Neko je od filozofa rekao da su kapitalizam, privatno vlasništvo i raslojavanje društva nastali onda kada je nekome palo na pamet da udari četiri kolca na onoliko zemlje koliko je htio. To je uradio u onom trenutku kada je ukapirao da zahvaljujući svojoj fizičkoj sili može imati više od drugih, pa ako se kome kriva neka mu izađe na megdan ako smije.
Crkva Srbije je i ovoga puta okolčila onoliko koliko želi, u konkretnom slučaju antičke ostatke. Udarila četiri kolca i proglasila to srpskom teritorijom
Moderna država i zakoni umnogome su stavili tačku na takvu samovolju. Po svojoj definiciji, država jedina ima monopol nad korišćenjem fizičke sile. To znači da jedino država može koristiti metode prinude ili narodski rečeno da vas „izbije“ ako za to ima potrebe i da ne odgovara.
U Crnoj Gori se takođe koriste ta veberovska shvatanja modernih država da je jedino država ta koja može da radi ono što oće i da joj niko ništa ne smije. Osim kad je u pitanju Srpska pravoslavna crkva, Srpska crkva ili Crkva Srbije, kako je kome milije.
Śećamo se svi Amfilohija kako je sa početka ovoga vijeka zakivao Dukljane čekićem za Vezirov most. Vidio je Risto Radović ogromnog neprijatelja u buđenju dukljanske svijesti među Crnogorcima, budući da su kompletna antiteza srpskom shvatanju porijekla Crnogoraca.
Jednostavno, logički je zaključak da Crnogorci ne mogu biti Srbi ako je njihova prva država u svakom smislu dosta starija od srpske. U tom slučaju jedino se može zaključiti da su Srbi zapravo Crnogorci, iako je nama iz ovih krša milije da zadržimo naš ekskluzivitet i ne dijelimo ga sa drugima iako nas je malo.
Vidio je Radović da je povratak dukljanske svijesti nakon vjekova zatiranja najopasnije nešto što se može desiti po njegovu ideologiju i riješio je da to sasiječe u korijenu. I aktivno je rađeno na tome, a sa druge strane bivša vlast nije radila ništa da bi se svemu tome oduprijela.
21I tako dukljanska svijest, iskonska crnogorska priča, nije zaživjela i vratila se na mjesto koje joj pripada, iako se radi o najslavnijim danima crnogorske istorije, kada se stvarao nukleus crnogorske državnosti i klica na koju su se nadovezali budući slojevi naše bogate i raznolike istorije.
U potonjih nekoliko godina, Crkva Srbije stavila je „šapu“ i na dukljansku istoriju, sa ciljem da je sažvaka u svom ideološkom narativu i ispljune nazad đe je bila, ali izobličenu i u njima prihvatljivim oblikom.
Amfilohije je kreirao titulu ''episkop dioklijski'' što gođ to značilo, a čija je dužnost da se bavi dukljanskim dijelom crnogorske istorije. Viđeli smo tako prije neki dan tog dioklijskog episkopa kako pravi skupove po arheološkom nalazištu grada Duklje (iako je priča oko Dukljanske države totalno nevezana za antički grad Duklju) i tamo vrši služenja nad ostacima predhrišćanskih ili ranohrišćanskih bazilika.
Slično su radili i prije neku godinu na martinićkoj Gradini na ostacima jedne bazilike koju su naprasno proglasili za srpsku, iako ljudi koji su živjeli u tom dobu za Srbe i Srbiju vjerovatno nikad nisu ni čuli.
Proglasio je tako episkop dioklijski Duklju prvom srpskom državom, iako ni tadašnji Dukljani nisu blage veze imali o tome ko su Srbi i Srbija, niti su išta znali o pravoslavlju, a i da jesu, vjerovatno su bili neprijateljski nastrojeni prema istom, budući da su svoju vjernost polagali rimskom Pontifixu Maximusu i poglavaru svih katolika koji im je i potvrđivao krunu i titulu kraljeva Slovena.
Lokalna podgorička vlast koju čine vjerski fanatici već najavljuje ''obnovu'' Duklje. Ne bi me začudilo da se Crkvi Srbije da dozvola da ''obnavlja'' paganske ili ranohrišćanske bazilike po arheološkim nalazištima i unutra slika nemanjićke svečeve, ne bi li za 100 godina naša đeca učila da je sred Vranjskih njima kralj Milutin dolazio na izlete ili Dušan pio vode iz valovite Zete.
Slično su već radili po Skadarskom jezeru, a i svaka crkva koju su sagradili u potonjih tri decenije blage veze nema sa arhitekturom i izgledom crnogorskih crkava. Sve to služi da bi se kroz vijek ili dva prodala neka nova istorija. Crnogorci nikako da shvate da Crkva Srbije ne radi da bi viđela produkt njenog rada za našega vakta, već da bi se on vidio tek za 100 ili 200 godina.
Njihovo zauzimanje teritorije, ta interna okupacija, malo po malo, iza sebe ostavlja poharu i katastrofu i devastaciju crnogorske svijesti i identiteta. Recimo, ako krenete iz Podgorice ka Nikšiću, prije skretanja na Bogetiće pogledajte sa svoje lijeve strane. Na jednom brežuljku viđećete crkvu, skoro hiljadu godina staru i u ruševnom stanju. Prije nekoliko neđelja neko je na hiljadu godina staru crkvu stavio betonski krov. Sve je to moguće u državi u kojoj nema države.
Crkva Srbije stavila je „šapu“ i na dukljansku istoriju, sa ciljem da je sažvaka u svom ideološkom narativu i ispljune nazad đe je bila, ali izobličenu
Crkva Srbije je i ovoga puta okolčila onoliko koliko želi, u konkretnom slučaju antičke ostatke. Udarila četiri kolca i proglasila to srpskom teritorijom. I niko im ništa ne smije! Slično radi lav u životinjskom carstvu, samo što umjesto kolaca koristi nešto drugo. I niko ništa. Može im biti, u državi u kojoj ni nema države.
I ovo nije prvi put da neko udara kolčeve na crnogorsku zemlju, crkve, manastire, istoriju i sve ostalo. Na kraju će se udariti četiri kolca na cijelu Crnu Goru. U Pljevljima su ga već pobili, u Nikšiću rade na tome, u Ulcinju očigledno takođe, a na red će doći i Gusinje.
Kad to odrade, onda ima da spreme onaj finalni i to glogov da ga zabiju sred Cetinja i onda će biti sigurni da Crne Gore više nema. A vi to mirno posmatrajte Crnogorci, ako vas ima više uopšte.
