Prošle sedmice započeo sam imaginarni intervju sa superstarom crnogorske istorije, vladikom Radom, šire poznatim pod imenom Petar Drugi Petrović Njegoš.
U prvom dijelu intervjua govorili smo o „zabranjenim” i privatnim temama, poput dvostrukog života - između vladike i evropskog zavodnika, ličnog doživljaja vjere u boga kao i kanonizovanoj, istorijskoj verziji njegove ličnosti nasuprot onoj realnoj, životnoj.
Razgovor nastavljamo najvećim kontroverzama njegove vladavine i njihovim refleksijama na naše živote.
DM: Prvi dio intervjua isprovocirao je različite reakcije, a one negativne mahom su usmjerene u odnosu na Vaš političko istorijski legal, makar onaj dio njega koji danas ima najsnažniji eho - preveliko insistiranje na pojmu srpstva.
PP Njegoš: Dio negativnih kritika odnosio se i na Vaš „bezobrazluk“ da se usudite da radite ovakav intervju, da se uopšte dekonstruišu mitovi o mojoj ličnosti. Za mene je danas rezervisana uloga sfinge tradicionalnih vrijednosti!? Dakle, ja koji sam za života prekršio sve moguće tradicionalno običajne kodekse ponašanja postao sam trade mark takvog koncepta Crne Gore, kojeg su čak i nazvali po meni. “Njegoševska Crna Gora”.
Sve u vezi tog doživljaja je netačno. Da živim ovu epohu slušao bih Hendriksa i svirao električnu gitaru. U mojoj crkvi morale bi se poštovati mjere zaštite protiv kovida, a vjerovanje u pomjeranje planina snagom vjere bih smatrao zabludom. Čitao bih Basaru, a ne Bećkovića. Gledao bih Kesića umjesto Marića.
DM: Biste li i dalje bili rusofil i da li biste i danas Crnu Goru geostrateški gravitirali ka Rusiji?
PP Njegoš: Ruska književnost me je neizlječivo zarazila. Puškin, kakav je to pjesnik bio! Lomonosov, Heraskov, Deržavin, Baćuškov…
No, ipak, ko je god o meni istraživao, zna za moju fascinaciju Amerikom. Neostvarena želja ostala je da posjetim Njujork, a i za života sam otvoreno priželjkivao savezništvo sa tom slobodarskom zemljom. To što ste ga ostvarili danas kroz NATO članstvo, a sa veće istorijske distance još bolje će se vidjeti, jedna je od najdragocjenijih istorijskih tekovina našeg naroda.
DM: Dakle njegoševska Crna Gora nije zemlja gusala, folklora, proruska, antizapadna, patrijarhalna, tradicionalna…
PP Njegoš: Molim Vas, stanite sa nabrajanjem, jer sve dublje tonemo u oksimoron.
DM: Ali, “srpstvo” se savršeno uklapa u taj doživljaj, kao ideološko politička ideja koja je folklorno obojena i sazidana od mitova? Vidite li dio svoje odgovornosti kao ideologa te ideje, s obzirom na to da ste inspirisali neke od mitova srpstva.
PP Njegoš: Uh, znao sam da ću jednom morati da odgovaram na ova pitanja.
Ja sam kratko poživio da bi se sva odgovornost, ili pak dio nje, mogla pripisati meni
DM: Da li vam je neugodno odgovarati na njih?
PP Njegoš: Ni najmanje, ali se bojim da je suština “izgubljena u prevodu”, između vjekova, a uz to je neophodna distanca od savremenih političkih optika.
DM: Pretvorili smo se u uši.
PP Njegoš: Ista je adresa manipulacije pojmom mog srpstva danas, sa koje se manipuliše i idejom “njegoševske” Crne Gore. Srpstvo u 19. i srpstvo u 21. vijeku dva su sasvim različita, ako hoćete i suprotstavljena pojma. Reći ću Vam otvoreno, od uticaja mojih učitelja pa sve do političko diplomatskih ambicija i interesa, čini spektar razloga za insistiranje na terminu i ideji srpstva.
Meni su, naravno, sasvim jasni razlozi, zašto Crnogorcima danas to smeta, ali ja srpstvo kreiram kao jedno od sredstava regionalnog povezivanja, prije nego će Crnoj Gori iz Srbije dolaziti ikakva prijetnja po našu državnost i nacionalnu svijest. Prije svega, Crna Gora je tada bila nezavisna, suverena država, a Srbija je bila dio Otomanske imperije.
Ista je adresa manipulacije pojmom mog srpstva danas, sa koje se manipuliše i idejom “njegoševske” Crne Gore
Srbi su na crnogorsku spartansku slobodu gledali s divljenjem, a okolnosti zajedničkog jezika, vjere i etničke sličnosti, ja sam prepoznao kao kapital za rast uticaja na teritoriju koja će se kad tad osloboditi.
Srpstvo je figuriralo kao pravoslavna odrednica koja povezuje dva naroda, a pritom onom brojnijem je predstavljalo utopijsku alternativu u odnosu na tursku potlačenost. Paralelno, ja sam inaugurisao i riječ Jugoslavija, i ne samo riječ, već sam ideju ujedinjenja Južnih Slovena u jednu državu smatrao civilizacijskom šansom za sve naše narode. Tom terminologijom sam učinio projekat ujedinjavanja u interesno politički savez privlačan Hrvatima, a i drugim susjednim hrišćanskim narodima.
Na prvom izdanju „Šćepana Malog“, izdatog u Trstu, prvi put u istoriji piše - U Jugoslaviji. U takvoj situaciji, vladarska kuća Petrović Njegoš, kao jedina rojalistička pojava na slobodnoj teritoriji među južnoslovenksim narodima, imala je fantastičnu perspektivu i priliku. Tom inercijom je nastavio Nikola.
DM: Dakle, vi srpstvo i jugoslovenstvo bacate kao mamac za ostvarenje sopstvenih političkih ambicija?
PP Njegoš: Vi to sad izgovarate sa nekom moralnom hipotekom, osjećam u tonu, ali to je legitimno državničko ponašanje. Posebno za mali narod, koji takve aspiracije nije mogao ostvariti uticajem kojeg nema. Već perom i mitovima.
DM: Ali mitovi su nam se ostvarili. I to vrlo bolno.
PP Njegoš: Srpstvo koje Vam se, kako kažete, ostvarilo je - velikosrpstvo. To je sasvim drugačija ideja. To je konkvistadorski projekat, a ne ujediniteljski. U prvoj Jugoslaviji smo izgubili državu, a u drugoj (ili trećoj) povratili. U prvom dijelu intervjua sam govorio o socijalizmu kao meni privlačnoj ideji, dakle nacionalizam je u mom ideološkom spektru neprihvatljiv!
DM: Ali i vašim su stihovima upravo velikosrpski nacionalisti nadahnuli svoj antimuslimanski pohod tokom ratova 90-ih. Može li se reći da su se Vaši mitovi oteli kontroli?
Da živim ovu epohu slušao bih Hendriksa i svirao električnu gitaru
PP Njegoš: Vrlo su opasne takve optužbe, ako su upućene meni, jer su u velikom konfliktu sa raciom.
Ja sam u dramskom tekstu, u „Gorskom viijencu“, koji se dešava vijek unazad u odnosu na moje, a ne vaše vrijeme, u okviru dramskog sukoba, karakterima naravno upisao dijalog. Nije vladika Rade izgovarao replike koje pozivaju na nasilje nad muslimanima, već karakter u istorijskom pozorišnom komadu. Sa druge strane, drugi karakter, na drugom polu dramskog sukoba, izgovarao je po mnogima najljepše stihove o islamu napisane na našem jeziku. Zloupotreba tih stihova više govori o prirodi vašeg vremena, nego o meni. Ponavljam, socijalista u najavi, nikako nacionalista!
DM: Dakle, vi se ograđujete od srpstva koje se danas ostvaruje u Crnoj Gori, i koje više od vijeka na Crnu Goru gleda kao na najdragocjeniji plijen?
PP Njegoš: Pitate me da li se ograđujem od politike koja je prekinula kontinuitet crnogorske državnosti i nezavisnosti, kojoj sam podredio kompletnu vladarsku misiju? Koja je ukinula postojanje crkve čiji sam bio mitropolit? Koja je na sraman način ukinula vladarski kontinuitet moje kuće? I povrh svega, u okviru nemilosrdne i dijabolične ideološke propagandističke manipulacije, na cijeli projekat stavila moju sliku, moje ime, moj potpis, čineći me simbolom sopstvene tragedije? Da li me to pitate?
Gledao bih Kesića umjesto Marića
DM: Da li ste možda isprovocirali tu “fatalnu privlačnost” srpstva prema Crnoj Gori svojom literarnom harizmom? Je li ona na kraju, iz kojih god političkih pobuda, bila fatalna za Crnu Goru, kreirajući mit o “sprskoj sparti”?
PP Njegoš: Ja sam kratko poživio da bi se sva odgovornost, ili pak dio nje, mogla pripisati meni. Ipak vjerujem da sam, uprkos suprotnom imidžu koji mi je dat - ne tako dobrog državnika, odgovoran za punu nezavisnost Crne Gore. Ni mi tada nismo htjeli javno priznati da se guvernadurstvo Radonjića suštinski odnosilo makar na polovinu izvršne vlasti. Tek kad smo se oslobodili nje, počinju prvi pravi civilizacijski koraci našeg društva, kroz gradnju institucija i obrazovanja.
DM: Prvi civilizacijski koraci sa glavama na kopljima na Biljardi?
PP Njegoš: Da, tako smo obezbjeđivali efikasnost institucija i očuvanje nezavisnosti. Drastične mjere su odražavale dimenzije prepreka i neprijatelja. Uprkos svemu, mi smo u takvom vremenu sačuvali slobodu i državu. Ne možete optikom ovog postliberalnog apokaliptičnog vremena, ovog diktata „političke korektnosti“ u kombinaciji sa neznanjem i samouvjerenošću poput antivakserskog pokreta, posmatrati prvu polovinu 19. vijeka na Balkanu.
Vi ste generacija koja će potpisivanjem “Temeljnog ugovora” sa okupatorskom crkvom, predati na srebrnoj tacni ono što smo vjekovima uspjeli da sačuvamo od globalnih osvajača. I to zemlji koja je za mog vremena na nas gledala sa čežnjom nedostižne slave i slobode. Ne upirite prstom, “slavno mrite kad mrijet morate”! Ili, ipak, ne morate?
