Naslov je dosta figurativan, jer kuđ sreće da ih je bilo samo dvije. Između prve i druge, srećom fiktivne, bilo ih je još na stotine. Stotine bombi koje su imale samo jednu namjeru - da unište Crnu Goru i njenu suverenost.
No, fokusirajmo se na afere.
Prva je bila onda kad crnogorski studenti i plaćenici, nahuškani od beogradskih vlasti i crnorukačke velikosrpske organizacije dođoše sa bombama “kragujevkama” da ubiju crnogorskoga knjaza i tako obave dugo pripremano i planirano “ujedinjenje”. Crnogorski suveren tu im je bio najveća prepreka.
Fiktivna prijetnja prikazala je, suma sumarum, djelovanja vlade Zdravka Krivokapića
Druga je bila prije nekoliko dana kada je na adrese brojnih crnogorskih institucija stigao mejl u kojem je stavljeno na znanje da ruska ekstremistička grupa planira da digne u vazduh osnovne škole i sa njima ko zna koliko života. A niko nije ni znao što se sprema.
Suštinska razlika između ova dva pokušaja terorizma jeste saznanje da je crnogorska tajna služba prije 100 i kusur godina mnogo bolje radila svoj posao nego što ga radi sadašnja. Makar su znali ko im se kroz državu kreće. I kakve su mu namjere.
S druge strane, Crna Gora odavno je postala stjecište i leglo svih mogućih stranih agentura, dobronamjernih i onih kojih je više – zlonamjernih. Na našu nesreću, nije imao ko da ih zaustavi.
Srećom po nas ova, pokazalo se, fiktivna prijetnja prikazala je suma sumarum djelovanja vlade Zdravka Krivokapića. Ili, bolje reći, njenog nepostojanja, pošto institucije u Crnoj Gori već godinu i kusur ne postoje. Pisao sam davno da je Crna Gora u nekom vidu anarho-oligarhijske okupacije. U zavisnosti od okolnosti, preovladava jedan od ta tri elementa.
Ali, što da prijetnja nije bila fiktivna? Da je eksplodiralo? Da su stradala crnogorska đeca? Ko bi onda bio kriv?
Vjerovatno bi krivicu prebacali jedan na drugoga, kao što je učinjeno i u ovom, srećom, lažnom slučaju. Tada to ne bi bilo važno, koliko bi bila značajna činjenica da u bezbjedonosnom sistemu niko ni sa kime ne zbori. Pa tako, i ono što saznaju ne žele da dijele sa drugima, kao što je to bilo u slučaju sa TQ Plaza samo nekoliko dana ranije, kada je ANB policiji proslijedio saznanje tek nakon čak 15 sati.
Crna Gora odavnojepostala stjecište i leglo svih mogućih stranih agentura
Crna Gora opet je talac neprevaziđene plemenske sujete, velikog ega malih političara i izdajništva. No, lako bismo za to da ljudski životi nijesu dovedeni u pitanje.
I dok poput nekadašnjeg NKT-a, po receptu da je svaka neđelja ključna, i ova je presudna za formiranje nove vlade koja Crnu Goru treba preko noći da preporodi. Ni manje ni više nego na čelu sa onim koji je bio najbitniji član iste te vlade koja je Crnu Goru i dovela do sunovrata.
Još je gora činjenica da je bio glavni i za koordinisanje tih službi bezbjednosti. Koordinisane su tako da, sudeći po brzini kojom razmjenjuju informacije, to rade pomoću dimnih signala ili putem sad već čuvenog nikšićkog poštara Jola.
Svakako je jasno, čak i onoj đeci koja su bila potencijalna meta, da to neće ići lako. Niti kako je zamišljeno. Pogotovo stavljanje u normalu službi koje treba da brinu o mirnom snu građana.
Još manje je to moguće uz ljude koji su do sada vodili te institucije, a koji pokušavaju na sve načine da se nametnu da i dalje taj posao nastave da (ne)obavljaju. Pogotovo uz opravdavanje svojih postupaka i osuđivanjem grupacije (da ne kažem vlade) čiji su još uvijek formalno dio.
Pokajništvo je odavno počelo, a oće li se za njih mjesta naći da završe započeto, viđećemo. Ostaje još samo da se Zdravko Krivokapić ogradi od učešća u sopstvenoj vladi ne bi li i njega neđe udomili.
