Kad je crnogorska vojska u Italiji prestala formalno tokom 1921., a stvarno 1922. godine da postoji 1921. godine, komandir (major) crnogorske vojske Mašan Milošev Borozan ostao je u Italiji do kraja 1922. godine, a potom se sa grupom ostalih emigranata prebacio u Albaniju, da bi odatleotišao u Tursku (Carigrad- Istanbul). Maja 1923. godine bio je u Carigradu Mašan Borozan, đe je zajedno s Dušanom Stankovim Vukovićem uzeo kod italijanskog diplomatskog poslanstva pasoš za SAD, đe je uskoro i emigrirao, zajedno sa komandirom Dušanom S. Vukovićem. Dakle, Mašan Borozan i Dušan S. Vuković i još neki emigranti crnogorski su tokom 1923. su uspjeli da uđu i da se nastane u SAD.
U SAD Mašan M. Borozan je nastavio svoju političku akciju za nezavisnost Crne Gore, djelujući politički i propagando u korist Crne Gore. U SAD je 1923. godine počeo da izlazi "Amerikanski Glas Crnogorca", zvanični organ emigrantskog crnogorskog Udruženja Saveza nezavisnih Crnogoraca, čiji je sekretar bio Mašan Milošev Borozan. „Amerikanski Glas Crnogorca", koji je izlazio u Čikagu, bio je rješenjem ministra unutrašnjih poslova KSHS od 14. decembra 1923. godine zabranjen za distribuciju u Kraljevini SHS. Taj list je izlazio (1923-1925).
»Amerikanski Glas Crnogorca«, list crnogorske političke emigracije, koji je izlazio u Čikagu (SAD) i koji je bio glasilo udruženja »Savez nezavisnih Crnogoraca«, koje je podržavalo crnogorsku suverenističku politiku i ideologiju Jovana S. Plamenca (koji se tada u SAD nalazio kao politički egzilat), pisao je o ubistvu majora Šćepana Mijuškovića i njegovog bliskog krvnog srodnika perjanika Stevana Mijuškovića, koje je likvidirala, na brutalan način, u Nikšiću, 21. februara 1924. godine, srpska žandarmerija pod komandom Milana Kalabića.
Pogibiju brigadira Šćepana Mijuškovića i drugih crnogorskih rodoljuba konstatuje i crnogorski oficir, komandir i emigrant u SAD- Mašan M. Borozan, u tekstu pod naslovom "Nova žrtva na oltaru otadžbine", kojeg je napisao u Hazleton, Pensilvanija, 30. marta 1924. godine. U tome članku, on piše govori o ubistvu majora Šćepana Mijuškovića i perjanika Stevana Mijuškovića i o ukupnoj golgoti Crne Gore pod srpskom okupacijom.
Navedeni tekst komandira Mašana Miloševa Borozana, integralno glasi:
»NOVA ŽRTVA NA OLTARU OTADŽBINE
Kako javljaju iz žalosnog Nikšića, čije su zidine ograđene kosima Crnogorskih mučenika i vitezova, cimentirane suzama siročadi i udovica Crnogorskih boraca za pravo i oslobođenje Srpskog žalosnog naroda[1].
Poslije junačke pogibije velikog Crnogorskog junaka Sava Raspopovića i njegove viteške družine, vlasti su pozvale komandira Šćepana Mijuškovića sa nekoliko druga i zatvorili u Nikšić. Iste noći objavili su dželati kroz varoš da je nestao Komandir Š. Mijušković! Potlje 3-4 dana nađen je njegov lješ u blizini Careva mosta[2].
Komandir Šćepan je od čuvene kuće Mijuškovića, koja je vazda davala svoje sinove na braniku otadžbine, a koja je bila beden pomeđu Nikšića - Crne Gore, u ono doba, kad Nikšićem vladaše turska ruka; mnogo poštenija od današnjeg sramnog šumadinskog režima.
Kom. Šćepan Mijušković učestvovao je u svim ratovima i bijo je postavljen za Komandanta Pješivačkog Bataliona, kao hrabar vojnik i oficir, vršeći svoju Crnogorsku dužnost prema otadžbini i narodu, neuzmicaše sa svoim hrabrim batalionom, već preziraše smrt, samo je li borba za slobodu potlačenog Srpskog naroda[3]. Nemaše pozicije ni boja đe se ne čujaše glas Komandira Šćepana. Počevši od 1912. god. oko tužnog Skadra đe je i dobio teške rane, pa sve do same smrti njegovog junačkog života.
Ciča zima visoke gole gudure Taraboša ne smetaše hrabrog pokojnika, kao i na Bregalnicu, daleko čak do Koma preko planina i dolina Kosovskih ravnica, onamo bijaše sa područnim mu batalionom. Komandira Š. Mijuškovića se čujaše glas davajući svoju junačku komandu područnim vojnicima, bez umora, s puno volje i energije, a bez predomišljaja odupirahu se junački nadmoćnoj Bugarskoj sili, čiji su redovi bili za nekoliko puta nadmoćniji.
Mutna i valovita Bregalnica valjaše mrtve, ranjene i žive Crnogorce, među kojima bijahu i iz područnog bataliona Komand. Šćepana, a on muški ponosno barutom opaljenog lica, prekaljen u toliko borba i megdana, predvođaše i prebrodivaše mutnu vodu sa junačkim svojim batalionom. Kom. Šćepan bio je otvorena karaktera, pun veselosti i humora.
Vojnici su ga mnogo voljeli. Kroz dugo godina ratovanja on je gledao u njih braću; za svakojega je imao utješnu riječ. Svojim neusiljenim držanjem i rijetkom odlučnošću odlikovao se je među svojim drugovima.
Da je ostao kao takav vjeran zakletvi, vjeran domovini, narodu i Kralju, razumljivo je, te je Kom. Šćepan Mijušković 1918. god. među prvima ustao protivu sramnog nasilja Beogradskih vlastodržaca i njegovi plemeniti osjećaji revoltirani protivu zločina izvršenih nad Crnogorskim narodom i Crnom Gorom.
Ni prijetnje, ni Podgoričke kazamati nijesu ga ni ovom prilikom, kao i bez izuzetka članova familije, mogle uplašiti i primorat da ne prenebregne osjećaje poštenja, čojstva i ljubavi i odanosti prema otadžbini i svetinji danoj zakletvi. Njegove muke, njegovo junaštvo i hrabre vrline, koje je nosio Kom. Šćepan nemoguće je opisati. On mora biti upisan među prve borce za pravo i čast Crnogorskog naroda. Njegovo ime i palih vitezova spominjate novi naraštaji, kao Isusovih 12 apostola, koji padoše za pravo, čast i ravnopravnost Crnogorskog naroda.
Oni biše ubijeni od bratoubilačke ruke Beogradskih krvoloka, koja ubi i pokla Crnogorske najbolje sinove-Jugoslovenskog plemena; grđa ruka nego Vuka Brankovića.
Ubija Crnogorce krvavi i mračni Biograd! Ubijaju ih plaćenici-izdajnici roda svoga, za čiju smrt dijele 470 hiljada lažavih dinara! Biograd pokaza sebe u onoj pravoj boji u kojoj i u stvarnosti jeste-krvoloka i ubice. Čitavi civilizovani svijet danas vidi i uvjerava se o nečovječanskom tirjanskom djelu Beogradskih ljudoždera. Čovjek se mora u velikom čudu pitati: Zar ovo da dočeka Crnogorski narod potlje tolike borbe i žrtava koje je podnio za Jugoslovenski narod i njegovo ujedinjenje, koje su zloupotrijebili pilatski dželati? Ovo je na žalost 20-tog vijeka i sramotu cijelog civilizovanog svijeta!!!
No, a mi Crnogorci! Što mislimo o svemu ovome? Hoćemo li kukavički prekrstiti i gledat što se radi od naše braće i drugova, od naših porodica i familija? Naša braća i drugovi uz prkos svih bajuneta i nasilnog bratoubilačkog Beogradskog režima sve se više i više organizuju i sjedinjuju to jest stupaju i drže se one državne partije, koja je osnovana 1918.god, a zapečaćena krvlju naših mučenika. Usprkos svojih prava, koja su mu poništena na najnepošteniji način, narod je već uvidio i uvjerio se što se je krilo pod onim lažnim imenom „ujedinjenja“!
Protivu ovog lažavog ujedinjenja nije samo Crnogorski narod, nego su protivu istog i svi Hrvati, Slovenci, Bosanci, Makedonci. Zar i mi Crnogorci da očekujemo da ne oslobodi onaj kojeg smo jučer oslobodili ispod tuđeg jarma?! Kako nažalost izgleda onaj dojučerašnji rob više je danas opijen duhom i idejom slobode, nego mi Crnogorci koji uživasmo svo duševno narodno biće stoljećima! Oni su čvrsto u jednoj partiji - partiji narodnoj - sloboda! I oni će se oslobodit današnje sramne igre Biogradskog dželata.
Čujte Crnogorci, ako nijesmo snom mrtvim uspavani! Mi ne smijemo ovako ćutati, jer će ne budućnost pitati što smo uradili za naše nasljedstvo, jesmo li vršili svoju dužnost kao ljudi i sinovi naše nesrećne majke Crne Gore?!
Ne smijemo gledati skrštenih ruku strašna djela koja se izvršavaju nad našom braćom, sestrama, majkama, suprugama i našom nejakom djecom, koji ni žive u vatru bacaju Beogradski krokodilski dželati!
Apeluje se svakodnevno na sve Crnogorce koji nijesu izgubili i potonju kap osjećaja poštenja i humanitarnosti, a kojima je do časti i slobode. Bacimo klevetanje, bacimo nečesove partije, bacimo prokletu omrazu!
Ljubimo Crnogorac Crnogorca, drug druga, bez razlike kakve je partije i ubjeđenja, a kad se povrati narodna čast i sloboda, a iz svoje slobodne rođene kuće, onda ćemo moć slobodno ispovoljivat svoje misli i osnivat partije, ako nađemo potrebno.
Naša današnja partija je - državna partija. Nama Crnogorcima potrebuje samo jedan pravac i projekt ostvarenja - Crnogorizam - i dogod budemo imali zadaću i dužnosti samo partiju Crnogorstvo, dotle ćemo i pobijedit; ako ovo popuštimo, mi ćemo potpuno propanut i po stepenu će nas nestati - Sada ako smo sinovi onih slavnih naših neumrlih predaka i ponosnih crnih brda, složimo se, grupišimo se u jednom velikom nerazdvojnom šancu iz kojega da dadnemo veliki i junački otpor ugrozitelju i upropastitelju naše časti i života –Beogradskim azijatskim Turcima...
Kao što rekoh u prvom dopisu: „onaj što se bude prvi istakao, mi ćemo svi za njim, a učinjeno djelo njega će ubrojit u zaslužne sinove i velikane“. Ali oni, koji nam smetaju našem napretku i slavi, napolje sa njime, ako sam to ne bi učinio. Samo sa slogom možemo doć do našeg željnog cilja - naše slobode. Samo sa slogom možemo podić sebe na visinu na kojoj civilizovani ljudi stoje.
Ko je Crnogorac i kog bole pali heroji Crne Gore i koga vrijeđa jauk plača nesretnjih majki, u crno zavitih sestara i udovica, kao i piska nejake i nevine djece Crnogorske, koje pršti i para, žive u vatri baca Biogradski cigani, neka stupa zajedničko kolo slobode i neka stupi u odbranu svoje rođene časti i svoih.
Neka je slava Komandiru Šćepanu Mijuškoviću i njegovim drugovima, poginulim za čast i pravo crnogorskog naroda, za slobodu i ideju, za pravo i jednakost Crnogorskog naroda!
Uzviknimo svi skupa iz jednog glasa, ispod barjaka, neosvrćući se na pojedinačne partije, većna borbu Crnogorsku:
NEKA JE SLAVA PALIM HEROJIMA CRNE GORE!
NEKA JE ŽIVA CRNA GORA I NJEN NAROD!
ŽIVJELA SLOBODA!
ŽIVIO SAVEZ NEZAVISNIH CRNOGORACA!
Mašan M. BOROZAN
Hazleton, Pa., 30.marta 1924“[4].
Komandir i politički emigrant Mašan M. Borozan, autentični crnogorski suverenista, odbio je da se vrati u KSHS i nastavio je do kraja života da živi kao politički emigrant u Sjevernoj Americi, zalažući se za crnogorska državotvorna prava i iz egzila javno podržavajući politiku Crnogorske stranke (federalista) protiv beogradske monarhističke vlasti dinastije Karađorđevića i Vlada u KSHS pod kontrolom dedinjskog dvora (1925-1941). U političkom egzilu u SAD javno je posebno bila zapažena njegova politička i publicistička aktivnost na stranicama „Amerikanskog Glasa Crnogorca" (1923-1925).
* * * * *
[1] Crnogorci su se borili I žrtvovali ne samo za slobodu Crne Gore i sopstevnog, crnogorskog naroda, etnosa, već i za oslobođenje i ujedinjenje ostalih Južnih Slovena, odnosno, jugoslovenskih naroda, među kojima za oslobođenje srpskog naroda-Napomena N. A.
[2] U pitanju je greška: tada je kod Careva mosta pronađeno tijelo perjanika Stevana Mijuškovića, a tijelo majora Šćepana Mijuškovića je nakon 72 dana pronađeno u jednoj jami na Trebesi kod Nikšića i ekshumirano. Napomena N.A.
[3] Major Šćepan Mijušković nije se samo borio za slobodu Crne Gore i crnogorskog naroda, nego je vojevao i za oslobođenje srpskog naroda kako od tuđinske vlasti tako i za interese „savezničke“ Srbije u drugom Balkanskom ratui Prvom svjetskom ratu /1913-1916/. Napomena: N.A.
[4] Ovaj tekst Mašana Miloševa Borozana objavljen je u emigrantskom crnogorskom listu, pod naslovom “Amerikanski Glas Crnogorca”, zvanični organ udruženja “Saveza nezavisnih Crnogoraca”, Čikago, Ilinios, SAD, godina II, br. 12 od 12. aprila 1924. godine, na strani 2 i 3
