Slažete li se da živimo najgoru verziju Crne Gore koju pamtimo, ako je suditi po estetici i etici duha vremena ove postoslobodilačke epohe kojom koračamo?
Svi mogući standardi, koji su ionako bili siromašni, srušili su se preko noći. Ima li to veze sa tim što ćemo, kako Arsen kaže, odabrati uvijek gore, jer jesmo uvijek i birali gore kad god smo imali opcije u revolucionarnim, prelomnim trenucima?
Je li nam neko drugi kriv što je politička klasa svedena na opskurne tipove
Ili je to eho nečeg većeg od nas, dio nekog globalnog trenda, mada ozbiljno sumnjam da nam je neko drugi kriv što je nekada propagandni rukopis Bebe Popovića, koji je iz Srbije uvezao u Crnu Goru prljavu rutinu medijsko-obavještajnih progona, sablažnjavao svako normalno biće, izazivao mučninu i odvratnost, danas postao standard umjetnosti političkog ratovanja.
Kada je maleni hiperaktivni spin doktor počeo sa tom praksom, osjećalo se to kao strano tijelo u medijskom prostoru Crne Gore. Na tu vrstu prljavštine gotovo niko nije pristajao među urednicima, ona je bila više karakteristična za srbijanski medijski prostor. Svojim političkim saveznicima nanio je samo štetu, što su kasnije i sami zaključili, pa mu se zahvalili na saradnji. Danas se takva praksa političkog medijskog obračuna odomaćila i udobno smjestila, baš kao i Vojislav Šešelj u fotelju srećne ili ružičaste televizije.
Je li nam neko drugi kriv zato što su državni mediji, kao u nekoj komediji, preko noći počeli da izvještavaju sasvim drugačije o istim stvarima. Nije bilo nikakvog perioda „prilagođavanja“ nego su na rez, u „oslobođenom“ Javnom servisu, na primjer, vijesti, reportaže i članci počeli da izgledaju kao da smo se probudli u nekoj drugoj zemlji.
Oni koji su odbili da se prilagode smijenjeni su, najbolja TV lica otjerana su u lokalne medije, a oni koji su pristali na “kompromis” sveli su se na "idiote" (telepromtere), pa djeluje presmiješno kad o praktično istim pojavama, situacijama i prilikama, isti ljudi izvještavaju dijametralno suprotno.
Nekada smo u porodičnoj vikendici imali neku satelitsku antenu koja je hvatala kanale iz arapskog svijeta. Sjećam se da sam drugovima tada kao fenomen pokazivao televizije koje su satima prenosile vjersko propagandne sadržaje. Evo, i to smo dobili, ali samo za jednu konfesiju - državnu.
Je li nam neko drugi kriv što je politička klasa svedena na opskurne tipove, koji nemaju ništa novo da nam kažu, ni zere harizme da nas inspirišu niti ikakve profesionalne ostvarenosti prije nego su zasjeli u parlamentarne stolice.
Uporedite ih sa oratorskim mađioničarima, koji su od skupštinskih prenosa pravili izvanredan i edukativan TV sadržaj - Novak Kilibarda, Slavko Perović, Miodrag Iličković, Dragan Šoć, Mehmet Bardhi, Miro Vicković... Sigurno ih ima još... Parlament je od etikecije engleskih džentlmena došao do psovki, alkoholisanih koškanja, kafanskih uvreda i lošeg humora, pa Milan Knežević, što je najgore sasvim zasluženo, odnosi titulu mistera najboljih fora.
Je li nam neko drugi kriv što je ranije internet prostor bio rezervisan za progresivne i kreativne formate umova, koji su prezirali sve lokalno, koji su kreirali kanale za prelivanje inokulture, muzike, filma, gejminga, stripa, humora, itd…
Danas su gikove sa naočarima, koji slušaju Rage Against the Machine pojačan do daske dok igraju Counter strike ili Call of duty, zamijenili mimeri. Svuda u svijetu, mimeri su subkulturnim satiričnim presingom na stvarnost izgradili uticaj kao nezavisni intelektualci i relevantan ideološki svjetionik normalnosti i slobode. Samo u Crnoj Gori, mimeri su crkveni miševi, koji iz rupe ispod podgoričkog hrama (da, mislim bukvalno) naporno neduhoviti, targetiraju jezikom ulice i uvredama bez cenzure sve one koji ne pripadaju konkvistadorskoj pansrpskoj ideji, samo u izvornom, neonacističkom obliku.
Je li nam neko drugi kriv što nam je muzika - nikad gora! Kultura - gotovo da ne postoji!
Nova verzija crkve Srbije u novoj verziji slobodne Crne Gore ih i finanasira. Dakle, i zvanično biva promoter nacizma, kroz armiju mladih, bubuljičavih četnika, koji evidentno imaju manjak obrazovanja, djevojaka i posla, pa su svoje Ja pronašli skrivajući se po katakombama crkava i iza lažnih profila, a suštinski sami od sebe - reći će ozbiljniji psihijatar.
Je li nam neko drugi kriv što su poltroni, kojih je uvijek bilo, danas oborili sve rekorde brojnosti, pa sad imamo nekoliko podvrsta. Jedni koji se udvaraju vlasti, pa i dalje optužuju DPS za SVE, kao da se na izborima dogodio drugačiji izborni rezultat.
Imamo i drugu vrstu poltrona, koji slove za energične kritičare društvenih elita, ali uporno ponavljaju floskulu da je za sve što nam se danas dešava kriv DPS, da ih ne bi neko slučajno iz vlasti diskvalifikovao za nešto, nekad, u budućnosti, ako bi im se ikad ukazala prilika da postanu neko.
Meni se nameće problem sa logikom - kako DPS može biti kriv za postupke nove vlasti i kako može biti kriv što je nova vlast - vlast? U tom neukusnom udvaranju svakome i svačemu (kroz pseudo integritet i pseudo dosljednost), istorijske tekovine za koje je takođe “kriv” DPS, poput euroatlantskog kursa, nezavisnosti, članstva u NATO, niko od njih ne pominje! Zašto, kad ste tako vatreno vjenčani sa istinom? Čaršijske priče su nam postale činjenice, a ako im se suprotstaviš - postaješ depeesovac.
Nakon izbora, to je postala najnepopularnija etiketa. Rizikujući da je dobijem, zapitaću vas - zamislite Crnu Goru danas da nije rekla NE Miloševiću. Da nije izglasala nezavisnost? Ili, da nije postala NATO članica? Tri riječi – 27. izborna jedinica!
Je li nam neko drugi kriv i što smo pristali na kulturu svakodnevnog, bezočnog i upornog laganja od strane političara! Nekažnjivost i odsustvo bilo kakve moralne odgovornosti doveli su do toga da najozbiljnija profesija na svijetu – politika - u Crnoj Gori izgleda kao dječja igra.
Je li nam neko drugi kriv što su poltroni oborili sve rekorde brojnosti
“Hoću ja sad malo, pustite makar nas dvojicu u Vladu! E, nećemo, puj-pike, ne važi se! Rekli smo da nema toga! E, onda se nećemo ni igrat' više, viđećeš ga za ovo”! To što nam je postala normalna ovakva politička praksa, više govori o nama, nego o takvim političarima. Jednako koliko i to što pola naroda odmah povjeruje da je ovo “spržena zemlja”. Pa kad se nakon nekoliko mjeseci iz te „spržene zemlje“ najavljuje povećanje plata, ti isti ljudi i u to povjeruju!
Je li nam neko drugi kriv što nam je muzika - nikad gora! Kultura - gotovo da ne postoji! Podjele. Siromaštvo. Dominacija antivakserskog polusvijeta, sa pipcima u vrhu izvršne vlasti. Neosjetljivost na žrtve virusa. Minimiziranje dimenzija zaraze. Progon neistomišljenika. Revanšizam. Propaganda. Vlastoljublje. Vjerski fanatizam. Klerikalizacija institucija. Neizvjesnost sudbine nacionalnog kursa u geopolitičkim raspodjelama moći. Smrt eurointegracija. Ćutnja i strah intelektualaca.
Najgore izdanje naše Male, ikad! Doba hiperinflacije, restrikcije i posleponoćni Blue Moon? Utopija!
Ej... Budi se, Mala!
