Tokom kampanje za podgoričke izbore, partije državne i lokalne vlasti pokazale su da Podgoricu, pa i čitavu državu posmatraju kao nekakav izborni buvljak i rezervoar glasova, čijim bi se iscrpljivanjem po svaku cijenu održali na vlasti. Zato su pribjegli besprizornim zloupotrebama svih raspoloživih institucionalnih resursa.
Da li je predizborna panika dosegla vrhunac ili je glad za demonstracijom moći nadvladala razum, posebno je pitanje. Iskorišćavanje svega što se iskoristiti mnogo ne iznenađuje. Aktuelna vlast još od „oslobođenja“ pokazala nam je da za njih ne važe čak ni zakonski propisi, a kamoli moralni uzusi, koji podrazumijevaju i očuvanje elementarnog političkog digniteta.
111Od premijerovih grandioznih obećanja, u maniru prozirnih predizbornih neistina, do otvaranja bolnica, naglo probuđene brige za učenike i studente, šetkanja po Briselu i promocije reformske agende, uz istovremeno navijačko agitovanje s ministarskih pozicija... izbori su aktuelnoj vlasti poslužili kao marketinško sredstvo u presudnom trenutku. Lična promocija premijera, poslanika/ca, ministara i ministarki i politički nezajažljivog predsjednika, jer je funkcionerske apetite nemoguće zadovoljiti.
Valja navesti samo nekoliko primjera, koji potvrđuju da vlast otvoreno i svjesno koristi institucionalnu prednost, ne mareći za posljedice i poruke koje takvim potezima šalju.
Prvi je slučaj aktuelne gradonačelnice, koja časno stoji iza izvršenih zloupotreba. Štaviše, ponosna je što je bila u poziciji da sebi i svojoj partiji obezbijedi predizbornu reklamu u vidu besplatnog javnog prevoza, kršeći propise naočigled javnosti. Izgleda da nepotizam i masovno zapošljavanje ipak nijesu bili dovoljno učinkoviti na planu spašavanja rasutog partijskog rejtinga, pa se moralo pribjeći drugačijim marketinškim doskočicama.
Mora se pomenuti i nesuđeni gradonačelnik, a sadašnji predsjednik države, preciznije rečeno, političar u usponu. Milatović se obrušio na novinarku koja ga je pitanjem podsjetila da zloupotreba institucije u predizborne svrhe ne prolazi ispod radara, jer zgrada predsjednika nije privatno vlasništvo. Javno raskrinkavanje predstavljalo je udar na predsjednikovu sujetu. Tada kreće krajnje neprimjerena komunikacija sa novinarima/kama, što je praksa svojstvena svim akterima aktuelne vlasti. Na neugodna pitanja odgovaraju napadima i nepristojnim upadicama, kao da je posao političara da kritički analiziraju rad medija, a ne obrnuto.
Suština haotičnog stanja u kojem se nalazi Podgorica, ali i čitava država jeste u tome što oni koji su najglasnije zagovarali smjenjivost vlasti, silom na sramotu žele da zadrže stečene privilegije. Danas nema većeg licemjerstva od kritika na račun bivše vlasti, dok desetostruko agresivnije i neskriveno primjenjujete prakse kojima ste se žustro protivili.
Ako se smjenjivost vlasti percipira kao demokratski čin, oni koji su Podgoricu, grad čiji je razvojni kurs trebao pratiti najviše evropske standarde, pretvorili u grad koji je predmet podsmijeha svjetske i regionalne javnosti, morali bi preuzeti odgovornost za nestručno upravljanje.
Podgorički izbori više su od lokalnih
Raspodjela plijena po partijskom ključu, sporna kadriranja, nedostatak vizije, znanja i sposobnosti. Sve je to dovelo do stvaranja prenatrpane i nefunkcionalne lokalne uprave, od čijih servisa građani nemaju nikakve koristi. Razvojni projekti su zaustavljeni, turistički potencijali obesmišljeni, što za posljedicu ima stagnaciju glavnog grada buduće članice EU, koji posjetiocima nema šta da ponudi, osim komunalnog i saobraćajnog rasula.
Nema sportskog i kulturnog simbola Podgorice, koji nijesu pokušali da obezliče ili potpuno ugase, od ŽRK Budućnost, do SC Morača.
Lokalna uprava može se pohvaliti jedino time što je, po želji onih čijim interesima je služila, kulturne institucije pretvorila u središte nekulture, valorizacijom uvezenih, kičerajskih i fašisoidnih sadržaja.
Cilj je od početka bio jasan – umjesto prestižnog i proevropskog grada od Podgorice napraviti glavnu provinciju srpske kolonije, takozvani Nemanjin grad.
Zauzeti funkcionerskom kampanjom i međusobnim obračunima, vlastodršci nemaju vremena da se bave najavljenim izbornim turizmom. Stvarni razlog je jasan. Podgorica je neka vrsta pilot projekta izbornog inženjeringa koji nam spremaju uvođenjem dvojnog državljanstva.
Podgorički izbori više su od lokalnih. U vremenu opšteg institucionalnog haosa i raskršća na koje je Crna Gora dovedena voljom struktura izvan Crne Gore, koje marionetska vlast bespogovorno slijedi i čijim se nalozima klečeći povinuje, podgorički izbori od nacionalnog su značaja. Zato je svaki glas važan, kao izraz bunta i otpora fašizaciji, klerikalizaciji, gaženju i unižavanju Podgorice i cijele Crne Gore.
Opasna nacionalističko-populistička ekipa, uvijek će igrati za tim čije su Podgorica i Crna Gora kompenzatorne i potkusurivačke mete. Mijenjaju se metode, taktike i raspored igrača, ali pokoravanje Crne Gore ostaje na vrhu agende.
Svaki glas je vrijedan, kao izraz revolta, protiv nametnutih podjela, koje nam plasiraju partije na vlasti kojima je autentično zastupanje politička profesija. Otud narativi o antisrpstvu i neprijateljima manjinskih naroda. Otud propagandno-islamofobna kampanja, usmjerena na urušavanje jedinstva zasnovanog na poštovanju različitosti, kao najvećeg, istorijski utemeljenog bogatstva Podgorice.
Lokalna uprava može se pohvaliti jedino time što je, po želji onih čijim interesima je služila, kulturne institucije pretvorila u središte nekulture
Nijedna partija nema ekskluzivitet nad biračima, a sve odluke suprotne interesima tih istih birača, zaslužuju adekvatan, demokratski odgovor.
Aktuelna vlast nema kapaciteta za bavljenje lokalnim temama. U krvi su im nacionalizam, populizam i uski interesi, koji ne poznaju limite i u konačnici mogu proizvesti opasne posljedice. Osim predizborne besjede Prvoslava Perića o tome ko smo i što smo, nemaju šta da ponude.
Nasuprot aktuelnoj vlasti, predvodnici građanskih lista pokazali su da žele da se posvete rješavanju nagomilanih problema u Podgorici i upravljanju zasnovanom na artikulaciji prioritetnih potreba građana i građanki. Glas za građanske partije, jasna je poruka nacionalistima i populistima – da želimo pobjedu pristojne Podgorice, kao prvi značajan korak na putu ka evropskoj budućnosti i povratku zapadnom vrijednosnom sistemu, nasuprot srednjovjekovlju i primitivizmu.
Apstiniranjem se produžava agonija. Olovkom se pokreće točak promjena. Olovka je dokaz da nećemo dozvoliti da sudbinu Podgorice i Crne Gore kroje importovani birači i da se o našoj budućnosti odlučuje u sabirnim centrima.
Podgorica mora pobijediti da bi i druge gradove, poput Nikšića, uskoro obasjalo sunce crnogorskog proljeća. Podgorica mora biti vraćena na (samovoljom prekinuti) razvojni put, da bi se i Crna Gora vratila na prirodan i ispravan strateški kurs. Mora pobijediti čista, dostojanstvena, uzorna i građanska Podgorica, da bi pobijedila suverena i nezavisna Crna Gora.
