Crna Gora je od kraja 1918. godine i početka 1919. godine, kada joj je bio nametnut velikosrpski jaram, bila poprište strahovitih zločina, pokolja, mučenja i terora. Organi vojne, žandarmerijske i civilne okupacione vlasti, pod egidom nove države Kraljevine SHS bile su okrutne prema crnogorskom narodu.
Nijesu se birala sredstva i načini da se ognjem i mačem osvoje i pokore Crna Gora i crnogorski narod.
Relevantno je, u istoriografskom smislu, navesti izjavu 73 crnogorskih političkih emigranata, suverenista i rodoljuba iz Gaete (Italija) od 20 aprila 1920, njene autore i potpisnike odnosno, integralno prezentirati pismo podrške upućeno premijeru i ministru crnogorske Vlade u egzilu, u Parizu, Jovanu S. Plamencu, a koji se u to vrijeme nalazio u političkoj misiji u Londonu, radi odbrane prava na slobodu i nezavisnost Kraljevine Crne Gore.
U tome dokumentu, crnogorski rodoljubi iz progonstva, političkog egzila, potenciraju da nastavljuju borbu za nezavisnu Crnu Goru i da su nepokolebljivi u odbrani prava, časti i slobode Crne Gore, brutalno napadnutih vojnom invazijom srpskih trupa i nasilnom aneksijom Crne Gore izvršenom od strane Srbije.
Jovan S. Plamenac
Oni navode da je zvanična Srbija spriječila, svojim lažima, podvalama i intrigama povratak kralja Nikole u Crnu Goru, a da su srpske razbojničke trupe okupirale crnogorsku državu, otele joj slobodu i ponizile njenu istoriju i zastavu, te da su Crnogorci tom nasilju morali da se oružano suprotstave podizanjem narodnog ustanka da bi oslobodili domovinu od okupatora i neprijatelja.
Crnogorski patrioti iz egzila, oficiri i vojnici iz pokreta odbrane Prava, Časti i Slobode Crne Gore, i njene državne suverenosti i nezavisnosti, u toj predstavci poručuju sljedeće:
„20. aprila 1920.
Predsjedniku Ministarskog Savjeta, Ministru Spoljnih poslova,
Gospodinu Jovanu S. Plamencu
Pariz
Gospodine Ministre,
Godine 1914. naša draga domovina sve što je imala stavila je na krvavu pozornicu velikoga svjetskoga rata. Ona je ovo morala učiniti kao vjekovni i vjerni zaštitnik nacionalnih interesa na Slovenskom Jugu!
Pred onda silnim neprijateljem našu dragu domovinu, kao god Belgiju i Srbiju snašla je zla sudba, te bi porobljena od neprijatelja i pune tri godine stenjati u neprijateljskim lancima i oplakivati privremeno izgubljenu slobodu za koju je vjekovima sve svoje najmilije i najdražije davala.
Sa danom sloma našeg vjekovnog neprijatelja; naša namučena domovina, sa pravom očekivaše i tražaše od svojih moćnih saveznika vaspostavu sa ratnim i teritorijalnim naknadama kao što to dobijaše njene drugarice, Kraljevina Belgija i Srbija. No što bi poslije svega ovoga?
Bijogradski lopovi i razbojnici svojim lažima, podvalama i intrigama, staviše Njeg. Veličanstvo Kr. Vladu u težak položaj, tj. onemogućiše im povratak u domovinu a svojim razbojničkim bandama okupiraše našu zemlju i lišiše je slobode, unižavajući našu slavnu prošlost, istoriju i barjak.
Poslije ovako stvorenog stanja, slavnim i namučenim sinovima Crne Gore, nije preostalo ništa drugo, nego sa tužnim srcem latiti se oružja i goniti uzurpatore i razbojnike sa svojega svetog ognjišta, te sa potocima prolivene krvi cijelom svijetu manifestvovati da tražimo vaspostavu domovine koju smo vjekovima svojom krvlju očuvali.
Brigadir Đuro Novakov Jovović (sjedi)
Nesrećni položaj naše domovine i njenog naroda, poslije godine i po još stoji neriješen. Za sve ovo vrijeme potocima se u njoj krv prolijeva, a hiljade njenih sinova gnjiju po tavnicama; hiljade nevine djece i žena krepaju na ulice bez krova i skloništa, a hiljade opet u izgnanstvo. Sve se ovo po zdravom razumu ne bi moglo raditi pred očima saveznika od jednog malog ali po istoriji i prošlosti velikog i vjernog saveznika - Naše mile Crne Gore.
Vaš polazak i boravak u glavni grad Velike Britanije, živo zauzimanje parlamenta oba doma i čitave javnosti, daju nam misliti da Velika Britanija nije bila uveliko upoznata sa teškom sudbinom naše zemlje i grozotama u njoj počinjenim, pa vjerovatno, da poslije tako divno izloženog stanja od Vaše strane, poslije ovoliko stvorene nepravde i pretrpljelih muka, naša domovina mora dobiti svoju restituciju sa povratkom Njeg. Veličanstva, Kr. Vlade i izbjeglica u domovinu, te sa krajevima koji nam po istoriji pripadaju, a po napuštenju zemlje od strane naših neprijatelja, slobodno i ni od koga neovisno samoopredeljenje našega naroda na temelju zemaljskih zakona i ustava.
To je ono što mi tražimo i oćemo, to je ono zašto smo sve osim časti izgubili, to je ono zašto ćemo i potonju kap krvi dati i protivu svakoga ko nam bude ovo ometao boriti se do potonjega.
U gornjem smislu preporučujemo Vam Gospodine Predsjedniče da Vi i Vaši drugovi uložite ubuduće svu svoju snagu kako bi se što prijed do ovoga pravilnoga rješenja došlo i naš narod spasao što prijed od teških muka i tirjanije, koje evo na veliku žalost i nesreću godinama nosimo“.
Komandir Marko Vučeraković
Tu izjavu su potpisali crnogorski patrioti, ustanici i emigranti: brigadir Đuro N. Jovović, komandir Blažo Marković, komandir Blagota Martinović, komandir Milo Lekić, komandir Marko Vučeraković, narodni poslanik Vaso Martinović, narodni poslanik Đuro Vučinić, kapetan Petar Kovačević, kapetan Tomaš Grujović, komandir Marko Matanović, kapetan Radovan Savović, kapetan Luka Lekić, komandir Andrija Jovićević, kapetan prof. Milo Kapičić, komandir Marko Kusovac, kapetan Danilo Radović, kapetan Blažo Vukašinović, kapetan Marko Šušović, komandir Jovan P. Radošević, kapetan Savo Hajduković, kapetan Vido Plamenac, komandir Petar R. Ramadanović, alajbarjaktar komandir Marko Popović, komandir Jovan Vujović, komandir Blažo Marićević, komandir Stevan Lekić, komandir Petar N. Savović, poručnik Dušan Vukov Krivokapić student, komandir Mitar Popović, kapetan Joko Dabanović, kapetan Ćetko Bigović, proto Ilija Kapičić, vojni ljekar kapetan Dr Jovan Vuković, poštensko-telegrafski činovnik Jošo Sp. Martinović, Miloš Vukov Martinović, vojnograđevinski činovnik Miloš Đ. Radunović, poručnik i učitelj Nikola Raško(vić), poručnik Petar Vujović, poručnik Stevo B. Đurišić, poručnik Krsto Nikaljević, narodni poslanik Bogdan Vukotić, komandir Stevo Vučinić, komandir Dušan Vuković, komandir Stevan Pavlović, kapetan Marko Turčinović, kapetan Janko Pejanović, Pero M. Jovović, kapetan Ljubo J. Plamenac, poručnik Aleksandar Đokić, kapetan Milan Nikolić, kapetan Petar Kapičić, komandir Milo Petranović, poručnik Risto M. Marković, inspektor trupa komandir I. V. Lekić, poručnik Niko Živanović, kapetan Marko Tatar, komandir Luka Popović, komandir Đuro Ivović, poručnik Zec, kapetan Mićo Ivović, potporučnik Puran Karadžić, barjaktar potporučnik Đoko B. Mijović, poručnik Milan T. Vojvodić, barjaktar Joko N. Niković, kapetan Filip Živanović, barjaktar Rašo Marković, barjaktar Pero Knežević, barjaktar Boško Golubović, poručnik Jovan Petrović, kapetan Luka Jovanović, komandir Savo V. Plamenac i Bogdan Laban.
(Ovaj dokument istražio je i prvi integralno u cnogorskoj istorijskoj nauci objavio prof. dr Šerbo Rastoder u knjizi “Crna Gora u egzilu 1918-1925”, knjiga II, Podgorica, 2004 Dokumenta, dok. Br. 50, str. 282-285).
Narodni poslanik i komandir Đuro M. Vučinić
U patriotskom crnogorskom emigrantskom listu »Crnogorski glasnik«, Detroit, Mičigen, broj 61, od petka, 1. avgusta 1924, godina izlaska 9, na strani 1, objavljen je članak »STANJE U CRNOJ GORI«, u kome se za brojne zločine nad crnogorskim narodom optužuju beogradski Dvor i Vlada. U tome članku, u podnaslovu »NAJNOVIJA ZLOČINSTVA U KATUNSKOJ OBLASTI«, kaže se i ovo:
»Iz najnovijeg izvještaja, kojeg »Egzekutivni odbor Crnogorske Slobode«, šalje G. Predsjedniku Milu Vujoviću, iznosimo ovaj dio, koji govori o najnovijim zločinima srbijanskih vlasti u Crnoj Gori. Kao što se vidi, izvještaj govori samo o jednom kraju Crne Gore, a ponovo ćemo javiti i o drugim objastima. Izvještaj glasi: Sresko načelstvo s Čeva, naredilo je da se iz cetinjskog zatvora dovedu-povezani u jedan konop - Jovan B. Vujović, Blagota R. Vujović, Boško L. Vujović, Ćiro R. Vujović i Stevan N. Vujović - koji, dakle, svi u jedan konop povezani, dovedeni su s Cetinja u Čevo. Čim su stigli kod sreskog načelstva, ovo ih je predalo nekom žandarmerijskom naredniku (čistokrvnom Srbijancu) Seliću«.
Potom se navodi da je narednik Selić prizvao »zloglasnu gardu« dvojice rezervnih srpskih oficira, inače iz Crne Gore, bjelaša, te »naredio je da se skinu konopci, a stave gvožđa. Iza toga, Selić i njegovi gardisti, oficiri iz te »zloglasne garde«, »narediše, da se pred njim izvede Jovan B. Vujović i Blagota R. Vujović i stadoše ih pitati, gdje se sad nalazi ustaš Majo Vujović. Ova dva odgovoriše da oni ne znadu, a da ne mogu ni znati, pošto su od 8. aprila zatvoreni, te od toga dana nijesu mogli ni čuti u zatvoru gdje se nalazi Majo. Iza toga, ovi starješine i njihove bande povikaše: »ubijmo ih, izdajnike, jer ti su oni koji nam kriju odmetnike!«
Alajbarjaktar i komandir Marko Zekov Popović
Žandarmerija je odma uhvatila ova dva nesretnika, skinuli su ih samo gole i nage položili ih na pod od kancelarije, pa ih udarali dotle, da im je krv udarila iz svakog dijela njihova namučenoga tijela i omastila pod, toljage i ruke razbojničke žandarmerije. Ali, najzvjerskiji čin ovog mučenja jest to, da su ovi zvjerski mučitelji primorali Draga S. Vujovića, da sam svojom rukom udara jadne i ranjave mučenike - držeći mu bajonete na prsi, i vičući mu da udara ili da će ga probosti.
Mučeći ih, pitali su ih gdje se je Majo Vujović nalazio za sve vrijeme od tri godine dana, od kad je u šumi. Pod teškim mukama, ovi su jadnici govorili sve što im je moglo na um pasti - a što nijesu nikad ni snijevali, samo da bi tuča prestala. Pa ipak to sve nije bilo dosta, već ih je sjutradan žandarmerija metnula na nove muke. Onako ranjave i ubivene, tukli su ih šipkama od pušaka po nogoma sve dotle, dok im je sva koža s potplata bila odvojena. Zatim su ih držali tri dana bez vode i bez hrane. Upravitelj i izvršitelj ovoga mučenja bio je srbijanski narednik žandarmerije, Selić.
Na isti način su bili mučili i Andriju M. Vujovića, iz opštine Rudinske, i Sava A. Draškovića iz opštine Čevske, koje su vodili sa sobom ravnih deset dana, tukući ih svakoga dana redovno i primoravajući ih da im kažu nekakvi novac ustaša – za koji su im rekli da oni moraju znati.
Članovi ove Državne organizacije za mučenje crnogorskih građana«, piše ovaj list, dakle, srpski oficiri, žandarmi i pojedinci i grupe kažnjeničke režimske bande, »ušli su u kuću bolesne udovice Jovane L. Vujović, starice od 65. godina«, te jedan od batinaša – »tukao kundakom od puške i na kraju je izbacili iz kuće, tražeći da im i ona kaže, gdje je Majo Vujović«.
Pored ostalog, »Crnogorski glasnik« u nastavku teksta tvrdi da je jedan od glavnih kontrakomitskih vođa i predstavnika vlasti iz Nikšića: » udario puškom po glavi Sava Vujovića, iz Ćeklića i razbio mu glavu samo zato što ga je ovaj siromah zamolio da mu ne gazi neki rasad kupusa. Ovo se je desilo na Ubli«.
Kapetan potom komandir Petar Kovačević
Isti list zatim nabraja seriju počinjenih zločina nad narodom od strane izvršioca organa kriminalne politike vlasti. »Crnogorski glasnik« navodi potom doslovno:
»Bez ikakvog povoda i razloga za koji se znade, srbijanska žandarmerija je uhvatila Sava Luketina Perišića, iz Cuca, pa su ga tukli kundacima od pušaka, dok se je onesvijestio. Istome su slomljena nekolika rebra.
Dijete Đura Vučurova Jovanovića, vezali su u konop, pa ga vezanog vješali o drvetu, usta mu napunili krpama, da ne može vikati, poslje ga tukli na oči nesrećnih roditelja – i onda ga onasviješteno bacili kao strvinu na obor.
Na isti način su tukli kundacima dijete Mitra Radova Perišića, dok su ga upola mrtvog ostavili u kući tužnih roditelja«.
Pored nabrajanja drugih morbidnih počinjenih zločina od strane srbijanske žandarmerije navedeni list konstatuje i ovo:
»Milana Pejovića, iz Bjelica, srbijanski žandari su odveli noću iz kuće, a sjutradan su ga našli njegovi seljani i donijeli kući isprebijanog i u nesvijesti.
Vuko Krstov Perašev bio je u svojoj kući napadnut od srbijanske žandarmerije; tučen, dok su ga onesvijestili, pa ga onda bacili s gornjeg boja kuće u zgradu (baštu).
Sin Draga Lazova Kustudića, samo 12 godina star, bio je vezan, tučen do krvi i vješan nad jednom provalijom u selu Majstore; sa tim su nesretno dijete primoravali, da im kaže, gdje su ustaši.
- Sem više navedenih bili su vezani i vješani: Radovana J. Krivokapića, Nikolu Gavrilova, Šćepana Andrina, žensku (tj. žene-op. N. A) Ćetnu, Nikolinu i Božanu, Nikolinu Marka Banićevića i Krsta Pejovića – svi iz Cuca.
- Jedan krd od osam srbijanskih žandara došao je na dan 27. maja (ljeta gospodnjeg 1924.) u selo Lipu, u Cuce; ušli u kuću seljaka Milića Popovića i odma počeli tući Mašu, ženu Milićevu, zato što su je sudske vlasti dan prije oslobodili iz zatvora, gdje je bila zatvorena zbog toga, što nije umjela kazati gdje se nalaze ustaši. Pošto su je svi vezali, narednik žandarmerije je naredio žandaru Radiću da je tuče dok je propljuvala krv; zatim su je izvukli na ulicu, gdje je nastavio tući sam žandarmerijski narednik« te kad se ona »i najposlje kad se je onesvijestila, ostavili su je«.
Navedeni list piše potom i to da je ista žandarmerija, ali pod komandom jednog srbijanskog majora, odnosno, majora vojske KSHS, koji je bio iz Crne Gore i istaknuti član Narodne radikalne stranke Nikole Pašića »došla je 12. juna ove godine, u kuću 70 godina starog Nikole Mijajlova Mijanovića, u selo Grab, u Cuce. Ovoga jadnog starinu su nemilosrdno istukli; na silu se častili u njegovoj kući jaganjcima i pršutom, dok mu nijesu ništa u kući ostavili. Ovog istog starca su napadali i ranije, tj. 15. januara ove godine, kada su ga tukli i dok su se oni častili u kući, on je morao bos stajati na smrznuti snijeg pred kućom; a kad su ga ponovo uveli u kuću, najprije su ga tukli po smrznutim tabanima od noga, pa onda po cijelom tijelu. Tom prilikom su mu kundacima slomili tri rebra.
(»Crnogorski glasnik«, Detroit, Mičigen, broj 61, od petka, 1. avgusta 1924, godina izlaska 9, stranica 1, članak »STANJE U CRNOJ GORI«)
