Na pitanje kako je došlo do tako dramatičnoga preobražaja u njegovoj političkoj karijeri, kad je od predvodnika unionističkoga pokreta postao jedan od vodećih suverenističkih lidera, profesor Novak Kilibarda uvijek je davao isti odgovor – samo jedna životinja dugih ušiju ne mijenja mišljenje.
Ako mi njegovo objašnjenje i nije djelovalo dovoljno ubjedljivo prije dvadeset i kusur godina, dok sam još pod utiskom ranih 90-ih gajio izvjesni animozitet prema njemu, godinama kasnije kroz neposredno poznanstvo i saradnju s prof. Kilibardom uvjerio sam se da je njegova politička transformacija zaista bila iskrena. Danas sam uvjeren da je krajem 90-ih odigrao jednu od ključnih uloga u političkoj i društvenoj emancipaciji Crne Gore.
E pa profesora Kilibarde śetio sam se slušajući ovih dana ekspoze i završnu riječ Dritana Abazovića prilikom njegova izbora za crnogorskoga premijera. Jer ono što sam čuo umjesto da me uvjeri da je i Abazović doživio transformaciju koja će blagotvorno djelovati na crnogorsko društvo zapravo me uvjerilo u suprotno.
Na svojevrsnome pomenu 42. Vladi Crne Gore, u kojoj je bio potpredśednik i koordinator svih bezbjednosnih službi, Abazović je poručio da je „ponosan na sve što je uradio u prethodnih godinu i po“, te da bi većinu svojih poteza ponovio.
Poručio je i da je odgovoran za sve što se tiče bezbjednosnog sektora, uključujući i dešavanja 4. i 5. septembra na Cetinju, đe je „sačuvan mir“ a suzavca, kako veli Abazović, ne bi bilo da Veljović nije gurkao službeno lice i „da neki građani nijesu odlučili da stopiraju život u ovom gradu“.
Razlika između šibicara i odgovornog političara stala je upravo u ova dva primjera – premijera Abazovića koji ruši prethodnu Vladu uvjeravajući nas da je ponosan na sve što je uradio tokom njenog trajanja i političkog lidera Kilibarde koji u naponu svoje političke karijere napušta svoje političke pozicije jer uviđa da Crnu Goru vode na stranputicu i priznaje svoje političke greške.
Da je Crna Gora zbilja emancipovano društvo, mjesto premijera danas bi pripalo Mehmedu Zenki
Dok se Abazović danas ponosi time što je ANB dao u ruke ruskih i srpskih obavještajnih krugova, što je vojna služba bezbjednosti rasturena, a u vojsci izvršena klasična čistka patriotskih kadrova uz imenovanja kompromitovanih kadrova i ljudi lojalnih projektima Ruskoga i Srpskoga sveta, dok nam objašnjava da je bojnim otrovima gušio Cetinje da ne bi stao život u tome gradu, dok još jednom, nakon lažnog pucanja na policiju i lažnog molotovljevog koktela, izmišlja novi povod za brutalnu policijsku akciju protiv mirnih demonstranata na Cetinju, na koje je pored tona suzavaca, šok bombi i gumenih metaka, poslao i bager Bata Carevića, dok nam se u lice cinično krevelji da je znao i za one naoružane kriminalce što su iz Cetinjskog manastira vrebali priliku da se obračunaju s „komitama“, dok na sebe unaprijed preuzima odgovornost i za to što je komandant Protivterorističke jedinice UP na Cetinju djelovao uz koordinaciju s kriminalcima što su planirali da zapale grad, dok i zvanično prihvata odgovornost što je pomoćnik direktora UP prijetio nadređenima i izvršavao naređenja BIA-e, dok, dakle, Abazović još jednom pred cijelom javnošću pokazuje svoje prijetvorno, hipokritsko lice, Novak Kilibarda se ubraja u red državnika najzaslužnijih što je Crna Gora 2006. godine, bez i jedne hemijskim sredstvima izazvane suze, postala nezavisna, građanska, sekularna i multikulturna država.
Odgovornost je danas i na onim političkim strukturama koje su do juče bile u opoziciji
Na mogućnost da će premijer-šibicar ikad prispjeti do statusa makar pristojnoga političara, kojem će državni interesi biti iznad pizme ili ličnog interesa – dok slušam kako se gordi onim zbog čega bi se pametni zastidio – teško da bih se kladio.
Ipak, nije da nijesam ośetio izvjesno olakšanje što na pozicijama moći neću više gledati razne leposaviće, bratićke, borovinić-bojovićke, spajiće i milatoviće... Od njihova učinka u domenu bezbjednosne, kulturne, prosvjetne, ekonomske i zdravstvene politike ne bi bili gori ni rezultati dvogodišnjeg razornog cunamija.
I nije da mi to što je na čelu Skupštine nakon dvadeset godina jedna žena, a premijer pripadnik jednoga od manje brojnih naroda ne bi bio povod za radovanje da je taj personalni raspored zaista rezultat emancipacije crnogorskoga društva, umjesto što je izvršenje naloga koji je donio kolonijalni nadzornik, a Abazović potrčao da ga ispuni. Kako je i sam pokazao u ekspozeu, ne zato što je svjestan vlastite odgovornosti za civilizacijski sunovrat Crne Gore, već što se nalozi kolonijalnih upravitelja, ako vam je do karijere stalo, moraju izvršiti.
Da je Crna Gora zbilja emancipovano društvo, a ne kolonijalni slivnik, mjesto premijera danas bi pripalo Mehmedu Zenki, a predśednice Skupštine Kenani Strujić-Harbić ili Draginji Vuksanović-Stanković.
Zato, znajući ko novu Vladu vodi i ko čini najjaču političku snagu u njoj, preostaje nam ne da se radujemo krupnoj političkoj smjeni, već da strahujemo da i od prethodne vlade nacionalnog uništenja ne bude nešto gore.
No, ovoga puta odgovornost nije samo na Uri i Dritanu Abazoviću, kao ključnim sekundantima u poslu ubrzanoga civilizacijskoga sunovrata Crne Gore. Ne manja odgovornost danas je na onim političkim strukturama koje su do juče bile u opoziciji, a odlukom da podrže novi Dritanov eksperiment preuzele na sebe breme rizika za sve ono što ova Vlada može donijeti. Jer, vrijedi to ponoviti, ako je bilo potrebno formirati „evropsku vladu“, Dritan je za to imao stabilnu većinu od 44 poslanika u Skupštini.
A zašto je umjesto proevropske odlučio da formira provučićevsku vladu, uz amin DPS-a i SDP-a, pitanje je na čiji odgovor izvjesno nećemo dugo čekati.
