Najveći branilac opstanka nezavisne Crne Gore u anglo-saksonskom svijetu, prof. Aleksandar Divajn iz Vinčestera, od 1916. do smrti (1930), bio je neumorni, dosljedni i permanentni, humani, filantropski, zagovornik restauracije i egzistencije crnogorske samostalne države, brutalno i bespravno likvidirane (veliko)srpskom okupacijom i aneksijom Crne Gore krajem 1918, sprovedenom od strane Srbije i centralističko-unitarne KSHS, nastale primarno pod egidom beogradske srpske Vlade i Dvora dinastije Karađorđević, uz dozvolu savezničkih sila, i njenom (srbijanskom, srpskom) apsolutističkom monarhističkom upravom i njoj podvlasnim strukturama.
Berlinski kongres 1878.
Napisao je i objavio veliki broj knjiga i članaka o Crnoj Gori i crnogorskom pitanju u cilju da pokuša uticati da se ispravi velika nepravda nad Crnom Gorom i da se upozna međunarodna javnost kako je ona likvidirana kao država i postala žrtvom srpskog hegemonizmai ekspanzionizma.
U nastavku knjige “Off the map: the story of the suppression of Montenegro: the tragedy of a small nation” (Izbrisana sa mape, uništenje Crne Gore-tragedija male nacije, 1921), profesor iz Vinčestera (Velika Britanija) dalje saopštava:
BUDUĆNOST
Da li će Crna Gora ikada dobiti drugog kralja da njom vlada ostaje na njenom narodu da odluči. Sigurnije je reći da nikada neće imati kralja kakav je Nikola i da se nikada neće tiho predati srpskoj vlasti.
66Gorštaci, slobodoljubiv narod, koji se opirao Turcima i osvojio slobodu od Otomanske imperije kada je ostatak balkanskog poluostrva grcao u ropstvu, Crnogorci odlučili su (kako je Nikola želio) slobodnu konfederaciju Srba, Crnogoraca, Hrvata, Slovena, Bosanaca, Hercegovaca, pravu Jugoslaviju. Takva konfederacija, gdje bi svaka zemlja imala svoju vladu, uživala bi istu reputaciju na federalnom savjetu koji bi se bavio spoljnim poslovima, jedina je nada na Balkanu.
IRSKA BALKANA
Sadašnja politika srpske centralne vlade osuđena je na propast, izuzev ludosti politike koja je stvorila od Crne Gore ,,Irsku Balkana“; Hrvati i Slovenci, da ne pominjem Bosance i Hercegovce, nikada se neće predati dominaciji Beograda.
Istina je da je Hrvatima i Slovencima, koji su se očajnički borili za trijumf centralnog carstva, bilo isuviše drago da izbjegnu bijes saveznika i primirja pod okriljem Jugoslavije. Smatrali su se superiornijim od Srba (što i jesu), čijim se taktikama protive, sada kada je nevolja prošla, i ne žele da imaju ništa sa tim, jer je njihov odnos prema Crnoj Gori samo uvećao strah koji već osjećaju.
Rat Evrope i svijeta je ugrožen politikom Velike Srbije, a uništenje nezavisnosti Crne Gore je bilo dolivanje ulja na vatru.
UTICAJ VELIKE BRITANIJE
,,Za neke Velike sile, koje sudbinu cijele populacije zasnivaju na većini glasova; gdje dvoje ili troje nameću svoje želje drugima, pitanje slobode nacije bi bio nenormalna postupak, izazov ljudskim pravima, i monstruoznost do tad nepoznata istoriji diplomatije“. Gosp. Rejmon Poankare
Velika Britanija se složila sa brisanjem Crne Gore sa mape Evrope, a britanska vlada, sa glavnom štampom o Velikoj Britaniji, umiješana u kampanju spletki koja je dovela kralja Nikolu do uništenja a njegov narod bez prijatelja i odbrane u Evropi.
Prekasno je za Veliku Britaniju da popravi zlo naneseno najmanjoj od svih nacija za čiju sloboda smo se trebali boriti u avgustu 1912. godine.
Velika Britanija ne može, ako bi htjela, da nametne obnovu nezavisnosti Crne Gore.
Sloboda, ako treba, mora doći Crnoj Gori od samog naroda, a ne kao u prošlosti.
Pokazalo se više puta da nijedna nacija ne smije biti u zarobljeništvu zauvijek dok je sloboda izbor njenog naroda. Uprkos sadašnjoj bijedi i siromaštvu, strašnim gubicima u ratu i životima izgubljenih zbog srpskih vladara, nepravdi koje ih pogađaju i tuge koju hrabri ljudi podnose pod njihovom sadašnjom vladavinom, Crna Gora neće biti zauvijek izgubljena među slobodnim narodima svijeta, dok god je živ stari duh Crnogoraca.
Kada narod potpuno odustane od nade za slobodu i nejedinstven zaboravi tradiciju predaka, bude spreman da se preda, nakon tako teško obnovljene nezavisnosti, tada, i samo tada će cilj Crne Gore biti izgubljen.
Sve što Velika Britanija u međuvremenu može da uradi je da radi na spoljnoj politici za konfederaciju Jugoslavije. Status Crne Gore je od međunarodnog značaja, a sadašnja politika Srbije predstavlja međunarodnu prijetnju. [1]
ZAKLJUČAK
,,Možda kada su ljudi dovoljno patili i platili cijenu, nešto istinski dobro se desi posle tolike žrtve. Možda postoji pravda koja sve to dovodi u sklad i ima snagu da je pojača“, - A.E. o „Irskoj“
Osjećaj ozlojeđenosti za veliku nepravdu koji je preplavio Crnogorce ne smije ipak zaslijepiti njihove mane, a imaju ih mnogo, kao što ih svi imamo; samo njihove, pošto su primitivan narod su sirovog, primitivnog reda, dok naše imaju sjaj kultivisanosti i više civilizacije.
Profesor Aleksandar Divajn
Intrige i katastrofe koje su uslijedile, zatekle su Kralja Nikolu nespremnog, a posljedice su ga prosto zaprepastile. Nije imao diplomatsku službu, nije bilo sistema obuke za političkii diplomatski život.
On je samo bio starješina gorštaka stare sorte, pjesnik, idealista, čovjek imaginacije i humora, možda više nediskretan na mahove, suviše popustljiv prema sinovima (koji su ga svi iznevjerili), ali nikada izdajnik svog naroda; jednom prilikom označen da je ,,savio gnijezdo’’ iako je umro u ograničenim okolnostima; a opet prezren u omraženoj štampi da je napušten. Zašto su ga, ako je izdajica saveznika, britanska, francuska i italijanska vlada postavile za otpravnika poslova vladi, sve iz egzila i prepoznale ga do samog kraja?
Zašto je Francuska poslala odred vojnika da pozdravi njegovo mrtvo tijelo? Zašto je subvencija plaćena crnogorskom narodu do 1919. i posle primirja?Zašto su telegrame saučešća poslale sve saveznice njegovoj udovici? Zašto su naši kralj i kraljica poslali ljubazan telegram saučešća? Da li je ovo čovjek "pro-austrijanac“, "nevjernik“, "izdajnik zajedničkog cilja“?
Da li bi svi tako postupali da je to bio zaista slučaj? Činjenica je da Nikola nije imao ni ugovor ni tajni sporazum sa zajedničkim neprijateljem.
Kralj Nikola u egzilu
Bio je odan i vjeran bez izuzetka. Sramno je postupano sa njim a mi smo na to pristali; prekršili smo svako obećanje koje smo mu zadali, izgovorima mu poricali i odlagali pravdu. Činjenica je da je bio neprkladan - bio je star i uskoro će umrijeti, a mrtva ustane pričaju. Ovo priča nije lijepa pa ipak on bi bio nesumnjiv svjedok istoriji.
A sada, kako neki pišu, tijelo kralja Nikole leži u San Remu, čekajući da ga prebace u voljenu Crnu Goru. Takođe, Petar, Kralj Srbije koji više ne postoji - možda će nove generacije stati prije nego što bude prekasno i zaliječiti rane svojih očeva, iako se ovo nikada neće destiti ako se zlo nastavi.
Zvanična Crna Gora se bori za opstanak i bez obzira na intrige sila Beograda i Kej D Orseja, nastavlja da protestuje najbolje što može i dalje upućuje žalbe- do sada uzalud, raznim vladama, ujedinjenim narodima i nekim licima.
Možda će jednog dana štampa prepoznati da u ovim otkrićima ima više toga o crnogorskom pitanju od pukog istrebljenja starog naroda i potiskivanja nekoliko hiljada ljudi. Priča o tragediji Crne Gore je ilustracija djelovanja tajne diplomatije našeg doba pod zlim uticajem kapitalista i koncesionara i priča o velikoj nepravdi nanesenoj junačkom i srčanom narodu“.
U nastavku iste knjige Aleksandar Divajn govori o crnogorsko-srpskim odnosima u prošlosti, te u tom smislu kazuje:
PORIJEKLO SRPSKO-CRNOGORSKOG SUKOBA
Srpsko-crnogorsko pitanje je više ili manje poznato svima koje zanima rješenje čuvenog pitanja Balkana, ali samo je nekoliko njih koji znaju njegovo pravo porijeklo. Ljudi generalno misle da je ovo pitanje stvorio rat, međutim nije tako; jer ono datira od daleke 1878.godine.
Nakon Berlinskog kongresa, Srbija, prethodno u rukama Turaka, postala je nezavisna država, i od tog trenutka je počela kampanja protiv njenog susjeda Crne Gore. Pravi začetnik antagonizma između ove dvije zemlje je bio kralj Milan Obrenović, koji, veliki austrofil, prezirao je kralja Nikolu, koji je tada bio miljenik Cara Aleksandra III. Takođe crnogorski vladar je pokazivao jednaku averziju prema kralju Milanu.
Na kongresu u Berlinu Austrija je podržala Srbiju. Kralj Srbije se tako zatekao na čelu zemlje, koja je, oslobođena od turskog ropstva, bila puno veća i bogatija od Crne Gore. Pa ipak upravo je Crna Gora, koja se borila vjekovima, bila šampion slobode i lider revolta za oslobođenje svih Slovena.
Kralj Milan je primio naređenja iz Balplaca [2], kao neprijatelji sa Rusijom su tako stvorili prvi konflikt dinastijskog i nacionalnog karaktera, konflikt koji je stvarno predstavljao političku borbu između Austrije i Rusije.
Kralj Petar I Karađorđević
Nakon abdikacije kralja Milana Obrenovića, njegov sin, Aleksandar je nastavio očevu politiku, i ostao privržen Austriji sve do dana njegove užasne smrti; i dalje je sukob između dvije zemlje uporno i potajno tinjao.
Izvorni srpski nezadovoljnici (među kojima je i G. Pašić, srpski premijer lično) našli su utočište u Crnoj Gori, a najznačajniji među njima Princ Petar Karađorđević, bivši kralj Srbije (pošto ga je Srpska Skupština prognala sa porodicom, 1858. godine).
Velikodušno je primljen u Crnoj Gori, oženio je jednu od kćerki kralja Nikole, i iz njegove novo-usvojene zemlje činio je sve što je mogao da bi svrgnuo Obrenoviće i zauzeo njihovo mjesto.
Nakon boravka od deset godina u ljubaznoj zemlji svoga tasta, otišao je. Međutim Crnogorci ga nisu voljeli, mrzjeli su njegovu prgavi narav, njegove ,,bulevarske“ manire i naviku ismijavanja narodnih nošnji i običaja.
Princ je sve to znao, nije ni zaboravio ni oprostio, a kada je kao kralj Srbije 1915. godine, tokom rata, morao pobjeći, prije je htio da se suoči sa svim opasnostima Albanije nego da prolazi kroz Crnu Goru.
Nego da nastavim hronološki. ,,Crna ruka“, udruženje srpskih oficira, među kojima je i ubica kralja Aleksandra, potpuno u dogovoru sa Pašićem, postavili su Princa Petra Karađorđevića na tron, pošto su se oslobodili kralja Aleksandra. Oštro suprotstavljen tastu, novi kralj Srbije dao je puna ovlašćenja g. Pašiću da nastavi sa borbom protiv vladara Crne Gore. Gospodin Pašić je postao pravi vladar Srbije i to je ostao do danas.
Prirodno odnosi između Srbije o Crne Gore su postajali sve više napeti, a u međuvremenu se spoljna politička situacija radikalno promjenila“.
(Nastaviće se)
[1] Albanska teritorije je bila i sada je pod okupacijom srpskih trupa bez i najmanje oklijevanja. Srbi smatraju da su prisvojili Crnu Goru, sada žele djelove Albanije, naročito Škutare. Potrebno je pažljivo pratiti Albaniju. U poslednjih nekoliko mjeseci nekolike hiljade Albanaca su doživjele užasnu smrt, i više od trideset sela je zapaljeni i uništeni. Mnogi Albanci koje su okupirali Srbi na njihovoj teritoriji su, napustili su svoje domove i pobjegli. Jugoslovenska vlada je proglasila da porodice koje su pobjegle iz Albanije biće internirane a njihova svojina konfiskovana. Izbjeglice su upućivale protestna pisma Ligi Naroda ali ništa se nije dešavalo/uzaludno. Učinjeni su napori da se evakuišu Srbi iz Albanije ali Srbija je u više navrata odbila da razgovara o pregovorima - A.D.
[2] Ministarstvo spoljnih poslova u Beču – A.D.
