Vlasti su dugo vremena forsirale narativ da žele da raskinu vezu sa prošlošću i okrenu se budućnosti. Nastojali su da svaku priču o istoriji, identitetu i povezanim stvarima predstave kao retrogradne.
Na konto toga uspjeli su da povuku određeni procenat mladih ljudi, koje obrazovni sistem o sebi samima nije naučio ništa. Zanimljivo je da su, dok su samozvani građanisti kao raskidali vezu sa prošlošću, umjesto puta u budućnost munjevito srljali u srednji vijek. No, to je priča za neki drugi put.
Dubioza između srbijanske vlasti i opozicije je ogromna. Međutim, postoji vječna tačka spajanja, a to je Crna Gora
Budućnosti nema bez istorije. Kako ono davno rekoše, istorija je učiteljica života. Stvarno vjerujem da je tako, pogotovo u našem slučaju. Svako ko zna nešto o tragičnom nestanku crnogorske kraljevine, može da vidi nevjerovatno poklapanje sa posljednje četiri godine, i svim narednim danima koje živimo. “Dvije već godine traje Osamnaesta, Crnogorci se sami sebe stide!”, rekao bi Jevrem Brković u jednoj fantastičnoj pjesmi.
Nažalost, osamnaesta nastavlja da traje još duže.
Zbog ovog ponavljanja je pominjanje istorije bitno. Tada je bila tragedija, danas je farsa i to veoma tragična, budući da su uspjeli da nas opet namagarče na isti način i uz pomoć nas samih pokušaju da nas zatru.Ponavljam, bez crnogorskog saučesništva, svaka sila je za nas mala i nikakva, pa kolika gođ bila.
Vjerovatno se dostina profesionalnih istoričara neće složiti sa mnom, ali ja uopšte ne vjerujem da je tajna oficirska (a i teroristička) organizacija “Crna ruka” skončala na solunskom frontu. Ova organizacija čija je zakletva bio slogan “Ujedinjenje ili smrt” stvorena je sa ciljem stvaranja velike Srbije, a naravno između ostalog i nauštrb Crne Gore.
Apisove zadnje riječi prije nego što su mu saborci smjestili metak u srce bile su “Živjela velika Srbija”. Njeno kreiranje nastavili su da zagovaraju i njegovi likvidatori. I to traje do danas. Na taj način, Crna ruka uz svu svoju misteriju i tajnovitost nastavlja da živi.Ideologija nije umrla zajedno sa svojim tvorcima.
Znamo odlično kako su se vlasti u prvoj Jugoslaviji odnosile prema Crnogorcima i Crnoj Gori. Taj zločin sa elementima genocida imao je namjeru da za vazda uništi svaku pomisao na crnogorsku samobitnost. Pominjao sam već neđe kako su i sami zločinci znali važnost Lovćena u crnogorskom slobodarstvu. Odatle i ona Pašićeva rečenica kada se otkrivala Aleksandrova kapela: “Sad sam siguran da Crne Gore više nema”.
Mišljenja sam da je rad protiv Crne Gore nastavljen i u poslijeratnom periodu. Među srpskim komunistima je bilo dosta onih koji su smatrali da je Crna Gora dobila preveliko teritorijalno proširenje i da su Boka i Sandžak trebali u cjelini da pripadnu Srbiji. Žalili su zbog osvješćivanja crnogorskog naroda o sebi samima i zbog zaokruživanja crnogorske nacije. No, kako im Blažo Jovanović reče: “Neka žale”. Mada, smatram da se to trebalo suzbiti i na neke druge načine.
Svako ko zna nešto o tragičnom nestanku crnogorske kraljevine, može da vidi nevjerovatno poklapanje sa posljednje četiri godine
O devedesetima već znamo sve. I tada počinje da se vidi djelovanje Crne ruke na oba srbijanska pola. I u vlasti i u opoziciji. Ni Đinđić nije bio previše oduševljen samobitnošću Crnogoraca i nezavisnom Crnom Gorom. Sa druge strane, velikosrbi mu nisu oprostili ni to što je umjesto agresije izabrao demokratiju.Takav kalibar i uređenje ne mogu da zadovolje vazda velike apetite onih kojima su granice vazda male.
Danas je ta matrica nastavljena. Dubioza između srbijanske vlasti i opozicije je ogromna. Međutim, postoji jedna vječna tačka spajanja, a to je Crna Gora. Oko milion stvari će se posvađati, ali će ih spojiti odnos prema Crnoj Gori – ona mora nestati. To je jedina stvar koja nas treba da interesuje. Ko gođ tamo dođe na vlast, biće isto. Samo će metodi biti različiti. Eho Crne ruke u ovom slučaju ne jenjava.
To smo viđeli tokom takozvanih litija i u svim idućim procesima koji su se desili. To što Srbija danas na vlasti ima diktatora, podignutog na radikalskim i agresivnim matricama samo komplikuje stvar. Bojim se da bi u cijeloj tamošnjoj opoziciji bili isti ili barem slični kao i on.
Nažalost, to nas ostavlja bez ozbiljnog saveznika. Regionalno zlo ne može biti pobijeđeno, ako nema saradnje svih. Crnogorci su opet, po ko zna koji put, ostavljeni na ledini, ne jer ne mogu pomoći, već jer ovi drugi misle da ne treba ni da postoje.
