„Iz gumna se nije samo širila pljeva, nego kad zatreba i pozivi svugdje po Crnoj Gori za boj za slobodu. Ono je bilo stjecište za sve radosti – da se bar za jedno vrijeme poslije vršidbe usreće gladna usta, da se sa njega čuje poziv mladićima koji se u boju momče, da se sa tog mjesta isprate uz pjesmu u pjesmu, da se zaigra 'oro' - kolo, da tijelima krug na krug na ramenima naprave, da se dopadnu i proberu djevojkama, da majke i očeve ovesele.“ (Andrija Markuš, „Kuće u brdima“).
Gumno je najprije imalo osnovnu namjenu da se na njemu vrše žito, pšenica, zob i ječam. Vršidba je zapravo predstavljala poseban ritual nakon kosidbe žita. Donijela bi se pšenica ili ječam u snopovima, prethodno pokošena žuljevitim rukama seljaka, uz pomoć srpova i kosa. Na leđima su snopove nosile žene, a onaj ko je imao konja ili magarca, bio je u prednosti, jer bi i žito prije doveo do guvna.
Potom bi se snopovima žita prekrio cijeli prostor gumna, upregnuli bi se konji, jedan ili dva, zavezali bi se konopcem za stožinu (drvo zabodeno na središnjem dijelu guvna), te bi se onda konji u laganom kasu vrtjeli u krugu, čas na jednu, čas na drugu stranu. Svojim nogama odvajali bi zrna žita od stabljike. I tako satima i satima. Nakon toga se čekao vjetar, kada bi se ostatak zrna bacao u zrak da bi se od njega odvojio ostatak stabljike.
Manja crnogorska sela i ruralne zajednice odlikovale su se gumnima manjeg prečnika, gdje je čovjek sam vršio žito, a ne životinja. Na crnogorskom gumnu se žito često ručno mlatilo, cijepom ili mlatom, poljoprivrednim pomagalom za ručno vršenje žita. Cijep je bio sastavljen od dva pruta nejednake dužine, povezanih konopcem ili kožom.
Kraći prut služio je kao držak, a dužim se, u kružnoj vrtnji, udaralo po snoplju razastrtom na tlu. Upotrebljavao se u prilici kada se, pri izdvajanju zrnja iz klasja, željelo sačuvati slamu neoštećenom.
Osnovna funkcija guvna bila je upravo ta da se na njemu vrše žito, da se dobije čisto zrno, pšenice, ječma, zobi, koje bi se potom samljelo i pekao bi se hljeb, koji bi potom zamirisao cijelim domaćinstvom.
„Prvobitna guvna mogla su nastati u neolitu, na početku mlađeg kamenog doba, s početkom gajenja žitarica, kada je vršidba žita obavljana na samom žitnom polju, đe se pomoću pomagala razdvajalo śeme od slame. Drevni vršioci su još rano mogli početi da koriste životinje, tamo đe ih je bilo, što je uslovilo pojavu drvenog stuba – stubline u središtu guvna. Do pojave kamenog graničnika je mogla dovesti potreba da se plodovi mukotrpnog rada sačuvaju od rasipanja.
Improvizovana zemljana guvna za jednokratnu upotrebu, za vršenje ljetine pravljena su u današnjoj Zeti i Bjelopavlićima na njivi, nakon što se žito požnje.
Drugih guvna u tim ravnicama, uglavnom, nije ni bilo. Dominantno mišljenje struke i nauke je da su guvna pomoćni privredni objekti rađeni, prije svega, za potrebe vršidbe žita. Ne sporeći da su zidana guvna imala tu funkciju, takvo mišljenje dovodi u pitanje činjenica da je najveći broj sačuvanih guvna građen u područjima koja oskudijevaju prirodnim uslovima za sijanje žitarica, kakvi su adekvatna klima i zemljišne površinama.
Tako je područje Katunske nahije toliko oskudno rečenim uslovima da se stanovnici župnijih oblasti ne pitaju od čega je neko tamo umro, već od čega je živio. I pored toga, većina stručnjaka vjeruje da su guvna zidana da bi se na njima obavljala vršidba žita, pšenice, zobi i ječma. Osim vršidbe žita, na guvnu se trapilo sijeno, drva ili sušila ljetina.
U jednom broju slučajeva sačuvana su guvna sa slamnicama, tradicionalnim malim kamenim suvotama sa dvovodnim krovom građenim na obodu guvna. Slamnice su imale vrata na guvnu i služile su za skupljanje slame odmah nakon vršidbe. Ispod guvna se ponekad gradila i bistijerna kako bi se sa guvna u bistijernu kaptirala voda“ (Vujović Tanja, etnološkinja).
No, guvno je imao još nekoliko namjena i njega savršeno opisuje i obrađuje Slobodan Bobo Čukić, koristeći se metaforom „pogled u prostranstvo duše“. On govori o guvnu kao sastajalištu, svetom mjestu, kamenoj pozornici, važnosti Veljeg guvna, posebno opisujući dubinu prostora, odnosno to što kružni oblik guvna uslovljava da ljudi budu okrenuti licem u lice, tj. da su usmjereni jedni ka drugima.
Savršeno zaključuje Čukić da je guvno kao „ogledalni sfairos“ omogućavalo da se bolje nazre svjetskost svijeta, koja duhovnom posmatraču uvrće pogled ka samome sebi i onome što je daleko važnije od fizičkog prostranstva – prostranstvu duše.
Kada se nije vršilo žito, bio je prostor gdje bi se poslije ručka, neđeljom i praznicima, okupljali mještani.
„Guvno je bilo sastajalište seoskih glavešina. Na njemu su se donosile odluke, sa njega se u boj kretalo, ugovarale vjeridbe, igrala kola, oplakivali pokojnici. Kad dijete napravi prve korake, donosili bi ga na guvno, da selo vidi. Nijedna se slava nije mogla zamisliti bez izlaska na guvno“ (Labović M, Pobjeda, 2003).
Nažalost, danas su mnoga guvna zapuštena, na njima raste trava, obrasli su dračom. Odlazak ljudi iz sela otkinuo je dušu guvnima, rastrgao mu srce. „Izgubilo je guvno svoju namjenu.
Ne zaliva ga više vjerenička rakija i vino, ne čuju se vršilački povici, niti mladalačka graja... Ne traže guvna mnogo. Na neka, s vremena na vrijeme, noge potomaka stanu onamo gdje su časno stajale njihovih predaka. Neka, bar na trenutak, 'zahvate' dio istorije koja je na guvnu ispisana“, (Labović M, Pobjeda, 2003).
Ljudski i neimarski poduhvat Baja Stevova Milovića iz Banjana (Nikšić), koji odiše nevjerovatnom količinom rodoljublja, nesebičnosti i empatije, svakako mora biti i uzor i za divljenje.
Čovjek velikog srca, odlučio se na ogroman i značajan korak. Njegova nekadašnja zamisao i velika želja da sagradi crnogorsko guvno i da ga pokloni crnogorskim iseljenicima u Argentini, ugledala je svjetlost dana. U tu čast, poklonio je i pjesmu ovom mističnom kulturno-istorijskom objektu i dalje uspijeva da sela otrgne od zaborava.
GUVNO
To kameno staro guvno,
što vjekove mnoge pamti,
kad bi moglo još da priča,
vrijeme prošlo da nam vrati.
Čak i kad mu ime čujem,
nekako mi bude milo,
kad se i na kratko śetim,
kakvog značaja je bilo.
Region ih ima dosta,
na njima se žito vrše,
institucija je samo ođe,
međ vrletne naše krše.
Od kamena našeg trajnog,
simbol je vječnosti i sloge,
pozornica ljudskih vrlina,
škola za generacije mnoge.
Na njemu se zborovalo,
donosile odluke važne,
nije moglo da se desi,
date riječi da su lažne.
Nije bilo tu trpeze,
pa da glavni za nju śede,
na guvnu su svi jednaki,
poštuju se glave sijede.
Prvi korak kad se pravi,
rodoljubljem tu se hrani,
zavjet vječni što se daje,
da se svoja zemlja brani.
Najljepši Oro tu se igra,
kad se nošnjom našom diči,
konačni dogovor kad se čini,
uspješnoj ljubavnoj priči.
Prijatelji tu se zdrave,
na srećni put se prati,
na guvnu se saopštava,
ono što selo treba znati.
I vjeridbe i ženidbe,
i veselja druga razna,
ali i ono što život čini,
kada ostaju srca prazna.
Sve to gumno dobro pamti,
još uvijek spremno čeka,
da se na zbor ljudi skupe,
k’o u prošla vremena neka.
