Jednom davno u jednoj dalekoj zemlji živio je jedan car koji je volio lijepu odjeću. Najviše od svega volio je oblačiti nove odjevne predmete i kititi se, pa čak i ako je to značilo davati silni novac za odijela i nakit.
Cara uopće nije zanimala umjetnost, lov ili vojska. Samo mu je bilo važno lijepo se obući i pokazivati se svom narodu. Više vremena provodio je pred zrcalom i kod krojača, nego u vijećnici sa svojim podanicima.
Jednog dana, u grad kojim je car vladao, došle su dvije varalice. Svima su se predstavili kao najbolji tkalci na svijetu govoreći da je tkanina koju oni proizvode najljepša i najfinija koju su ikada vidjeli. Ne samo da ima najljepše boje i najneobičnijih uzoraka, nego je i tako fina da postane nevidljiva svima koji su nesposobni i glupi.
I građani su se pitali kako će izgledati novo carevo ruho, a najviše su priželjkivali saznati koji su to njihovi sugrađani toliko glupi da je neće moći vidjeti.
Domaći carevići
Ne treba biti znalac bajki i njihovih aluzija da bi se pojmio suvremeni duboki smisao ove Andersenove priče. Jasno je svima da je ovdje i sada riječ o maloj zemlji na rubu Balkana, Crnoj Gori. I njenom vođi, prvom ministru, koga narod iz milošte zove Spajke. No nije samo on prevarant i lažljivac. Uz bok mu stoji predsjednik države, kojeg narod iz empatije zove Jadov.
I ne treba puno dovitljivosti da se vidi tko su dvojica varalica. Bilo bi mnogo kandidata za to mjesto no dvojica su najbliži opisu: Pipun i Vojvoda.
Na koliko tona laži će oguglati crnogorski građani? I kad će konačno reći: ne?
Pred vratima su podgorički izbori. Kandidat koji je najomiljeniji u narodu, dr Abdić, koristi mnoge propagandne metode da kao kandidat DPS-a pobijedi i dobije mjesto gradonačelnika.
Za njega sviraju na otvorenom glazbenici. On je kanio sam voziti autobus da bi razgovarao s građanima o problemima gradskog saobraćaja. Gradski sekretarijat mu je to zabranio, pod izlikom da nema dozvolu za E kategoriju. A Injac koja je mimo zakona donijela mjeru za besplatni prijevoz građana u septembru? Njena populistička gesta nije ukorena niti ukinuta.
Ne dobije li sad DPS vlast u glavnome gradu, teško da će je ikada više osvojiti.
Strast laganja
Premijer, zapažaju analitičari, ne prestaje lagati. U svakom pogledu, no najbolnija su građanima pitanja plaća i mirovina. On će kaže podići znatno, iz budžeta koji oni pune, plaće i mirovine. Kako, zar ne vide da je to ono neizatkano nevidljivo carevo novo ruko u koje umotava svoje izmišljotine?
I predsjednik države i te kako barata neistinama, od početka svoje instalacije na čelo države.
Još u ljeto 2023. pred Evropskim je parlamentom iznio nisku neistina. Na primjer, da je zatekao ekonomski nestabilnu zemlju. A istina je da je od 2006. do 2019. vrijeme najvećeg investicijskog zamaha za Crnu Goru, te da je njegov rad u vladi 2021. omogućio vidni napredak životnog standarda, što je samo po sebi „rezultiralo približavanjem Crne Gore EU“.
Pa zar taj čovjek nema nimalo skrupula? Zar ne zna otvoriti prozor i pogledati na ulicu i na svoje građane? Zar nije razvidno da su osiromašili, a vidljivi su sveopća stagnacija i nazadovanje. Nije li on kumovao gašenju nacionalne avio-kompanije i najveće izvozne kompanije KAP?
No to nije sve, izvori navode činjenicu da je 2019. Crna Gora dosegla 50% evropskog prosjeka, a za njom su kaskale po 10 i više procenata zemlje regije. Istina, tih je godina Crna Gora ulagala znatno u elitna ljetovališta u Porto Montenegro i u Luštica bej, što nije dostupno običnim smrtnicima nego u virtualnom obliku.
Činjenice da su 2021. kad je Milatović bio ministar ekonomije a Spajić ministar financija u vezi s realizacijom kapitalnog budžeta bila za 120 miliona eura manja.
Milatović, protivno istini, tvrdi da su se zahvaljujući njemu smanjila ruska ulaganja a povećala zapadna. Naprotiv, najveći udio stranih ulaganja bio je iz ruskog kapitala, ukupnih 20, 7 %. Znači da ga u svakom pogledu podaci demantiraju: tako je krajem godine javni dug 2021. porastao na 105%, a javni dug apostolske vlade porastao je za 584 miliona eura za vrijeme kratkog mandata. Tada je i porastao broj blokiranih poduzeća na preko 300.
Dakle, već su se tada tkalo nevidljivo ruho za dvojicu budućih careva. Narod, u strahu da ne bude proglašen glupim, kao u bajci, ne zamjećuje golotinju svojih vladara.
Što je najgore, ti goli carevići smatraju svoje podanike glupima i neukima i stoga se usuđuju ovako manipulirati činjenicama. I kad bi se smjelo zaboraviti na njihovu favorizaciju Srbije i srpstva u odnosu na zanemarivanje Crne Gore i crnogorstva, ostaje da se vidi čiji su oni zapravo vladari, svesrpski ili uvjetno rečeno, dukljanski?
Regionalni i svjetski carevi
Jasno, nije stanje puno bolje ni u regiji. U Srbiji je na vlasti car o čijoj golotinji, političkoj i moralnoj, suvišno je govoriti. On se svako toliko presvlači, zamjenjujući i skidajući zmijin svlak, valjda da bi lakše mogao usipati otrov svojim poslušnicima.
On je uz svoju svitu i kamarilu kojom se okružio, postigao to da je rasprodajući resurse uvjerio svoje stanovnike kako je Srbija pravi ekonomski gigant u regiji!
Dovoljno je da čovjek vidi srpskog bosanskog vladara Dodika i način na koji gleda u kamere, pa da shvati da je on reinkarnirani silnik iz vremena Osmanlija!
Hrvatska sa svoja dva glavna igrača mogla bi se podičiti brojem međusobnih uvreda kojima se obasiplje ovaj vladarski dvojac.
Predsjednik države drskiji je i vulgarniji u svojoj retorici, no i premijersko je ujedanje često ispod pojasa, na ogled svekolikoj evropskoj parlamentarnoj većini. Treba li reći da su obojica Dalmatinci?
U EP hrvatska europarlamentarka je izvjesna Šuica. Ona je samo za reprezentaciju i putovanja potrošila 360 tisuća eura! No kako neće, kad obojica predsjednika ne štede budžet za putovanja koja su nerijetko i poluprivatne prirode: unajme jahtu Mornarice i plove njome do grčkih otoka!
Ili se lijepo sa suprugama otpute do SAD ili Pariza i tamo produžavajući boravak javnu obavezu pretvore u privatni užitak. Koliko samo koštaju haljine prvih dama i premijerskih supruga?
Koliko cipele i torbice o kojima tako brižno izvještava žuta štampa? Ona ih time predstavlja kao dive koje ukrašavaju javnu scenu svojim prisustvom. Za ime boga, koga to zanima?
Je li torbica bila Vuittonova ili cipele Pollini? Izjednačeni s monarhinjama i monarsima, isprepleteni kumskim i rodbinskim vezama s ostalim vlastodršcima regije - sjetite se samo Tuđmanove kćeri - oni zaista mogu fantazirati o sebi kao bogom danim predstavnicima naroda.
Iako nemaju ozbiljnih programa, iako imaju ozbiljnih problema u svojim državama, oni se ponašaju kao da imaju najgluplji narod za podanike koji ne vidi njihovo nevidljivo ruho, njihovu moralnu i državničku golotinju.
Bezbrojna lica populizma
Populizam izgleda da svuda vlada. I populističke mjere. Američka se izborna utrka svela na dvoje protukandidata, Harisovu i Trampa. Ona je u blagoj prednosti od 4 % pred njim. Navodno je Tramp „duboko povrijeđen“ što je Putin podržao Haris.
Javno ga je nazvao šahistom. I to je jedna vrsta određenja koje upućuje na careva ruha koja će se takmičiti u novembru za predsjednika SAD.
Ili dvojica prividnih antipoda, Zelenski i Putin. Prvi je glumac, izgleda rođeni. Kad s toliko drskosti iz korijena nosa drži u pokornosti ne samo Ukrajince nego i veliku većinu Evropljana. Drugi, ruski car, dobiva sve više simpatija u evropskoj politici. No i on se pravi lud. Ni riječi ne kazuje o broju ruskih žrtava, osve učestalijim stradanjimasvojih vojnika. Uvjeren je u pobjedu iako mu je napadnuta Rusija. Carevo ruho je obojici prozirno i dobrano otkriva njihovu sramotu. Da imaju imalo državničke časti odstupili bi obojica.
I na kraju mi, koji smo se godinama pravili da ne vidimo Milovo ruho.
On je bezočno trošio državnu imovinu, novac, kapital, posjede i imanja a da nikome nije polagao račune. Vodio je nečasni rat na dubrovačkom ratištu i kasnije se ispričao svim žrtvama te agresije. U kome je nalazio uzor ili podršku?
Mi, nešto stariji, dobro se sjećamo i Maršalovog carskog ruha. Bilo je prozirno često, no najviše u 80-im, za parada koje su završavale nošenjem štafeta, na Njegov rođendan, famozni Dan mladosti.
Scenografski i baletski kič ostali su upisani u našoj memoriji. Neumjesna kolektivna bajka podsjećala je na kineske mimohode. Šteta da nije imao snage reći ne svojim pokornim podanicima! Nisu bili toliko glupi da ne vide golotinju.
No, strah životu kalja obraz često!
