Rezultati podgoričkih i kotorskih izbora dobrano su uzdrmali gospodara srpskog sveta i njegove ovdašnje igrače. Samo prisustvo bivšeg crnogorskog predsjednika na proslavi izborne pobjede probudilo je strah od Đukanovićevog povratka iz, kako to vole reći njegovi oponenti, političke penzije.
88Vožda je naljutilo slavlje DPS-a. Nije mu bilo dovoljno aktiviranje armije botova koji brane ugroženo srpstvo, već se i sam, u standardno patetičnom maniru usprotivio Đukanovićevoj „srbomržnji“. Aleksandrova opsjednutost Crnom Gorom na djelu.
Simptomatično, na Đukanovićevu pojavu, gotovo identično, odreagovao je i delegitimisani premijer. Doduše, Spajića nije isprovocirala parodija pjesme, već Đukanovićev govor na 2BS Forumu. Preciznije, Spajiću je zasmetala činjenica da Đukanovićeve stavove ovdašnja, regionalna, ali i međunarodna javnost i dalje percipira kao politički relevantne. Teza o imaginarnoj koaliciji bivšeg i sadašnjeg predsjednika države mantra je kojom se bezuspješno pokušava baciti sjenka na raskrinkavanje antidržavne i antievropske politike vladajuće osovine, predvođene Andrijom Mandićem.
Panični istupi Vučića i njegovih pulena potvrđuju ono što je davno dokazano – Đukanović personifikuje najveću prijetnju velikosrpskom hegemonizmu, bio ili ne politički aktivan.
Osim provučićevskih pressova i predizbornih infrastrukturnih dosjetki i Spajićeva retorika postala je nalik Aleksandrovoj. Domen debatovanja mu je X komunikacija, uz politički nepristojan rječnik, koji su prevazišli čak i polupismeni lokalni funkcioneri, čiji su uzor vašarski SNS kadrovi.
Civilizovana Crna Gora ustala je dostojanstveno, ali je zvanična i dalje na koljenima, moskovsko-beogradskim uzdama privezana za srpski svet
Premijer koji se igra s javnim finansijama, zabrinut je za novac građana. A kad se tim novcem puni crkveni budžet, finansiraju anticivilizacijski događaji usmjereni na retradicionalizaciju i negiranje crnogorskog identiteta, Vlada ne iskazuje čak ni fiktivnu brigu za građanke i građane. Kad kripto kockar državu gura u sumnjiva zaduženja, a javni funkcioneri državni novac koriste u svrhe ličnog bahaćenja, interesi poreskih obveznika nijesu im ni u malom mozgu.
Premijer je, zapravo, zabrinut za rasklimane fotelje čudovišno glomazne Vlade i najskupljeg državnog aparata u istoriji višestranačja. Ima li ičeg licemjernijeg od premijera koji tobože glumi zaštitnika države, dok je on i njegovi koalicioni partneri javno sramote đe god im se ukaže prilika.
Ugledni Forum i relevantni stručnjaci izazvali su bijes samoživog premijera, jer su upozorili na maligne prijetnje na čijem je udaru Crna Gora, ali i čitav region i precizno detektovali bezbjednosne rizike na regionalnom i globalnom nivou. Vladajućom većinom upravljaju rusko-srpski proksiji, kojima je ulazak u EU interesna sfera taman koliko i Vučiću.
Nije Spajića zaboljela kritika države, čiji je reformski kapacitet pozitivno ocijenjen, već državne politike, koja je nakon IBAR-a koji je poslužio kao Vladina predstava za javnost, brzopotezno prestala da slijedi reformski zamah.
Zato bi Spajić da cenzuriše kritička mišljenja i diskredituje sve koji se drznu da iznesu kritičke stavove. A kako to nazvati osim pokušajem javne cenzure, sa najviše državne funkcije. Spajić bolje kopira beogradskog autokratu, čak i od Mandića i Kneževića. Kako čudno piše diktatura.
Buđenje građanske Crne Gore noćna je mora za velikosrpski lobi. Prvi put nakon 2020. godine zakazao je mobilizacijski autoritet koji bi im obezbijedio apsolutnu vlast. Pobjeda antifašističke Crne Gore znak je otrježnjenja i potencijala za još snažniji otpor populizmu i nacionalšovinizmu. Ipak, to ne znači da građanska opozicija treba da sjedi skrštenih ruku. Naprotiv, mora biti budnija nego ikad.
Svetosavsko-velikosrpskoj mašineriji, ako ne uspije formiranje neprincipijelnih saveza, odgovara bezvlašće i dugoročna nestabilnost. Zato nas nijedan scenario ne smije iznenaditi
S jačanjem građanske Crne Gore, jačaće i velikosrpska logistika na kontra strani. To je velika opasnost, koje moramo biti svjesni.
Jakov Milatović je spoljni igrač. Sve i da zanemarimo rane političke radove, što ne bi bilo racionalno, dovoljno je da se vratimo nekoliko dana unazad. Mislimo li zaista da predsjednik koji zamuckuje na pomen Ristovih fašisoidnih besjeda o Muslimanima i Crnogorcima, ima političke hrabrosti da postupi suprotno naredbi crkvene strahovlade, pred kojom podrhtava poput plašljivog dječaka. Mislimo li zaista da predsjednik koji se poziva na tekovine 30. avgusta, oličene u klerofašizmu, ima političke mudrosti da napravi zaokret ka suštinskim promjenama.
Ili je predsjednik politički podvojena ličnost, izgubljen između ideološke orijentacije i proevropskih i građanskih principa na kojima bi gradio svoj politički kredibilitet, ili je otklon od populizma i nacionalizma sveden na retoričku ravan, ponukan ličnim animozitetima, a nipošto promjenom uvjerenja. Vjerovatnije je, ipak, da će prevagnuti ideološka komponenta, po cijenu pretvaranja u politički marginalnu figuru.
Pitanje je, zapravo, pred kojim strukturama se predsjednik politički dokazuje i iz koje baze biračkog tijela teži da crpi politički legitimitet. O tome ponajbolje govori obraćanje građanskom centru – što je tridesetoavgustovska pokrivalica za umjerenu desnicu. Pozvao je Jakov na spuštanje političke lopte i vraćanje deklarativnim principima, neprincipijelno skrajanih koalicija. On će, kaže, tamo đe je uvijek bio... Nije li to zapravo poziv na obesmišljavanje rušenja vlasti i samih izbora.
Suludo je čak i porediti nastupe bivšeg i sadašnjeg predsjednika. Prvi je, šta god mislili o partijskoj politici, oličenje državnika. Drugi je ličnost bez političke smjelosti da političko djelovanje usmjeri u pravcu koji je suprotan onome koji diktiraju oni koji su tridesetoavgustovsku političku garnituru politički instalirali. Bilo bi to ravno političkom čudu.
Svetosavsko-velikosrpskoj mašineriji, ako ne uspije formiranje neprincipijelnih saveza, odgovara bezvlašće i dugoročna nestabilnost. Zato nas nijedan scenario ne smije iznenaditi, a odgovor mora biti spreman, odlučnom nadgradnjom građanskog jezgra, kroz motivaciju apstinenata koja mora biti kontinuiran proces.
Civilizovana Crna Gora ustala je dostojanstveno, ali je zvanična i dalje zvanična i dalje na koljenima, moskovsko-beogradskim uzdama privezana za srpski svet. Njihovi igrači miješaju karte, ali ideologiji koja ih je dovela na vlast ostaju vjerni. Sve dok je tako, borba mora trajati i ne smiju nas prevariti.
