Ove su se prijestupne kalendarske godine nanizali međunarodni i pravoslavni praznici: Prvi maj, Uskrs, Đurđevdan... Praktično sedam dana odmora. A znamo za staru parolu: Nema odmora dok traje obnova.
Zavidan je bio entuzijazam nakon II svjetskog rata. Podizali su se gradovi i naselja razrušeni okupatorskim i savezničkim bombama.
Neke sam prvomajske i uskršnje praznike dočekivala na otačkim imanjima. Sjedila bih na terasi uz nisku trpezu, pijuckala drevni vranac tamniji od konjske krvi, pušila američke cigarete proizvedene u Albaniji i zurila u nenadmašni kristal Jezera što se među Rumijom i Vranjinom sjaji, blistav kao muranski tanjur... Zemlja bijelih orlova bila mi je na dohvat pogleda, na dohvat ruke. Malo dalje, u dubini slike, već je Skadar, već legende zazidanih dojki.
Čudna neka vremena
Ovdje u Crnoj Gori se više i ne slavi Praznik rada. Naprotiv, svi su iskoristili državni praznik da porade na imanjima oko loza. Čuju se motokultivatori kako zuje, a cvrkut lasta nadglasavan polifonijom tehnike opire se diktaturi buke. U baštinama se pred kućama, šepure se tek procvjetali šipkovi. Prolistale su lipe i sve je spremno za idilu.
Kad preberem poruke i čestitke, znatno ih je više stiglo za Uskrs nego za Prvi maj. Čudna neka vremena, isti su ljudi koji su slavili socijalizam i izjašnjavali se kao ateisti, postali su preko noći veliki kršćani. No tako je posvuda, i u Hrvatskoj, i u Sloveniji, i u Srbiji.
Ovdje na prostranom teritoriju nikšićke općine gdje provodim polovicu godine, blizu Brezovika, u idili kultiviranog imanja, u zaklonu od moćnog majskog sunca, studiram i čitam, pišem i skiciram, posvećujem se fotografiji.
Neriješene zagonetke
Ostale su za mnom na sjeveru neriješene zagonetke oko sastava Sabora, križaljke kojima se manjine opiru talibanizaciji Hrvatske, nagodbe oko sastava vlade i kupovini ministarskih fotelja. Čak se u nekom smislu ovdje manje osjećaju tenzije oko rusko-ukrajinskog rata.
Iako Lavrovljev glas daleko dopire. On tvrdi da Zapad želi uništiti Srbe i pravoslavlje. Čudim se da tako trezven i razborit političar podgrijava fantazije o svjetskoj uroti protiv pravoslavlja.
Amandamani na genocid
U Crnoj Gori i dalje oklijevanje Vlade da osudi genocid u Srebrenici iako je 2021. godine Vlada usvojila zabranu negiranja genocida u Srebrenici. Ne znam tko normalan može masovni zločin nad utvrđenih 8 hiljada muškaraca, a raseljenih bar tri puta više građana muslimanske vjere, smatrati nečim pravno i krivično manjim od odgovornosti za genocid.
Usprkos zabrani negiranja genocida, aktualna vlada predlaže amandmane na Rezoluciju UN. Ministar vanjskih poslova Crne Gore negira postojanje amandmana, a poslanica iz iste partije kaže da su amandmani gotova stvar. Premijer se tim povodom ne oglašava.
46
Nije li ignoriranje oblik negacije? Tko ovdje čiju sviđa? Zanimljivo je kako malo građana zna da se u Rezoluciji UN nigdje ne spominje genocidni narod, nego isključivo vlast koja je takvu naredbu donijela. Poznato je da su izvršioci kažnjeni.
Amerika se, posebno SAD, konačno otrežnjava. I građani i studenti distanciraju se od vladine podrške Izraelu. Skoro sva američka sveučilišta, i studenti i nastavnici protestiraju protiv izraelske politike i traže prekid vatre. Pregovori o zaustavljanju rata vođeni ovih dana u Kairu, bez sudjelovanja izraelske strane, okončani su zaključkom i zahtjevom da se izraelska vojska povuče sa svih okupiranih teritorija.
Ostaje samo Izraelu da se izjasni o ovome. Malo je vjerojatno da će Netanyahu prihvatiti zaključke pregovora. Jer bi time poništio sve što je dosad radio. Broj civilnih žrtava na palestinskoj strani narastao je do 35 tisuća. Svakoga dana jedno palestinsko dijete bude ranjeno ili smrtno strada.
Zar nitko ne može nazvati Izraelce i njihovu aktualnu politiku pravim imenom: genocidnim ubojicama. Zar je svjetska javnost toliko zaplašena od svjetskog židovskog kapitala? I da cinizam bude potpun, sve se ovo dešava u vrijeme kad preživjeli logoraši posjećuju mjesto svoga stradanja, Auschwitz.
Zamrznuti kadar
Daleka mi se sada čine, premda ovovjekovna, pitanja moje univerzitetske nastave: glagolska vremena i participi, sintaksa i nepravilni oblici, studentska potpitanja i francuski sirevi, smisao za egalite i storije o rasizmu.
Ostala je prekrivena uspomenama za mnom i velika alpska krajina s vječnim snjegovima i trenutnom, ukoliko se prekrstiš, znatiželjom za balkanska pitanja.
Živim sada na način starinski, okružena drevnim ritualima, hladom duda i lipe, cvatom duhaništa. Tek motori ručnih traktora podsjećaju da vremena nisu biblijska i da socijalizam ostavio je elektrifikaciju plus industrijalizaciju.
Čuje se zvono ovnujsko i blejanje jagnjadi, i muža mlijeka u obližnjim stajama, i tiha večernja zvonjava crkvice.
Dan je dug od istoka do zapada, od prvih kokota do jednoličnog sumračnog pjeva ćuka, koji mjeri vrijeme kao metronomom. Navečer spusti se Mjesec svijetao do usijanja i prospu se zvijezde nebom kao mladeži na tijelu boga.
Sav moj dosadašnji život čini mi se kao neki zamrznuti kadar, ustavom nekog posebnog vremena, koje bi se moglo zvati apsolutni prezent, pluskvamprezent, više-nego-prezent.
Nigdje ni traga onom dirigiranom optimizmu prvomajskih parada koje označavahu moju mladost, nigdje militantnog duha odrastanja, nigdje više smotri i štafeta, nigdje crvenih zastava i gusjeničarskih tenkova što brode glavnim bulevarima prijestolnica, nigdje petokraka ni Internacionale, nigdje salutiranja uz Vrhovnog komandanta Oružanih snaga, nigdje pripovijesti o hijerarhiji loža, gdje tko sjedi, bliže ili dalje Maršalu, nigdje karanfila..
Iz ropotarnice sjećanja
Jedne sam davne godine u Milanu na Prvi maj izašla iz kola da bih kupila jedan karanfil i stavila ga u zapučak. Cvjećar mi nije htio naplatiti, a ja sam mu s osmjehom i ponosom, svečano i radno, objasnila da se u moj zemlji slavi Prvi maj kao kod njih Božić.
Tenkovi su nedugo poslije miljeli po šumama i gorama naše zemlje ponooosne , i išle čete razbojnika, slavu krvi i tla pronose...
Takvo je moje pamćenje, takva moja ropotarnica sjećanja. Našla bi se koja crvena marama ili udarnička značka s majčine izgradnje pruge Nikšić -Titograd, ili očeva pjesma o Novom dobu, ali nećemo sada zazivati Ona vremena.
Osim pokojeg filokomuniste, nema više nikoga da vjeruje u Sutrašnjicu ili Napredak. Jedan od njih, prvi rođak, već u srednjim godinama, nosio je za jednog mog prvomajskog boravka neko kolje za vinograd.
Vidje ga moja majka s terace kućei upita: Je li ti vruće Ljubo?
A ne, odgovori on, nama komunistima ne smeta vrućina.
Prisjeća se kako je čitao o smotri vojnika u Sibiru, kad vršio ju je Drug Staljin. Pita ih on, jer grade prugu: Je li hladno drugovi, a smrzavica od 55 stupnjeva ispod nule. Ne, kažu oni, nama komunistima nikad nije hladno.
Kognitivna elita
Tako ni nama književnicima nikad nije teško: u var od dnevi, u mrkloj noći, u cik zore, mi pišemo. I nedjeljom i praznikom, i blagdanom i svetkom i petkom, mi pišemo. Jest da nitko ne čita, ni oni koji moraju, ni kritičari ni studenti, ali vjera da će ipak jednog dana netko otvoriti širom oči od našeg pisanja ili barem biti zericu sretniji ili mudriji, čini nas spokojnima.
Osim vječnog sada, dok pišemo, ne postoji ni prošlo ni buduće, samo brojanica trenutaka, krunica časaka, koja se vazda ista vrti, i gori, kao ona heraklitovska vatra što se vječno ista s mjerom pali i s mjerom gasi...
I za kraj, šećer, da ne kažem rahat-lokum. Jedan srpski portal donosi priču o gradovima budućnosti u koje će biti uložene milijarde dolara. Kao jedna od najvažnijih zemalja, navodi se Crna Gora. Sve bi započelo online zajednicom istomišljenika, koji bi u stvarnom svijetu kupovali zemljišta i naseljavali svoje nove nastambe na njima.
Stanovnici bi bili svojevrsna „kognitivna elita“ koja bi izmicala svim postojećim državnim zakonima, porezima, uzusima i kanonima. Kaže aktualni premijer kako će njegova zemlja biti „prava platforma za genijalne, preduzimljive ljude“. Moš' mislit', sve sam go' genije: ako jedu košer ili žele živjeti kao monasi, jer oni žive samo po nekim drevnim, izvan ljudske prirode zasnovanim i nametnutim kanonima, to ne znači da riječ o eliti uma, niti i o kakvoj eliti.
To je projekt za bogataše koji žele nova ulaganja. Koji su se sasvim odmetnuli od populusa. Koji nikada ne bi obične građane smatrali jednakima. Koji su posljedica firerovske arijevske politike.
Kojima treba dokinuti svaku ideju o ikakvoj superiornosti. Jer što bi radili sa svima ostalima: spaljivali ih i od njihova pepela pravili sapun. Teško si ga nama s ovakvim vladarima. Prodali bi ovo malo ekološke države za šaku kriptovaluta. I ulogorili se u nekom mumljajućem bluapiziranom engleskom. Ili u platformu ni na nebu ni na zemlji. U „međunožju“ neke virtualne Gospe. Gospe od Gigabita. Što bi na ovo rekao Orwel?
