka u novijoj crnogorskoj istoriji. I tada su ministar Filip Adžić, Brđanin i svi akteri vlasti, na čelu s premijerom Abazovićem tvrdili da je policija učinila sve što je mogla. Manipulisalo se informacijama, baš kao što se, po svemu sudeći, to čini i danas.
Postavlja se pitanje – kako da građani i građanke vjeruju institucijama kada institucije ne vjeruju njima?
Uprkos nepobitnim činjenicama i neoborivim dokazima, koji ukazuju na nedopustive propuste, do dana današnjeg, niko nije priznao odgovornost, a kamoli odgovarao zbog nerada policije koji je doveo do nezapamćene tragedije i najtužnijeg dana u kolektivnom sjećanju svih koji u sebi imamo makar gram ljudskosti.
Upravo tu zeru ljudskosti, godinama unazad, ne pokazuju oni kojima je bezbjednosni sektor sredstvo za političke obračune. Đe je danas zamjenik premijera i koordinator službi bezbjednosti Aleksa Bečić - predvodnik Twitter proslava hapšenja koja su često politički motivisana? Jesu li putovanja i sastanci kojima je premijer Spajić prebukiran važniji od katastrofalne bezbjednosne situacije u zemlji?
Dok nas vlast mjesecima unazad ubjeđuje da je stanje redovno, razmjere divljajućeg nasilja su nesagledive. Nedavno nas je potresao novi slučaj femicida. Biljana Pavićević ubijena je uprkos zabrani prilaska, jer kontrolni mehanizmi očito ne postoje.
Dječak Daris iz Bara preživio je težak napad koji je najradikalniji primjer sveprisutnog vršnjačkog nasilja, koje je u zabrinjavajućem porastu. Dok su se ljekari borili za Darisov život, maloljetni napadač bio je na slobodi.
Dva ubistva na Cetinju u svega par mjeseci počinjena su u sred bijela dana.
Prikupljanje političkih poena na muci onih koje je sistem iznevjerio, posebno je ogavan oblik političkog licemjerstva
Nasilnici šetaju slobodno, život u strahu postaje svakodnevica, a vlast je fokusirana na političku agendu. Nijesu bezbjedne škole, ni zdravstvene ustanove, a država ćuti. Institucionalni muk prekine tek poneko saopštenje, propraćeno oštrim osudama.
Bezbjednosni sektor u rasulu, nedovršen normativni okvir, preniske kazne za najteža krivična djela, praktično motiv za buduće počinioce. Ipak, vladajuća klika nastaviće da nas obmanjuje, tezom o impozantnom napretku na polju vladavine prava. Dobili smo pozitivan IBAR za poglavlja 23 i 24. Za razliku od tehničkih kriterijuma, stanje na terenu jasan je indikator da su pravo i pravda na nikad nižem nivou.
Nacipopulistička vlast igra se životima. Zalud populističke tvrdnje ministra Šaranovića. Zbog institucionalnog nemara koji je rezultirao zločinom zbog kojeg su danima u strahu stanovnici Bijelog Polja i okolnih sela, ali i čitave zemlje, jer se Balijagić može nalaziti bilo đe, neće odgovarati niko, od vrha do dna MUP-a i Uprave policije, kao što je odgovornost izbjegnuta i u slučaju masakra na Cetinju.
Učiniće se sve kako bi se zataškao čitav slučaj, a sa njim i dokazi, ukoliko ih ima. Očekivati preuzimanje moralne odgovornosti, bilo bi iluzorno. Borba za fotelje odavno je pojela sve kodekse - i moralne i političke.
Privođenje Balijagića, kako bi se okončala višednevna agonija, moralo bi biti predmet interesovanja svih aktera vlasti. Politička dešavanja govore nam da se o ljudskim životima gotovo i ne razmišlja. Bezbjednosni kolaps morao bi biti alarm za sve institucije, ali nije. URA, Demokrate, ili neko treći, sasvim je svejedno. Epilog je, nažalost, identičan.
Zločin u Sokocu morao je biti spriječen. No, kao što vlastodršce tragedija na Cetinju ničemu nije naučila, neće ni ubistvo Milenke i Jovana Madžgalj. Živimo doba pukog politikanstva, bez trunke solidarnosti i empatije.
Postavlja se pitanje – kako da građani i građanke vjeruju institucijama kada institucije ne vjeruju njima?
