I, pored toga što će aktuelnost američkih predsjedničkih izbora ostati još dugo u zenitu pažnje, a nadajmo se da tako neće biti tokom cijelog mandata, ukoliko ga i završi do kraja, ja bih ipak o nečemu našem, lokalnom, jer sunce tuđeg neba ne opeče kao ovo naše, kada dobro ugrije.
A, ugrijalo je da ne može bolje, sve se topi i rastače od ovog našeg ludila ovdašnjeg. Da je za cijelu Evropu ovoliko muke, pa da se bratski podijeli po „kapama“ bilo bi previše, a ne mi sami, kao oni Njegoševi siraci tužni bez iđe ikoga, bez zakona i pravde, bez časti i morala, bez empatije i ljudskosti.
Oprosti nam Jablanice!
Jeste li ikada razmišljali o tome koliko vrijedi jedan ljudski život. Koliko košta život jednog đeteta koje je tek počelo da saznaje i prepoznaje sve boje ovoga svijeta i da im se onako dječje nevino smije u lice, i traži još boja, još svjetlosti i života. Ali, naiđe nesreća i sve to prekine zauvijek.
Šta mislite koliko sve to može da košta, i da li može postojati čovjek, ili grupa takvih „čovjeka“, koji to mjere i odlučuju?
22E, pa kod nas to postoji i zove se Vlada Crne Gore, zove se Predsjednik Skupštine i zove se većina u crnogorskom parlamentu. Ti su „čovjeci“ (znam da je gramatički neispravno reci čovjeci ali napisati „ljudi“ tek ne ide) odučili da životi nastradalih u poplavama u Jablanici i njenoj okolini ne vrijede ni blizu koliko im vrijede životi nastradalih na željezničkoj stanici u Novom Sadu.
Vlada Crne Gore je po naredbi „vlasnika“ Vlade, vojvode Mandića, proglasila dan žalosti zbog tragedije koja se desila u susjednoj Srbiji. I, neka su, tako i treba da se ponaša ematični i moralni komšija prema susjedima.
Tako bi makar trebalo, da nema duplog aršina i šupljih života. Iako je odvratno licitirati brojem nastradalih, ali čak i tu bi Jablanica prevagnula i valjda bi bila dovoljno tužna i žalosna našim ministrima da i za nju proglase dan žalosti.
Ali, nije.
Da se, ne daj Bože, ovako nešto desilo u Banjaluci vjerovatno bi ta njihova vaga koja mjeri ljudskost i tugu prvagnula mnogo više, ovako joj imena poput Ervina, Ersada, Damira i Admira..., nisu bila dovoljna da pomjere onaj jezičak. (To što se imena u pasusu poklapaju sa imenima ministara u Vladi je sasvim namjerno, prim.aut.)
Članovi Vlade, cijenjeno mnoštvo ministara i podpredsjednika Vlade je mnogo teško na suzu, makar dok ta suza ne dođe sa iste adrese odakle stiže i novac i komande.
A na toj adresi se vaga zove i terazijama.
Lajkuj mi istragu
Sve raspoložive snage ministarstava policije i vojske već petnaest dana traže čovjeka u sedamdesetim godinama po selima bjelopoljske opštine. U potjeru se uključio, i sve to medijski ispromovisao, čak i jedan general vojske Crne Gore, pa se legitimno postavlja pitanje da li će visoko vojno lice u ovu potragu za dvostrukim ubicom, osim svojih ofanzivno-desantnih znanja uključiti i oklopne jedinice? Ukoliko ih, naravno, imamo.
Drugi ministar, kojeg bi ovo najviše trebalo da se tiče jer je direktno odgovoran kao resorni ministar, ovo više shvata kao mogućnost autopromocije nego li ozbiljnog problema i propusta u radu policije. Pa je čak snimio i spot u kojem se vidi njegovo veliko lično profesionalno pregalaštvo, i sve je to otišlo u etar kao promovisana objava. Neka makar Instagram i Facebook dobiju nešto od ovoga, kada niko drugi neće.
Siguran sam da je policajcima na terenu, koji umorni danima traže čovjeka koji u svakom trenutku može pucati u njih, puno lakše da obavljaju taj teški zadatak kada vide da broj lajkova raste na ministrovom profilu.
I, dok prvom među njima raste instagram rejting, onog drugog, direktora policije, nema niđe. Čovjek je prosto nestao ili se zagubio u svim onim tužbama i presudama koje su ga, do sada, već tri puta vraćale na mjesto direktora policije, pa je možda sada u ubijeđenju da i nije direktor. Ne bi loše bilo da mu neko javi, da ipak jeste.
Pogotovo bi to bilo bitno jer se osim situacije sa Balijagićem, za kojeg ministar nonšalantno kaže da se već nalazi u Srbiji, pa to valjda nije više naš problem, proteklih dana u Crnoj Gori dešava nešto što bi se svuda u svijetu nazvalo anarhijom.
Jer, dok se ministar policije snima, a premijer selfira sa plazma keksom, u Crnoj Gori se, sada već svakodnevno, dešavaju mafijaški obračuni koji samo pukim slučajem nijesu za žrtve imali slučajne prolaznike, djecu...
Koji je nivo anarhije u državi, pogotovo u bezbjednosnom sektoru, govori i u srijedu održana sjednica Vijeća za nacionalnu bezbjednost na kojoj nije donešeno i odlučeno baš ništa. A, i kako bi kada u tom savjetu pola članova čine Demokrate, a oni su posljednju bitnu odluku u svojoj političkoj istoriji donijeli kada su se saglasili da svi nose crvene kravate i isti konfekcijski broj odijela.
I, nadamo se da će ova situacija u kojoj nam na sjeveru danima tumara naoružani sociopata, dok po centru glavnog grada puca ko na koga stigne, i dok nam se đeca na primorju bodu noževima..., potrajati do ljetnje turističke sezone jer ovakvu atrakciju više ne može ponuditi nijedna destinacija u Evropi. Srećom, pa ima ko da nam doveze te silne turiste koji će pohrliti u evropski Bejrut, preko Tirane naravno jer naši aerodromi ne rade vikendom i radnim danim prije 10 ura.
Tako da nemojte previše da se brinete za globalne teme i probleme, i da li su Tramp ili Herisova novi Bajden. Dok oni uspostave svoju administraciju i nove Eskobare za Balkan, mi ćemo već postati nova Kolumbija. I to ona za vrijeme pravog, a ne fake, Eskobara.
