Kad sam razdražena ili ljuta - ne pišem. Znam da je pisanje oblik nekog potisnutog, zbiljskog, unutarnjeg gnjeva, koji je u stvari dužni bijeg od realnosti. No, i vladanje je oblik manje ili više stiliziranog gnjeva.
Ipak, pisanje nas možda bolje od svakog putovanja nosi putevima koji sasvim su nepredvidivi. Mi samo slutimo da smo majstori izvjesnoga, mogućega. Znamo da neka su putovanja, kao i neka ljetovanja, izvan svih očekivanja, jer su čarobna.
Takvo je zadnje ljetovanje, drugog ljeta za redom na Cresu, kod moje zagrebačke sestrične. Ona tamo ima prelijepu primorsku vilu usred maslinika. Pored je famozna creska kula, zdanje koje opominje i na neke druge, nemirnije zemane.
Mir i arija ukućana i vile su neusporedivi. Možda bi se mogli sravniti s mekoćom Toskane ili šarmom Provanse. Grad, izgrađen u duhu talijanske arhitekture nalikuje nekim ljudima: vrlo je lijep, ali na prvi pogled nije i privlačan. Možda zato što mirnoća i strogost linija gradnje ne ostavljaju mjesta poznatoj mediteranskoj veselosti. Ovdje dio stanovništva govori talijanskim dijalektom: meni koja sam se naslušala milanske mekoće ovdašnji dijalekt djeluje tvrdo.
Nakon kasnopopodnevnog kupanja uživamo u pjacetamagrada na kojima se svakog jula događa nešto. Ne samo koncerti i ljetni karneval nego i kazališne predstave.
Ljeta u Njegoševoj
Uz obaveznu jutarnju kavu na terasi uz maslinik prisjećamo se ljeta koja smo provodili u Njegoševoj, u Titogradu. Pokupili bismo se svi stariji u drugoj generaciji iz Zagreba i Beograda, i uz podgorički dio familije odlazili bismo svakodnevno na Moraču. Tamo je bilo pitanje časti moći preplivati do Muških i Ženskih stijena ili se spustiti od Pločica do Plaže.
Morao si biti vrlo dobar plivač, znati izbjeći virovima i sačuvati se od grčeva. Treba znati da smo svi mi, nas šestoro tada bili u tinejdžerskoj dobi, jedno drugome do uha. I svejedno su nas puštali ne samo na Moraču nego i vozom do Sutomora. Tamo je najljepše žalo i izuzme li se Velika, najduža pješčana plaža. More je duboko i hladnije, kao na Kvarneru.
U vozu je bilo najčudesnijih likova, kao da su poispadali iz balkanskih filmova. Sada kad mislim o tome, pitam se kako su naši roditelji imali povjerenja u nas. Jest da sam ja, slijedom običajnosti kao najstarija, bila odgovorna za svo društvo. Jest da smo svi bili spretni, okretni, brzi. U hodu i plivanju, u ronjenju ili trku.
Ni u jednoj od generacija koje će uslijediti nije se još iznjedrio političar koji bi bio krojen po modelu racionalnog, promišljenog vladara
No ipak, kako se nismo navukli na cigarete, na alkohol, kako smo to znali odoljeti izazovima? Za razliku od današnje omladine, nama je jedina okupacija bila na povratku s kupanja, moračkog ili sutomorskog, koliko nam je baba knedli sa šljivama pripremila ili hoće li biti japraka dovoljno za sve.
Nisam nikada čula ikoga od nas da se dosađuje ili da ne zna kud će sa sobom. To nije postojalo. Jer je naša znatiželja nadvladavala naš umor i uokvirivala naša htijenja.
Dalmatinom prema Jugu
Kad se mnogo godina kasnije vozite autoputem prema Jugu, automobili klize divnim krajolikom koji rasijeca cesta kao dvostruka pista, između borova i makije, oleandara i čempresa, vama se čini da ste jedini domaći na cesti. Istina, znatno je više stranih registracija nego onih što označavaju lokalne toponime. Jedina je zamjerka Dalmatini što nema dovoljno benzinskih pumpi niti odmorišta na kojima se može popiti kava ili okrijepiti pićem.
Kako se približavate hercegovačkom i crnogorskom pejzažu, i kako pada dan, sjenke postaju tamnije, zagasitije. I planinski vrhovi sve viši i nedosežniji.
Ipak, još vam je pred očima misirski bogata dolina Neretve i plodovi voća koji se prodaju usput u divnim grozdovima. I začas vam se učini da je nedavno bio novembar kadste prolazili istim putem koji su ukrašavale mandarinei naranče.
Ova neprekidna plodnost podneblja mora darivati i plemenite ljude, meke i blage.
No suprotno tome, oni su mahom kolerici pa iako nijesu svi s krša ljute su i prijeke naravi. Nepromišljeni, nemirni i brzi na zlo, kako kaže Andrić o Crnogorcima u svom zadnjem romanu, Omer paši Latasu. Često mislim o tome, znajući da je bosanski mudrac mogao dobro izučiti narav našeg svijeta živeći gotovo čitavo desetljeće u Herceg Novom.
I zaista, kad promislite: nema političara s ovih prostora na kojeg se ne bi moglo primijeniti ovo Andrićevo opažanje bio to Abazović ili Bečić, Mandić ili Vučić, čak Milanović ili Plenković. Oni su puni gnjeva. Ni o čemu ne govore mirno, staloženo, promišljeno. Oni svi nijesu etnički Crnogorci, ili su sinovi orlova ili su Dalmate, kojima je često riječ brža od pameti.
Zoon Illyricon
Bojim se da će se uskoro moći govoriti o zoonu politikonu ilirske provenijencije koji je prijeke ćudi, nemilosrdnih „zakona“ djelovanja, spremnog na kavgu, osvetoljubivog i bešćutnog, neosjetljivog na nevolje drugih.
Zar svi naši noviji političari nisu upravo takvi: oličenje hladnoće, bešćutnosti, manje ili više suspregnutog gnjeva i na kraju odsustva bilo kakve proročke vizije. To su bili Tuđman i Milošević, to su Izetbegovići, to su Vučić i Dodik, to su Janša i Đukanović, koji su vrlo dugo vladali. To i spomenuti Plenković i Milanović.
I nemojmo biti naivni. Ni u jednoj od generacija koje će uslijediti nije se još iznjedrio političar koji bi bio krojen po modelu racionalnog, razumnog, promišljenog vladara. Koji bi usto bio dovoljno srčan da preuzme odgovornost za svoju zemlju i narod, da se sučeli s rastućim problemima siromaštva i nezaposlenosti, odsustva ekonomije i ideologije. Da bude premijer ili predsjednik građanima a ne sunarodnjacima. Koji će znati prepoznati vrijednosti potekle iz prošlosti ali i usvojiti novovremene, jednom riječju vizionar, a ne stranački lider, što je sinonim za krivu svijest!
No možda se takvi političari kultiviraju, a ne samo rađaju.
Pitam se uz ovu pretpostavku, što je onda u ljeto 1995. u vrijeme Oluje, radio Vučić za govornicom u Hrvatskoj, kako ga prikazuju neki onovremeni videozapisi. Što je tadašnji junoša radio tamo? Kako se to pripremao da naslijedi Vožda?
Terorizam i piromanija
Razmišljam i o tome kako se jedan klinjo, 19-godišnji austrijski državljanin porijeklom makedonski Albanac uspio putem interneta „organizirati“ u neku radikalnu muslimansku braću i biti toliko opasan da se zbog mogućeg djelovanja morao otkazati austrijski koncert planetarno poznate pjevačice. Sve mi to, dopustite, djeluje kao vic ili kao konstrukcija klinaca iz kvarta.
I ovog ljeta gore i Hrvatska i Crna Gora. I ove su godine piromani, nemarni turisti ili patološki tipovi uspjeli sagorjeti dobar dio crnogoričnog rastinja lijepih krajolika dalmatinskog zaleđa ili Gorice, pluća crnogorskog glavnog grada.
Istrage najčešće potvrđuju domaće porijeklo ovih prestupnika. Jesu li to oni isti koji se zamotavaju u nacionalne zastave ili idu u litijaškim povorkama? Kakve ih to sile more da pale zemlju u kojoj su se rodili? Rješavaju li se oni tako svojega gnjeva ili ga šire ka pejzažu rodne grude?
Dies irae
Do tada neka bude rečeno, da uz ljudski gnjev postoji i božji gnjev, ali i onaj božanski. Oni su opredmećeni u slikarstvu i skulpturi, književnosti i muzici. Od njih zaziremo, pred njima strepimo. No, nisu li klimatske promjene, radikalne i nemilosrdne, kojima zasad ne možemo upravljati i koje tek naslućujemo osjetljivim instrumentima, samo oblik gnjeva neba, nebeske srdžbe? Što nam ih priroda isporučuje u svojim opomenama?
Sinonim je i za Sudnji dan, dan »općega suda Božjega« nad čovječanstvom; često se upotrebljava u kršćanskoj književnosti, a osobito u kontekstu tisućljetnih očekivanja svršetka svijeta.
U slikarstvu ističe se Michelangelova freska u Sikstinskoj kapeli. U glazbi je to rekvijem, najpoznatiji je Mozartov Requiem. Slavensko katoličanstvo ga imenuje zadušnica, pravoslavlje parastos.
Nalikuje gnjev božji potrebi umjetnika da se iskaže. Prije nego zaspe lavom emocija ili tornadom svojih potisnutih srdžbi, samo će artist kao tamni anđeo lepetati krilima da bi bojom, notama ili riječju oblikovao svoje neodložne ali barem prividno ispunjive posvemašnje iluzije.
