Čini se da je teško koja revolucija jače i bahatije demonstrirala svoje "loše strane" kao ova naša, avgustovska. Osim što je "pojela", u stihiji političke odmazde, svoju najbolju djecu i pod plaštom promjena nam nametnula najveću civilizacijsku regresiju koju pamtimo od Maksivizije i Brene, ona je bukvalno pokosila sve što ima i primisao crnogorskog.
U danima kada se balkanske nestabilnosti opet prognoziraju i preko satelit intelektualaca "obećavaju" srpski entiteti u Crnoj Gori, u crnogorskoj Vladi se to ne pominje. A i kako bi kad se njihove sjednice pretvaraju u „srču do koljena“.
18
Danas čekamo na novu "nus pojavu" crnogorske revolucije. Već za šest mjeseci, prognoziram, crnogorska politička scena izgledaće bitno drugačije u odnosu na to kakva je danas. Nakon jednog tektonskog potresa, i to u vladajućoj partiji PES, koja je raspolutila članstvo i organe na pola, u podršci premijeru odnosno predsjedniku države, na pomolu je novi politički zemljotres.
Naime, u pitanju je scenario o kome se godinama spekuliše u javnosti, a tiče se raskola unutar DPS-a. Bizarno, ali istinito, to se događa u partiji koja je nakon što je 30. avgusta praktično izgubila tlo pod nogama, nedavno doživjela preokret svog partijskog rejtinga. Uprkos skučenom koalicionom manevru, nakon raskola u PES-u, DPS se matematički opet vratila na poziciju najjače crnogorske partije.
Ipak, u takvom je statusu dočekuje osnivanje nove partije, čiji lideri će biti upravo njeni bivši funkcioneri. Po mojim informacijama, pitanje je dana kada će biti formalizovano osnivanje partije bivših visokih funkcionera DPS-a okupljenih oko Duška Markovića, nekadašnjeg premijera Crne Gore i bivšeg potpredsjednika te partije.
Kako će se osnivanje ove partije odraziti na konsolidaciju progresivnih, suverenističkih političkih faktora ostaje enigma, budući da je sukob Markovića i neprikosnovenog stranačkog autoriteta Mila Đukanovića godinama javna tajna. Postoje dva potencijalna scenarija, a oba podrazumijevaju prognozu da će ta stranka ideološki biti pozicionirana gotovo pa sasvim neutralno, sa blagim prosuverenističkim identitetom. Neko će reći "kao što je PES u odnosu na prosrpski".
U jednom scenariju, ta će stranka "smanjiti štetu" i okupiti razočarane glasače DPS-a, ostajući na braniku crnogorskog identiteta i reagujući na primjere kršenja bazičnih principa civilizovanosti. To podrazumijeva nulti kompromis na koaliranje sa negatorima genocida, "pjevačima" pjesama poput "Kukaju Turci, leleču bule", veličanje ratnih zločinaca, itd.
Ekipi oko Markovića nudi se i druga opcija - da se izgrade u "poželjnog partnera" za partije na vlasti. Takav bi pristup najvjerovatnije podrazumijevao gomilu kompromisa i prećutanih reakcija, s obzirom na to kakva politička klima vlada u zemlji.
Na istoj strani ideološkog spektra, u određenim krugovima se "šuška" i o još jednom, sportskim jezikom rečeno, "senzacionalnom transferu". U pitanju je navodno "pomirenje" između SD i SDP. Za građansku političku profilaciju, ovo ponovno ujedinjenje starih partijskih drugova bi donijelo benefite, jer bi ona dobila suverenističku partiju koja bi egzistirala sa parlamentarne strane cenzusa.
U tom smislu, novoosnovana suverenistička partija blago desne provinijencije CEP (Crnogorska evropska partija), čeka da izmjeri snagu na prvim narednim izborima. To će biti prva suverenistička partija na političkom spektru koju će, makar laička i politička javnost, doživljavati kao dio ideološke pozicije desnice, i zanimljivo je kako će Crnogorci reagovati na takav koncept, u trenutku opšte ugroženosti nacionalnih interesa.
Ništa manje dinamično nije ni na opozitnoj strani političkog života. Onoj strani okrenutoj, manje ili više, ka Beogradu. Kao posljedica raskola u PES-u, logično je očekivati da Milatović nastavi politički angažman sa sopstvenom partijom. Ako je ekonomski populizam "the thing" Milojka Spajića i PES-a, pitanje je šta će biti Milatovićev politički narativ.
U svakom slučaju, u javnosti se pominje i potencijalno koaliranje sa još jednom partijom u osnivanju-bivšeg funkcionera SNP-a i ministra Damjanovića. U okviru takvih ideja, nije nelogično da će u budućnosti, sa ove dvije potencijalne stranke, moći koalirati široki spektar stranaka, što može dovesti do radikalne redefinicije političkog života u zemlji.
Promjene su započele i u bivšem DF-u. I to velike. Distanciranje i ideološko diferenciranje dvojice lidera te desne prosrpske opcije, Mandića i Kneževića, očigledne su. Mandić, sa čela parlamenta, gradi imidž pokajnika-pomiritelja, doduše dosta neubjedljivo, na momente i komično, ostajući doduše uticajni lider te provinijencije.
Knežević, sa druge strane, ojačava imidž srpskog Robina Huda, kombinujući humor, pjesničko stvaralaštvo i beskompromisnu lojalnost srpskom "običnom čovjeku" kao svoj politički marketing. Da u političkom ritmu borbe za srpski svet "ubacuje u šestu brzinu" svjedoči i to da se za naredne izbore sprema "regrutacijom" vanparlamentarnih turbo srpskih igrača i nekadašnjih drugova i kolega - Milačića i Dajkovića. Ovaj "reunion" je, prema mojim izvorima, orkestriran direktno iz beogradskih obavještajnih struktura, sa ciljem koji ne moram naglašavati.
Sve u svemu, mjeseci nas dijele od metarmorfoze političkog života Crne Gore kakvog poznajemo. Dok budemo čekali da se politička scena radikalno izmijeni, a samim tim i budućnost ove zemlje, samo jedna stvar je sasvim sigurna: u toj budućnosti je sve moguće!
