Nakon stravičnog masakra na Cetinju, drugog za dvije ipo godine, dugo sam razmišljala imam li snage da napišem iole smislen tekst i ima li smisla da uopšte pokušam to da učinim. Kaže ona dobra stara – jutro je pametnije od večeri. I tako, jutro poslije, zgrožena, ali ne i začuđena ponašanjem čelnih nam ljudi „oslobođene policije“, te euforičnim izlivima radosti botova pod pseudo imenima i onih koji se stradanju 12 nevinih žrtava transparentno raduju, shvatila sam da pisanje ipak ima smisla.
0
Zapravo, shvatila sam da bih, za razliku od onih koji nam od početka „osvježivačkog doba“ pokazuju da nemaju niti zere dostojanstva, solidarnosti, a kamoli empatije, osjećala neku vrstu griže savjesti što im se makar nijesam obratila i postavila nekoliko logičnih pitanja, koja ih ne zanimaju i neće se njima baviti, ali ih je važno sa aspekta zdrave logike proučiti, iako oni od čitanja zdravorazumskih zaključaka imaju pametnijeg posla.
Ministrova poruka da se možemo vratiti normalnom životu, licemjerna je, ogavna, pa mogu slobodno reći i bezumna. Valjda znači da on nastavlja naglo prekinuto praznovanje zbog kojeg je bio prilično uznemiren. No, od ministrovih pokvarenih planova, daleko su važniji zauvijek uništeni životi.
Dok Crna Gora žali, jer nam godina čemernije nije mogla početi, ministar je nervozan, jer u vrijeme praznika mora da odgovara na proizvoljna pitanja o ostavci. A iole moralnom čovjeku, pitanje ne bi ni trebalo.
Ali će se dobro usidreni politikanti baviti postprazničnim zataškavanjem. Uostalom, ministar nam je to implicitno poručio – dani su žalosti, ali je stanje redovno. Faktički – reče nam, ne stresirajte se, Martinovića više nema.
O ostatku samopromotivnog govora, nešto kasnije.
Nego, ovo najprije pišem iz ličnih i moralnih, pa tek onda etičkih i profesionalnih razloga, jer smatram da je pozivanje na odgovornost dužnost svih nas koji imamo smjelosti da takve prozivke javno uputimo, dok su ćutnja ili relativizacija, bez dileme odrazi kukavičluka.
Nažalost, na Cetinju, kao i prije dvije i po godine vlada muk. Bolan muk. Prevelika i neopisiva tuga, milion je pitanja, a odgovora ni na vidiku.
Mnogo je nas koji nijesmo sa Cetinja, ali Cetinje doživljavamo kao naš grad, utočište prepuno topline i gostoprimstva, te nas, jednako kao Cetinjane i Cetinjanke, vjerujem prejako, bole preduboke cetinjske rane. Zajedničke su to rane. A ima nas mnogo, sigurna sam, koji smo oštricom „oslobodilačkog“ mača pravde izgubili svoje najmilije, jer pripadnici organizovanih kriminalnih grupa, dok presude padaju ili se ne donose u zakonskom roku, slobodno šetaju crnogorskim gradovima, a operativno interesantne osobe poput Martinovića usljed raznih povlastica ne dobijaju taj status, a oni koji ga imaju, čak se i ne kontroloišu.
O psiho-socijalnim pojavama i osobama sklonim devijantnom ponašanju suvišno je i govoriti. E upravo u ovoj posljednjoj stavki nalazi se odgovor na pitanje da li su se oba zločina, i onaj u Medovini, i ovaj prekjuče, mogli spriječiti. Naravno da jesu.
Političke elite nemaju ni volje niti kapaciteta da se bave predlaganjem i adekvatnom primjenom preventivnih mehanizama. Vršilac dužnosti direktora policije Lazar Šćepanović, saopštio je da su kod Aleksandra Martinovića, nakon što mu je oduzeto oružje u ilegalnom posjedu, prepoznati znaci devijantnog ponašanja. Umjesto zbrinjavanja u adekvatnoj specijalizovanoj ustanovi njemu je, kao konzumentu alkohola određena terapija. Nažalost, bjelodano jasna slika – da su Borilović i Martinović bili zbrinuti u ustanovama predviđene za socijalno izolovane ili asocijalne slučajeve, bez obzira na nivo poremećaja, tragedije bi bile spriječene.
Zbog nerada osvježene policije koja je revanšistički srezana veoma sposobnim kadrovima, nas sa sličnim iskustvima ovakve tragedije mnogo jače bole, jer znamo da traume onih koji su ih preživjeli nikada ne nestaju. Ministar je možda neuk – ali mi nijesmo. Kad izgubite najmilije život postaje puko preživljavanje, svakodnevna borba za najobičniji udah vazduha, i tako redom, dan po dan.
Nijesmo stigli da se makar ni dijelom oporavimo od Medovine, niti ćemo ikada, jer takve rane ne zarastaju, samo ih vrijeme produbljuje. Ne treba podsjećati da je tada, dok je Borilović sijao smrt, policajcima bila važnija bezbjednost popova crkve Srbije, kao što je i onoga dana, ne sumnjajte to, bio slučaj. Po komandi, ni milimetar od manastira.
Adžić na ostavku nije ni pomišljao, jer osvježivači ne vide dalje od svojih fotelja, pa se ne smatraju odgovornima ama baš ni za šta. I nekim čudnim spletom okolnosti, čak dva puta ministar Šaranović svoga je prethodnika podsjetio da se za vrijeme njegovog mandata dogodilo masovno i nezapamćeno ubistvo na Cetinju. Čak mu je spominjao i propuste u operativnom radu policije u slučaju Vuka Borilovića, te neadekvatno postupanje tokom gotovo jednočasovnog krvavog pira.
Prvog dana ove godine, umjesto slavlja, nažalost, svjedočili smo zaprepašćujućem zločinu i najprizemnijem obliku izostanka morala i etike u politici. A tek prije koji mjesec, baš takvo nečinjenje policije i izostanak moralnih principa, Šaranović je žustro kritikovao, ponovo, beskrupulozno, stavljajući tragično izgubljene ljudske živote u ravan ogavnih političkih prepucavanja.
Trajno nas je zapljusnuo talas gorke tišine, nemoći, bijesa, boli koja razara. Ne bi se to isto moglo reći za državne nam čelnike. Ključno pitanje na koje nećemo dobiti odgovor jeste – đe je bila policija od momenta kad je Martinović otišao po oružje i vratio se u kafanu da se krvoločno razračuna sa onima sa kojima je vodio nekakvu verbalnu raspravu. Otkud mu ponovo ilegalno oružje?
Šćepanović tvrdi kako je policija prvobitno upućena na pogrešnu lokaciju. A onda lagano uskakanje sebi u stomak – preksinoć su i on i ministar, bježeći od odgovornosti tvrdili da su motiv neraščišćeni poslovi i nerazjašnjeni međuljudski odnosi.Na vanrednom presu, Šćepanović tvrdi da o motivima ne znaju ništa, osim navodne rasprave, te da su svi ubijeni bili članovi njegove porodice, kumovi, prijatelji, ljudi sa kojima je bio u dobrim odnosima. Đe nestade ministrov ključni motiv – pitanje je od milion dolara.
Drugo pitanje je – đe je bila i šta je radila interventna jedinica policije tokom navodnog tridesetominutnog Martinovićevog šenlučenja, prilikom kojeg je, kako je tužiteljka kazala, na pet udaljenih lokacija nemilosrdno ubijao nedužne prijatelje i srodnike.
Dakle, nakon izlaska iz kafane i ubistva četiri osobe, Martinović je ušao u automobil sa umišljajem i namjerom da nastavi krvavi pir. Potvrdio je to i Miloš Rakonjac, kazavši da su pronašli još 90 na sreću neupotrijebljenih metaka. Kako kažu čelnici, koji takvo obrazloženje jedino mogu temeljiti na izjavama svjedoka, bio je u vidno alkoholisanom stanju, što ne mijenja činjenicu da je umišljaj postojao, uz dejstvo alkohola i u kombinaciji sa devijantnim i nasilničkim ponašanjem, o čemu je policija bila obaviještena, ali s olakšavajućim okolnostima presude lako postaju nepravosnažne, a zločinci nastavljaju da kuju zastrašujuće planove. A lanac odgovornosti je podugačak.
Policija je znala ko je Martinović, nasilnik i devijantna osoba opasna po okolinu. Ali kad izostane prevencija, zalud sankcije. Nema pravde ni za žrtve, ni za porodice, pa čak ni nakon samoubistva.
Čuli smo da su odmah po saznanju za pucnjavu sve raspoložive snage bile na terenu. A na kojem tačno, može li se znati, budući da su sinoć tvrdili jedno, a danas je izokrenuta priča. Šćepanović je kazao da su prvobitno upućeni na pogrešnu lokaciju, a zatim su se, valjda, umjesto efikasne potrage, oslanjali na prijave, dok je čovjek malim Cetinjem bez ikakve kontrole vozio od jedne do druge lokacije, slobodno se krećući prema svima kojima je namijenio smrtonosne metke.
Tražile su ga tri patrole, jedan dežurni policajac i operativci. Đe je bila interventna jedinica, može li se znati, da ga zaustavi u realizaciji toga zlokobnoga nauma. Retoričko pitanje – umjesto građana štitila je popove. Specijalne i posebne jedinice stigle su u nekim nejasnim vremenskim intervalima – između 10 i 45 minuta – matematički i logički nejasno, kada se ubica očito već dao u bjekstvo, shvativši da pir ne može dovršiti.
Je li se odmaralo nakon burnog dočeka ili se i dalje slavilo? Jesu li se jeli popeci, dok je krvoločni zločinac nezaštićenim žrtvama i njihovim porodicama kao novogodišnji poklon uručivao smrtonosne hice, a porodice osudio na život bez života.
Sarkastično pitam, da li je policija možda za zločin saznala nakon izvršenja, kad se Martinović dao u bjekstvo, niđe dalje od Cetinja. Jer njihove kontradiktorne tvrdnje upućuju na svakakve, samo ne na logički utemeljene zaključke. Ako je policija odmah po saznanju za pucnjavu izašla na teren, zar nije bilo prostora za raspoređivanje? Kako su i zašto žrtve ostale nezaštićene? Kako je moguće da ubica odmah nije lociran? Niti je Cetinje američko predgrađe, niti se tragalo za teroristom.
Reče Rakonjac – nakon dolaska specijalnih jedinica ubica je obezbijeđen i prestao je da ubija. Da li je to izvanredno „taktičko“ djelovanje razlog zbog kojeg su skoro do ponoći građanima Cetinja upućivani apeli da ne napuštaju domove, jer je Martinović naoružan i opasan. Ako je bio obezbijeđen i pod „taktičkom“ kontrolom, kakva je opasnost prijetila građanima?
Kao i u slučaju Balijagića, policija se plaši ubice umjesto da se on plaši njih. E zamislite samo u kakvoj nedođiji živimo.
Ministar je oštro poručio da ni moralna ni objektivna odgovornost ne postoji, te da im se ne crtaju mete. Njegov omiljeni termin – situacioni događaj mogao bi biti dobra najava ministrovih PR presova. Jer – situacioni događaj nije postojao – desila se tuča, pa krvavi pir. A od osoba sklonih antisocijalnom ponašanju, ovakav zločin nije neočekivan.
Dakle, policija je mogla da prati njegovo ponašanje nakon navodnog propisivanja terapije, ali nije. Borilović, Balijagić, Martinović, svi su morali biti predmet kontrolnog rada i to niko ne može osporiti.
Dalje, Šćepanović licitira brojem žrtava – osam, deset, dvanaest, najmanje, najviše... Pritom, nazivajući maloljetne dječake licima. Prvo, nijesu lica, već osobe, a drugo, radi se o djeci.
S druge strane, kreću botovske teorije zavjera, prokletstva, vjerujući narod u slavljeničkom duhu pozdravlja tragediju na Cetinju. Svega toga načitali smo se na primjeru Medovine, pa mi ne pada na pamet da se bavim tabloidima, botovskim lažima i kletvama.
Hvala dobronamjernim susjedima iz Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova, Slovenije i šire... Ima među neljudima više dobrih ljudi, samo je ovaj nečojski soj glasniji.
Htjedoh da izbjegnem politički kontekst, ali nemoguće je, u inat iznadsituašima koji žale zbog ekonomske propasti jer su otkazani praznični nastupi, a dani žalosti zloupotrebljavaju se u političke svrhe.
Do kontrarevolucije, u vrijeme zloglasne kriminalne hobotnice zvane DPS, zamislite, psihopatskih masovnih ubistava u Crnoj Gori nije bilo od obnove nezavisnosti. Plakali smo i solidarisali se sa susjedima, đe god su se slične stvari dešavale. Plakali smo zbog Ribnikara, Dubone i Malog Orašja, i svih ranijih gnusnih zločina, s jednom ili više žrtava.
Crna Gora bila je bezbjedna država, uz sve obračune klanova, ali psihopatskim masakrima, porastu broja slučajeva femicida, seksualnog i vršnjačkog nasilja nijesmo svjedočili. Da upotrijebim termine sa presa – zarobljeni smo u litijaškom blatu situaciono-licitirajućih događaja. Kontrarevolucionari preziru Crnu Goru, Cetinje ponajviše, jer je brana svemu crnogorskom.
Zato su ga nazivali malim selom podno Lovćena, zato su ekstremizovali Cetinjane i Cetinjanke do nivoa koji se graniči sa ludilom, svjesno ili nesvjesno prijetili dekontaminacijom.
Litijaši prizivaju još teže krize, ogavni komentari poziv su na nova krvoprolića. Moramo tražiti odgovornost, svakoga dana, pozivati sa svih adresa da svi od vrha do dna Uprave policije budu procesuirani.
Zataškavanje Medovine ne smije se ponoviti, jer da je tada snošena odgovornost, psihopate bi boravile đe im je mjesto, umjesto vođenja krvavih pohoda. A likvidacija ili samoubistvo nijesu rješenja. Dok je vlasti na čelu sa najvećim mrziteljem Cetinja i Crne Gore Andrijom Mandićem, mira nećemo imati. Ova vlast nikada neće priznati odgovornost, zato je momentalni otpor potrebniji nego ikad.
Ugledajmo se na regionalne studente. Ima i naša mladost potencijala da mijenja sistem, uz svesrdnu pomoć svih građanskih snaga. Ovo je, očito, borba za opstanak i gole živote, jer niko nije bezbjedan.
Eh, moja prijestonice, neprebolu crnogorski, najgorčim čemerom nepravedno posuta, najljućom nepravdom nedužno ojađena. Ovi redovi napisani su perom natopljenim suzama, jer svi dijelimo istu patnju. Ali nijesu te slomili ni osvajači, ni okupatori, pa neće ni litijaši.
Uz suze zbog tragično i bezumno ugašenih života, najiskrenije saučešće porodicama, uz poruku podrške kao izraz solidarnosti. Svi koji smo u mislima sa vama, šaljemo vam ljubav, kao poruku da budete snažni i izdržite ono što slijedi. Ranjenima podrška i nada za što brži oporavak..
