Nakon održane konferencije za medije koalicije „Crno na bijelo“, na kojoj je predstavljen plan za razrješenje političke krize u Crnoj Gori (uz emotivni govor dr Pavićevića i pokušaj harizmatske besjede Abazovića), prvo što se može zaključiti je to da se navedeni ponašaju kao da URA u svemu lošem što su nabrojali (a nabrojali su dosta), nije ni učestvovala.
Vjerovatno da nije bilo lako prelomiti i povući (makar na riječima, viđećemo na djelu) podršku Vladi Zdravka Krivokapića. Najveći pritisak bio je na rukovodstvo, tj. na Abazovića, koliko zbog funkcije i jednogodišnjeg nastojanja da predstavi sebe kao čuvara vladajuće većine, toliko i zbog, vjerovatno, određenog duga koji je imao prema crkvi Srbije.
Što se tiče birača, posredno, njihova volja izražena je na sjednici Glavnoga odbora đe je jednoglasno donesena odluka da se podrži koncept manjinske vlade. Tom jednoglasnošću bio je iznenađen i Abazović, po sopstvenom priznanju.
Krivokapićevo ignorisanje i potiranje parlamenta bila je kap koja je prelila čašu
Neću se ođe baviti predikcijom potencijalne nove vlasti, ko treba da je sačinjava i na koji način. Više bih se bavio time što Crna Gora dobija ovime ili, bolje reći, kakav joj se malignitet uklanja. A to je, svakako, grupa ministara instaliranih od crkve Srbije. Imena kao što su Bratić, Stijović, Mitrović, Borovinić-Bojović, Injac, Spajić, Milatović, Leposavić, razni Vukšići, Đurišići i drugi po dubini i širini, napravili su Crnoj Gori štetu od koje će se godinama oporavljati.
Zato odmah po konstruisanju nove vlasti treba krenuti u češljanje njihovog djelovanja i utvrditi da li u tome ima i nedozvoljenih radnji koje bi trebalo sankcionisati, jer mnogo smo puta samo u Skupštini slušali o kršenju Ustava i zakona. S druge strane, odmah treba prekinuti sa svim mogućim praksama koje su dotični vodili, koje su išle na štetu države, a za račun tuđe zemlje i njene krovne institucije ogledane u jednoj kvazi vjerskoj organizaciji.
Ni manjinska vlada nije najsrećnije rješenje, ali u poređenju s velikim zlom izgleda ljekovito
Bolni razlaz Abazovića i Krivokapića uslovljen je s nekoliko stvari. Prije svega, stava sam da bi Abazović do krajnjih granica trpio neprirodni brak između njega i vjerujućeg profesora, ali profesor je došao do crvene linije koju nije smio da pređe. To su shvatili i strani partneri koji su zelenoj partiji držali (i drže) leđa.
Vrhunac je bilo Krivokapićevo ignorisanje parlamenta i umišljanje da je nekakav cucki knez ili reinkarnacija vladike Rada s početka njegove vladavine, dok još nije bio hirotonisan. Svakako, poprilično autoritarna ličnost sklona diktatorskom ponašanju.
Šteta je za profesora što u danima drugovanja sa Nikolom Kavajom nije počeo da se bavi politikom. Možda bismo umjesto nekih lidera Demokratskoga fronta gledali njega. Ovako, pod stare dane nije imao veliku priliku da pokaže čvrstu ruku.
Krivokapićevo ignorisanje i potiranje parlamenta i njegove uloge bila je kap koja je prelila čašu. Bili su to hrabri i samouvjereni potezi, budući da tako nešto nisu radili ni oni koji su u nekim vaktima imali podršku i po 50 poslanika, a Krivokapića, znamo, liše Marka Milačića ne podržava više niko.
Vjerovatno je profesor preozbiljno shvatio sentencu da je vlast izliv Božje moći na Zemlji i da, tako, svaka vlast dolazi od Boga. Nažalost, profesore, to se odnosi na krunisane glave, ne i na sticajem okolnosti izabranog premijera.
Mi samouvjereni i optimistični kraj ove vlasti viđeli smo davno. Još one zore 5. septembra kada su ispaljeni prvi meci. Jednostavno, vlast koja je spremna da puca na Crnogorce nije dostojna da bude vlast! Pokušaj poniženja Crnogoraca iz sobe u kojoj su se sastali oni koji bi za račun crkve Srbije uradili sve, pa i skinuli nekoliko crnogorskih glava, kako su pojedini ministri predlagali, skupo je koštao crnogorsku krnju vladu. Ako bude bilo pravde i normalnog tužilaštva, tek će.
Ne smatram ni da je manjinska vlada najsrećnije rješenje. Ali, u poređenju s velikim zlom izgleda veoma ljekovito. Koliko je ona moguća, iskrena i potencijalna, viđećemo u neđeljama koje su pred nama i koje će veoma biti interesantne. Crnu Goru čeka zanimljiva politička zima. Dok ne zamiriše proljeće i dok ne ugrije.
A što se Zdravka tiče, upitno je kome više treba premijer bez moći i profesor bez glasača. Ostade to veoma loša priča i još gori projekat. Što bi rekao Bata Živojinović u kultnom filmu „Lepa sela lepo gore“: ''Kume, da se ne ljubimo''.
