Hrvatski odgovor nakon usvajanja rezolucije o Jasenovcu potez je koji se ne bi smio relativizovati i posmatrati kao izraz pukog susjedskog svođenja računa. Naprotiv, riječ je o potezu s mnogo širim implikacijama i dalekosežnijim dometom.
Posljedice su, naime, uočljive nakon samo nekoliko dana od stavljanja Mandića, Bečića i Kneževića na hrvatsku crnu listu, a njihovo širenje tek će uslijediti, taktičkim, dobro promišljenim i nadasve mudrim diplomatskim postupcima.
49
Navikli smo da su američke poruke znatno oštrije od onih koje stižu iz EU. Evropski zvaničnici radije se drže striktno diplomatskog rječnika. Takav je bio slučaj i nakon restrukturiranja Vlade. Dok je Amerika iskazala otvorenu zabrinutost zbog ulaska malignih proruskih subjekata, EU je ostala dosljedna opreznijim stavovima. No, upozorenje da je detektovana promjena spoljnopolitičkog pravca, može se pročitati iz obje poruke.
Da Zapad ipak neće biti pasivni posmatrač formalizacije rusko-srpske dominacije nad Crnom Gorom, indikator je i odluka hrvatske Vlade. Sankcije ovog tipa zemlja članica EU, iako suverena u procjeni aktera na koje se odnose, ne uvodi tek tako, bez konsultacija na savezničkom, odnosno na nivou unije.
Potezom Hrvatske, dvije političke strategije dekonstruisane su jednim udarcem. Najprije, politička igra Demokrata kao najperfidnije zamaskiranog subjekta unutar vlasti, demaskirana je do srži. Nepisano je pravilo da najveću buku dižu oni koji su svjesni svoje krivice i činjenice da je mantra o građanskoj orijentaciji napokon razobličena. Zato se Bečić prvi oglasio.
Razumio je časni Aleksa da je glas za Jasenovac bio kapljica u čaši koju je Krapović negiranjem velikosrpske agresije i insistiranjem na zaoštravanju odnosa jednostranim odlukama dobrano napunio. Razotkriveno je ono što je makar dijelu ovdašnje javnosti odavno jasno – u suštinskom djelovanju Demokrata nema niti zere demokratije, baš kao što u djelovanju PES-a nema zere evropejstva. Uhljebi vođeni najuskijim klijentelističkim interesima, obučeni da po potrebi ideološki šaraju, srcem pričvršćeni za velikosrpski jedrenjak.
Politički davljenik se za slamku hvata, te će učiniti sve da dogovori podgoričku koaliciju sa NSD i Demokratama
Bez dileme, dekonstruisan je i karakter rekonstruisane, partitokratski skrojene Vlade. Znakovita poruka manjinskim partijama, naročito Bošnjačkoj stranci – kompromis s fašistima ne vodi izgradnji građanskog društva. Građanska Crna Gora brani se opozicionom proaktivnošću. Razumio je to lider HGI Adrijan Vuksanović, rijedak primjer političara koji principijelnost iskazuje djelima.
Nije, dakle, problematična odluka bilo koje manjinske partije da sudjeluje u bilo kojoj Vladi. Inkluzivnost je, nadasve, veoma poželjna. No, miješanje pojmova narodne i građanske Vlade veoma je opasno. Vlada gotovo svih naroda, sama po sebi ne može biti inkluzivna, a ni građanska, jer prema tom konceptu, jedan narod etničkom pripadnošću isključuje drugi.
Sintagmom o građanskoj državi, pokušava se zamagliti suštinski cilj - brisanjem ustavne odrednice građanske, stvaranje konstitutivne države, s skupštinom kao domom naroda i pretvaranjem većinske nacije u skupinu koja je dio manjinskog korpusa. Država naroda i građanska država nijesu sinonimi, a takav manipulativan diskurs uvod je u etnofederalizaciju.
O tome govore i današnje po ko zna koji put ponovljene jezive provokativne poruke Prvoslava Perića o jednoumlju, jednoidentitetskom, svesrpskom narodu, političkim i socijalnim granicama. Sve u svetosavsko-pomiriteljskom duhu iz devedesetih, po novoj metodologiji, bez zveckanja oružjem - svi su narodi osim srpskog ništavni, identiteti izmišljeni, a vjere osim pravoslavne, one kakvom je doživljava SPC lažne i fundamentalističke.
Okup Vučićevog duhovnika, ovdašnjih kleronacionalista i predstavnika srpske Vlade. Deskriptivna slika novih koalicionih partnera s kojima bi BS da gradi bolju Crnu Goru, u kojoj klerikalne neonacističke parade postaju mračna svakodnevica.
A da je preglomazna interesna konstrukcija do tančina upodobljena ciljevima velikodržavnog projekta, potvrdio je vožd, direktno iz Pariza. Vođa u zaštiti pulena koji su odradili vrhunski posao. Istovremeno je autokrata demantovao sopstvene ranije iznijete tvrdnje, kao i izjave izvođača velikosrpskih radova.
Da Crna Gora autonomno i suvereno odlučuje, najglasnije su uzvikivali Mandić i Knežević. Istina o heteronomnosti izašla je direktno iz usta nalogodavca. Pioni su tako faktički pošteđeni neugodne obaveze pravdanja pred domaćom i međunarodnom javnošću. Mogu na zasluženi odmor, dok Aleksandar „koji nikad ne spava“ radi ono što oni ne smiju – konfrontira se s regionalnim neistomišljenicima i međunarodnom zajednicom braneći putinovsko-vučićevsku Vladu i rusko-srpske strateške interese.
Pobjedničko priznanje bez ustezanja – dirigentska palica u njegovim je rukama, a zamjenik Mandić lokalni je gazda koji upravlja procesima, određuje tajming i ucjenjivačkim metodama dogovara ispunjenje jednog po jednog cilja, sve do onog krajnjeg – Crne Gore kao velikosrpske podružnice. A početak antizapadnog sunovrata, za vječitog radikala i njegove sljedbenike djeluje kao posljednja etapa na putu do ostvarenja sna. Eksplicitnim priznanjem da njegov uticaj raste, Vučić zapravo poručuje Zapadu da neće dozvoliti sprečavanje njegovog nauma, nakon tolikog truda i previsokog finansijsko-logističkog uloga.
Briselsko-vašingtonske opomene još od usvajanja rezolucije ukazuju da se balanserska politika crnogorskih srednjičara, beskompromisnih saveznika rusko-srpskih agenata neće tolerisati. Spajić evropsku opomenu neće shvatiti. Politički davljenik se za slamku hvata, te će učiniti sve da dogovori podgoričku koaliciju sa NSD i Demokratama.
A izbori će pokazati da je naglim padom rejtinga partija doveden u pitanje i legitimitet Vlade, a tada će borba za njen opstanak postati još grčevitija, jer oslobodilačka politika i politički integritet s primjesama trunke morala nikako ne staju u istu ravan. Najveći gubitnik, ipak će biti BS, kojoj su resori i dubinska preraspodjela funkcija važniji od vrijednosnog predznaka.
