Ponovljeni budvanski izbori, očekivano, nijesu doveli do krupnijih političkih pomaka. Odnos snaga ostao je na gotovo identičnom nivou. Osim sitnih varijacija kad je riječ o broju glasova, raspodjela mandata ukazuje da nema značajnijeg pregrupisavanja među izbornim akterima. Dakle, izborni rezultati bez novina i podataka relevantnih za detaljnija poređenja.
S politikološkog aspekta, zanimljiva je jedino izlaznost veća makar za dva procenta, jer u političkoj teoriji, a i u crnogorskoj praksi, česte izborne cikluse prati i pad motivacije birača i porast broja apstinenata. Vidjećemo da li je ovaj pomalo neuobičajen trend i pogodan indikator u budvanskom slučaju, te da li su politički subjekti razumjeli poruku ovakve vrste.
85Ishod ne donosi ni najmanji nagovještaj da bi se proces formiranja gradske vlasti mogao odvijati efikasnije i jednostavnije, u korist građana i građanki Budve. Naprotiv. Budvanska politička vrteška neće stati. U sedmicama i mjesecima pred nama, slijedi nastavak političkih turbulencija. Iako bi, kad se pogledaju brojke matematička računica za dobijanje zbira od 18 odborničkih mandata mogla biti vrlo jednostavna.
Nikola Jovanović, uslovno rečeno, i ovoga puta u svojim rukama drži ključ lokalne vlasti. Sve postizborne kombinatorike idu mu u prilog. No, bilo je tako i u maju, ali je očito šansa za formiranje vlasti prokockana, a razlog je jasan – nedostatak političke mudrosti, praćen sujetom i partikularnim interesima.
Sagu nakon majskih izbora, obilježile su najteže optužbe o pritiscima, zastrašivanju birača, organizovanim kriminalnim grupama... Naslušali smo se takve retorike i tokom kampanje za nama.
Prateći izjave nosilaca dvije vodeće liste, čitamo dvije različite poruke. Jovanović se drži principa, a Mikijelj bi, zarad fotelja, progutao izgovoreno i, floskularno rečeno, sjeo za pregovarački sto. No, Jovanović, kako reče, neće pregovarati ni sa bivšim saborcima, ali ni sa DPS-om.
Prvi scenario, koji bi podrazumijevao pomirenje DF-a podijeljenog na frakcije Andrije Mandića i pritvorenog predsjednika opštine Budva Mila Božovića otpada u startu. Neke razlike, ispostavilo se, nije mogao pomiriti ni beogradski mag, iako je bio uvjeren da će „rešiti stvar“. Budući da se tada nije ni došlo do pregovaračkog stola, postizborno primirje DF struja sada možemo u potpunosti isključiti.
Drugi scenario koji, makar za sada, Jovanović politički nepametno odbacuje, gotovo kategorički kao i prvi put, vodio bi stvaranju stabilne i funkcionalne vlasti. Bio bi to postizborni koalicioni dogovor sa DPS-om i Evropskim savezom. To bi za Budvu, bez dileme, bila i najpovoljnija opcija.
Mogao bi Jovanović da zatraži i manjinsku podršku DPS-a, kako bi donekle ostao dosljedan principima kojih se, kako reče, neće odricati, ali je pitanje da li bi DPS pristao na takvu vrstu uslovljavanja, te kakve bi to implikacije imalo na njihovo biračko tijelo, u momentu kada bilježe rast u svim opštinama gdje su održani lokalni izbori.
Treća varijanta mogao bi biti dogovor sa Urom i građanskom listom Đorđa Zenovića i prelijetanje dijela konstituenata Koalicije Za budućnost Budve. No, pitanje je da li bi i tako skrpljena koalicija zahtijevala podršku koalicije PES-Demokrate. U takvoj konstelaciji snaga, stvari se dodatno komplikuju. Najprije, iako je Mandić slavodobitno obećao da se centrala neće miješati u pregovore na lokalu, naređenje centrale odjeknulo je već iz sljedeće rečenice – neće biti razdvajanja koalicija.
Hoće li strah od centrale i ovoga puta nadjačati uskopartijske interese pojedinačnih konstituenata, tek ćemo vidjeti. Potom, upitno je i u kakvom bi tonu proticali pregovori na relaciji PES-Demokrate i Zenovićeva lista i da li će do takvog pokušaja uopšte doći.
PES i Demokrate s prepolovljenom podrškom najveći su gubitnici i ovih, kao i svakih prethodnih izbora. Zenović je, doduše uslovno rečeno, uzeo dio biračkog tijela Demokrata. Sve i da Zenović nije napustio Demokrate, ukupan zbir osvojenih mandata, dodajući Zenovićeva dva, brojao bi pet, mandat manje u odnosu na majske izbore, kada su nastupili pojedinačno.
Ovako je računica čak i egzaktnija. PES i Demokrate partije su u nestajanju. Mala karika dijeli ih od Urinog jednog mandata, a možda i ostanka ispod cenzusa. Političke sudbine im se, sve u svemu, ne razlikuju. Ko se baci pod mantijaške skute i utone u Mandićev zagrljaj, doživjeće zagarantovanu političku propast.
U strukturi nacipopulističke vlasti, proždrljivi nacionalisti progutali su politički beskrupulozne populiste. Klovnovski centristički kostimi odavno su zbačeni. Razlog za likovanje Andrije Mandića danas je jedino činjenica da drži u šaci Spajića i Bečića, koji će, poput URE i SNP-a, za vrijeme 43. Vlade učiniti sve kako bi izbjegli odmjeravanje snaga na državnom nivou.
Spajić u sarkastičnom maniru, reče nam da državi ništa ne fali. Posavjetovao je i medije i analitičare da ne budu toliko pesimistični, kad živimo ekonomski procvat, a budžetski saldo je, reče premijer, prvi put u plusu.
To što je njegov politički saldo na nuli, smatrao je nevažnim. Jer, dok je veljih i reformskih prevara, biće i povoda za loše režirane i neuvjerljive presove. Mandić kao Đepeto, a Milojko kao njegov lutak Pinokio, koji nas ponovo čarobno obmanjuje, dok mu se vlast pred očima raspada. No, znamo da to nije njegova, već Dalaj Lamina briga, dok Milojko i njegov tim figuriraju kao prezenteri i naratori bajki koje se više ne mogu nazvati ni populizmom, već maštarijama.
Izbori u Budvi, dakle, novi su pokazatelj političkog propadanja lažnih građanista.
S druge strane, ohrabruje jačanje proevropskih snaga, u opštini čiju strukturu dominantno čini prosrpsko biračko tijelo. DPS je ostao stabilan, uz blagi trend rasta, dok je Evropski savez, sa dva osvojena mandata, najveći pobjednik budvanskih izbora, jer je platforma koja u kratkom vremenskom intervalu bilježi respektabilan rast podrške, što je još jedan podstrek daljem razvoju nadstranačke ideje i poruka da Budvani i Budvanke cijene političku dosljednost.
Nažalost, kako niti jedan od mogućih scenarija u ovom trenutku ne djeluje realno, ili će se do njih teško doći, budvanska saga očito će potrajati. Nekadašnja metropola turizma talac je pogrešnih političkih izbora i štetnih odluka. Lekcije nijesu naučene, pa nas ponovni izlazak na birališta za nekoliko mjeseci ne treba iznenaditi.
Princip je, kao što znamo, da nema principa. Mudre odluke, kao izraz konsenzusa za dobrobit Budve i njenih građana, bile bi prijatno iznenađenje. No, to su, makar za sada, previsoka i prilično nerealna očekivanja.
Zanimljivo je i pitanje hoće li se budvanski rezultati odraziti na pregovore o formiranju podgoričke vlasti, šta se krije iza Milatovićeve dugo čuvane platforme, koja ima jednu ili više verzija, te da li se Abazovićeva poruka da u Budvi neće pregovarati sa partijama državne vlasti odnosi samo na tu opštinu.
Postoji li poveznica između podgoričkih i budvanskih izbora, te može li Podgorica i na koji način izbjeći budvanski scenario, biće jasnije narednih dana. Možda Budva pomogne tasu na vagi Milatoviću i „game changeru“ Abazoviću da konačno prelome ka koju će stranu u Podgorici.
