Mučno je gledati i slušati državne zvaničnike, bez trunke stida i odgovornosti prema građankama i građanima, čiju bi dobrobit i bezbjednost trebali i morali da štite, shodno funkcijama koje obnašaju. No, ako znamo da se na pozicijama moći dominantno nalaze uhljebi kojima je partijska knjižica poslužila kao ulaznica za prve radne angažmane, nemamo razloga za čuđenje.
Svjedočimo eskalaciji stanja koje je posljedica nedemokratskog upravljanja ključnim državnim institucijama. Takav, sistemski nemar, prije ili kasnije, osim političke krize, rezultira i nekim mnogo ozbiljnijim krizama, kakva je upravo ova bezbjednosna, koja stanovništvo drži u strahu, a državu gura u opsadno, preciznije rečeno vanredno stanje.
18Da je nefunkcionalnost crnogorskog bezbjednosnog sektora jedna od tačaka s vrha agende zvaničnog Beograda, pokazao je i bizaran nastup beogradskog vožda u emisiji Ćirilica. Jasno je da je teatralni razgovor unaprijed dogovoren. Milomir Marić započinje stravičnu priču o Aliji Balijagiću koji je počinio dvostruko ubistvo jer je u kući porodice Madžgalj uočio ikone i kandila.
Vučić se nadovezuje, podacima dobijenim posredstvom obavještajnih veza iz Crne Gore, a koji, kako se ispostavilo nakon demantija Uprave policije i Agencije za nacionalnu bezbjednost nijesu tačni. Vučićevi obavještajci su mu, kako smo čuli, dojavili da je Balijagić vjerski fundamentalista i ekstremista. Otud, dakle, ikone i kandila kao potencijalni motivi za izvršenje zločina podstaknutog vjerskim radikalizmom. Promakla je analitičarskom dvojcu činjenica da se ispijanje par čašica rakije na dnevnom nivou nikako ne uklapa u profil osobe koja je sklona nekakvom vjerskom fundamentalizmu ili ponašanju koje se može dovesti u bilo kakvu vezu s nasilnim ekstremizmom.
Šaranović se poziva na naslijeđene probleme, a Ibrahimovićevo MVP, po ustaljenoj praksi, prespavaće i ovu provokaciju
Procijenio je vožd da teorija koju je iznio ipak nije dovoljno bizarna, pa je valja začiniti istorijskim dodatkom – tvrdnjama o specifičnostima Vraneške doline i stogodišnjim sukobima u tim krajevima.
Uzgred rečeno, emisija, inicijalno, nije trebala biti tematski obojena analizom slučaja dvostrukog ubistva u Sokocu i psihološkog profila Alije Balijagića, već uzrocima tragedije u Novom Sadu, s fokusom na propuste prilikom rekonstrukcije zgrade željezničke stanice, te eventualnu odgovornost nadležnih državnih organa.
No, kako se već tada moglo naslutiti da se atmosfera u zemlji ponovo zahuktava nakon antilitijumskih protesta, te da plač bez suza i dogovorena ostavka Gorana Vesića neće biti dovoljni za anesteziranje javnosti, vožd, uz podršku prorežimskih glasila, težište problema pokušava da prebaci na susjednu državu.
Faktički, angažman srpske policije u potrazi za Balijagićem, poslužio je kao pokriće kojim će se, makar na neko vrijeme, zamagliti stravičan epilog pada nadstrešnice i neistine u vezi sa njenom rekonstrukcijom. Cilj je, dakle, dvostruk. Najprije, netačnom tezom da je srpska policija 2003. godine već hapsila Balijagića, te da su mu stoga, kako autokrata uskliknu, sati odbrojani, Vučić je pokušao da heroizuje sebe i sopstvenu vlast.
Naime, mitovi o sukobima pravoslavnog i muslimanskog stanovništva idealan su poligon za potpirivanje međunacionalnih tenzija. Takav uzavreo teren, u skladu je s psihotičnom ulogom spasitelja i ujedinitelja srpske nacije, u prelomnom trenutku, kad treba sačuvati poluge vlasti. A voždov kavez, dobrano je uzdrman.
A da u predstavi presudno važnoj za opstanak, režiranoj po već oprobanom scenariu koji je patentirao Milošević, voždu asistiraju i pomagači iz Crne Gore, govori i nedavna izjava Andrije Mandića, koji je, oštro kritikujući bezbjednosni sektor, kazao da bi se, ukoliko crnogorska policija za to nije sposobna, u potragu za Balijagićem trebali uključiti neki drugi.
Svjedočimo eskalaciji stanja koje je posljedica nedemokratskog upravljanja ključnim državnim institucijama
Nije Andrija dovršio misao, ali nije ni morao – aludirao je na snage srpske žandarmerije, koje trenutno i tragaju za Balijagićem, budući da je, prema dostupnim informacijama prešao granicu. Za to vrijeme, ministar, Šaranović sponzoriše samopromotivni spot posvećen bezuspješnoj potrazi. Na odgovor Vučiću niko ni ne pomišlja.
Šaranović se poziva na naslijeđene probleme, a Ibrahimovićevo MVP, po ustaljenoj praksi, prespavaće i ovu provokaciju. Ervin je, koaliranjem s Mandićem postao čovjek široke ruke, pa je muk na opasno raspirivanje vjerske i nacionalne mržnje, od strane predsjednika druge države, prepoznatog po miroljubivim porukama plasiranim još iz mlaadalačkih dana „stotinu Muslimana za jednog Srbina“, sasvim prirodna stvar.
Prednjačimo u sakupljanju protestnih nota, a od protestnih glasova u znak zaštite državne bezbjednosti i integriteta ni traga. Od Vučićevih bizarnih teorija, bizarnije je samo (ne)reagovanje po funkcijama državnih zvaničnika. Sjetimo se samo kako je ministar Šaranović onomad oštroumno odgovorio Ivici Dačiću, prestravivši ga toliko da mu komentarisanje prilika u Crnoj Gori neće biti ni na kraj pameti. Ironija, naravno.
Gle čuda, nemarom zamrlog bezbjednosnog sektora, stvorena je osnova za vrlo detaljne analize Dačićeve ranije iznijete teze o kriminalcima u svakom crnogorskom selu, kojima će se, bez sumnje, u narednim danima baviti Vučićevi prorežimski mediji, što je, zapravo i drugi cilj njegovog najnovijeg performansa.
Pratimo li izjave, od beogradskog režima do ovdašnjih DF igrača, naglo probuđenih kritičara bezbjednosnog sektora, lako je riješiti rebus iz kuhinje srpskog sveta. Prebaciti lopticu u susjedno dvorište i time Crnu Goru predstaviti kao nefunkcionalnu državu, obezglavljenih institucija, kakvom jestvorio DPS, a kakva ne bi postala da nije bilo obnove nezavisnosti. Metodika za podsticanje sukoba potencijalno širih razmjera, do potpune destabilizacije, na način da se utapanje u srpski svet nametne kao jedini mogući izlaz.
Da Demokrate i PES figuriraju kao poslušni pioni u oslobodilačkoj akciji kobnoj po Crnu Goru, pokazuje ponašanje državnog vrha. Dok traju obračuni kriminalnih klanova, saobraćajne nesreće nemilice odnose živote, dojave o bombama ponovo zatvaraju škole i vrtiće, traži se zatvaranje aerodromske piste u Beranama, koja ne bi smjela biti otvorena a kamoli služiti kao teren za trke maloljetnika, građani protestuju zbog smrti porodilje Drite Tafa, premijer nas obavještava da je ljubitelj Plazme.
Naknadna pamet u vidu zakazivanja hitne sjednice Vijeća za nacionalnu bezbjednost, nova je nova predstava za javnost, savjetnički manevar glumatanja brižnog premijera, nakon još jedne nepristojne klovnovske parade.
Neki su, poput potpredsjednika Vlade Budimira Aleksića i dalje euforični zbog Trampove pobjede. Reklo bi se, potpuno u duhu slavlja uz Karleušu u Zeti, na dan žalosti u Bijelom Polju. A ministar kaže – Džaba policija kreči, problem je u sudstvu.
Na pitanja đe je pravosudno-policijska koordinacija, kako to da u oslobođenoj, demokratski naprednoj državi, čija se vlast svesrdno bori protiv kriminala, građani ne smiju izaći na ulice, djeci i nastavnom osoblju nije zagarantovan bezbjedan boravak u obrazovno-vaspitnim ustanovama, te hoće li iko snositi odgovornost zbog toga što se još jedna zdrava porodilja, nakon iznenadnih komplikacija nije vratila kući, nećemo dobiti odgovore. Jer niko od nosilaca vlasti ne osjeća ni moralnu krivicu za haotično stanje u državi. Štaviše, osim fotografija i i ovlaš izjava za javnost, oni o uzrocima i posljedicama čak ni ne razmišljaju.
O poukama u vezi s neophodnom proaktivnošću u kontekstu preventivnog sistemskog djelovanja, suvišno je i govoriti. Preteške su to lekcije za neznavene foteljaše. Možda upite treba adresirati ka susjednoj nam državi – jer se tamošnja vlast, očito, više bavi bezbjednosnom situacijom u Crnoj Gori, negoli Vlada za koju je stanje i dalje redovno, a naslijeđeni problemi nabubani kec u rukavu za pravdanje sopstvene nesposobnosti – opravdanje u koje ni sami više ne vjeruju.
