Političar koji uživa u populizmu, istim se hrani i na to mu se diže ona stvar, Vladislav Dajković, objavio je da se oženio.
Taj vijest je odjeknula srpskim zemljama kao i u onim u kojima se predano radi da postanu srpske. Zadrhtala su kažu i mnoga srca, posebno ona muška. Inicijativom seksualno osviješćenih, probuđenih i urbanih Srba u Banja Luci, Beogradu, Nišu i drugdje, muzika i muški striptiz u tamošnjim muželožničkim ugostiteljskim objektima do daljnjeg su otkazani. Dok tamo korotuju, u Podgorici bogami veselo.
Desila se atrakcija. To nije bilo obično crkveno vjenčanje. To je bila prava istorijsko-filmska ali i biološka senzacija. To je bio spektakl kojim se Dajković, bez obzira na trajanje i prirodu aktuelnog braka, trajno vjenčao sa petrovićevskom Crnom Gorom.
Neću da krijem. Zadrhtalo je i moje srce. Dajković me nije pozvao na vjenčanje iako sam bila najpozvanija. Izgleda da sam politički nezahvalna gošća. Džaba mi to što sam uvažena kod demohrišćanka u povoju, kada Demokratski front ne oprašta feministkinjama. Ja sam ta koja mu je naslutila ženidbu. Prva sam mu javno i jasno poručila da treba da se ženi ili da odstupi iz pravoslavlja.
Podsjetiću. Ove godine, u Nikšiću, na Međunarodni dan žena izvedena je aktivnost koalicije “Za budućnost Nikšića”. U kalendaru Srpske pravoslavne crkve (SPC) taj datum još uvijek nije označen crvenim slovom, ali kažu da otac Gojko Perović, zbog sveukupnih reformi i borbe protiv kriminala, sa britanskom ambasadorkom posvećeno radi na tome. Ambiciozni Dajković je ispred vrata od stana (u kojem i dalje živi porodica njegove fiktivne supruge) izveo čuveni političko-reproduktivni performans. Bio je neumjesan, ali sve što je za veseljenje srpskog roda je dozvoljeno. Nema cijenu. Ne postoje ograničenja. Samo vozi i stisni gas.
Rečenica “Danas sam cijeli dan radio za budućnost Nikšića, a noćas radim za budućnost Dajkovića” prosvjetiteljski se širila kod učesnika litija “Ne damo svetinje”. I danas odjekuje kod svetosavske omladine. Do tada je bilo uvriježeno pravilo da se zaštitnici svetinja (posebno oni koji nijesu u braku) suzdržavaju seksa do konačne odbrane istih. Dajković, onako sav dinamično-pragmatičan, na vrijeme je zaključio da sebe nepotrebno lišava zadovoljstva tjelesnog opštenja jer zašto čekati odbranu svetinja koje niko nije ni ugrozio. Nakon njega i ostali litijaši - preko srpskih crkvenih opština - poručuju svještenstvu oba reda: “Kad može Dajković, i mi bi da jebemo”.
Tu sam već morala da se umiješam. Sve ostalo je istorija.
Perspektvni Dajković je političar koji izniče iz naroda. Po upokojenju mitropolita Amfilohija Radovića (za vrijeme čije vlade nije dolazio do posebnog izražaja) odmah stupa u akciju sa porukom “Tvoje je vrijeme prošlo, ne mora i moje”.
Objavljene fotografije sa vjenčanja govore da je to više ličilo na snimanje reklame nego na ozbiljnu životnu aktivnost zrelog muškarca. Žena koja je navodno dobrovoljno pristala da slovi za njegovu suprugu na samom vjenčanju i nije bila toliko bitna (ne znam, nijesam bila prisutna, nije me pozvao). Naravno da se bez nje nije moglo. Na njenom mjestu nije moglo biti nešto drugo. SPC u Crnoj Gori, kao tradicionalna crkvena zajednica osnovana davne 1220. godine, za sada dozvoljava samo brak između muškarca i žene a nije moguće stupiti u bračnu zajednicu sa nekim omiljenim predmetom.
Sama objava o vjenčanju - rodno neosviješćena. Mlada nekako i nije došla do izražaja, što me kao ženu ljuti. Prvo, najbitnije je bilo da se oženio On. Nevažno je što je oženio nju ili što se i ona udala. Drugi bitan podatak za masu je da se to dogodilo u Sabornom hramu. Tamo dolje (odozdo, iz kripte) vjenčanju je, rekla bih nevoljno prisustvovao i upokojeni mitropolit Amfilohije. Njega stvarno više niko ništa ne pita (i pored upornosti sestre Nensi Ćirović da ga dozove i vaskrsne). Treće, mladoženja (u glavnoj ulozi Vladislav Dajković) je bio u nošnji koju ne doživljava etnički i identitetski već čisto geografski (“nošnja iz naše lepe Crne Gore”). Najvažnije - tu je bila narodna zastava iz doba Petrovića. Dajković je, naravno zbog fotografija, bio i barjaktar na sopstvenoj svadbi. Kao žena (od krvi i mesa) rekla bih da mu je ta uloga više pristajala nego li ona mladoženje. Vulin je pitao režisere iz “Srpskog sveta” zar su baš morali njega da ožene. Primirio je kada su mu rekli da na takav scenarij (zbog crkvenih poslova i ugleda Crkve) već dugo (od marta ove godine) insistira mitropolit Joanikije. Kažu da se ovih dana na Cetinje priprema i svadba Jovana Markuša (hormoni ga još drmaju).
Sada je vrijeme da sa šale i feminističke analize pređemo na teren istine i prave vjere.
Znam da ću za neke biti dežurna kučka (prima bitcherina) ali ću otvoreno reći da smatram da se u crkvenom smislu Dajkovićev brak treba poništiti! Zbog toga ću i pisati Njegovoj svetosti patrijarhu Porfiriju ukoliko gospodin Joanikije nastavi da ignoriše i ovo posrnuće pravoslavlja. Dajković nije mogao proći predbračni ispit. To znaju svi kojima je pravoslavlje u srcu.
Iz crkvenih krugova (tokom političkih i praktičnih konsultacija) su me molili da ne miješam Porfirija u unutrašnja pitanja Crne Gore. Ali rekla sam i ponoviću: “Onaj kome se ukazuje Džoni Štulić ima znanja i mudrosti da pravilno postupi”.
Dok se ne izjasne mitropolit Joanikije i patrijarh Porfirije smatram da treba zatvoriti Hram Hristovog Vaskrsenja u Podgorici. Znam da je mjera nepopularna, ali je u nužna.
Eparhijski crkveni sud je trebao okončati postupak o Dajkoviću zbog njegovih intimnih odnosa prije braka. O tome postoji dokumentacija. Iniciran je i postupak u skladu sa Ustavom SPC. Vjerni narod na vrijeme reagovao. Sa stajališta pravoslavnih kanona postupak Dajkovića je veći i teži grijeh od izglasavanja prvobitne verzije Zakona o slobodi vjeroispovijesti (decembra 2019). Tada su iz pravoslavne vjere izopšteni svi poslanici koji su za taj zakon glasali. Dajković još uvijek slovi za dobrog vjernika SPC!
Bojim se da su neodgovorni svještenici uprljali čestitost te svetinje. Dužna sam pred Bogom i javnošću podsjetiti na plemenite i umirujuće riječi upokojenog mitropolita Amfilohija. On je rekao “To je najveći smrad, sodomski smrad koji je ova savremena civilizacija uzdigla na pijedestal božanstva. Ne mogu se graditi gradovi, kulture, države i ljudi na gadosti, na nečistoti, smradu i bezbožništvu”. Mogu nekome na prvi pogled ove riječi izgledati strogo. Ali, u pravoslavlju nema opa-cupa, lijevo-desno i slično, nego nas je održala i čuva nas strogoća i poštovanje morala po čemu smo i planetarno poznati.
Za episkopa i sada mitropolita Joanikija, Dajković je trebao biti običan vjernik a ne pripadnik političke partije koja podržava SPC. To što je Dajković javno tvrdio da je potentni, seksualno zreli i zdravi muškarac, sposoban i odlučan da (prije braka) brine o budućnosti svoje loze, za Srpsku pravoslavnu crkvu može biti samo grijeh. Za pravu pravoslavnu crkvenu zajednicu - takav život je nedopustiv.
Uprkos crkvenim kanonima, moćni pojedinci u SPC (čitajte g. Joanikije) dozvolili su Dajkoviću da punih 245 dana (od prvog javnog priznanja) nastavi sa tjelesnim opštenjem prije braka. Onaj ko ga je crkveno vjenčao (sveta tajna braka) oskrnavio je svetinju i ogriješio se dok je svijeta i vijeka. Dok je Dajković stajao pred njim, sveštenik je sigurno bio svjestan scena pravljenja potomstva (svjetovno: čista pornografija) i podatka da je mladoženja djelovao protivno crkvenim kanonima.
Eparhijski crkveni sud je morao Dajkoviću suditi zbog krivice koja može da povlači i isključenje iz crkvene zajednice na neko vrijeme ili konačno. Stajala je i opcija da mu se ne dozvoli pričešće. Treća opcija je bila najplemenitija ali je pregazilo vrijeme. Dajković je trebao još u martu da se pokaje i ponovo rodi i da poštovanjem Božijih zakona pođe u crkvu po Blagoslov Božiji. Episkop Joanikije mu to nije naložio. Dozvolio mu je da 245 dana smrdi u grijehu! O tome ne mogu i neću da ćutim!
Kao ugledna i posvećena vjernica i dobra žena, tvrdim da ukoliko ne poništi ovaj brak, Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori potvrđuje da nije vjerska zajednica koja baštini stvarno pravoslavlje već da je politička i propagandna mašina koja širi licemjerstvo.
Posvetiću svoj život borbi za spas pravoslavlja u Crnoj Gori i za odbranu crkvenih kanona pa se dobogda i sama nikad ne udala!
prof. Maja Miličković, feministička teološka analitičarka i nastojateljica “Bogougodnica”
