Dvije sedmice nakon zločina na Cetinju, građani su sve uznemireniji, a vlast, što je zastrašujuće, sve hladnokrvnija. Umjesto iole logičnih objašnjenja, dobili smo kontradiktorne tvrdnje, poluinformacije i navode u čiju vjerodostojnost nijesu sigurni ni oni koji ih iznose. Ovakvo ponašanje čelnika bezbjednosnog sektora koji su, reklo bi se, na zločin zaboravili tek što se desio, ostavlja nas u začaranom krugu u kojem se smjenjuju osjećaji nevjerice, nemoći, nesigurnosti i straha. A bol koju dijelimo sa Cetinjanima i Cetinjankama svakim novim danom sve je jača.
Umjesto sistemskog preispitivanja i iole racionalnih odgovora, nova pitanja otvaraju se direktno sa institucionalnog nivoa, ćutnjom onih koji bi odgovore morali imati ako je, nakon dvije sedmice, sproveden makar dio istražnih radnji koje spadaju u djelokrug nadležnosti Ministarstva unutrašnjih poslova i Uprave policije. Sistemski muk ukazuje na težnju što skorijeg zataškavanja propusta za koje nema opravdanja.
34Sistem koji je truo i zarobljen u raljama partitokratije u potpunosti je zakazao. Odgovornost je višeslojna, od vrha do dna komandnog i institucionalnog lanca. No, ako imamo u vidu činjenicu da se uspavani sistem otključava i zaključava isključivo partijskim ključevima, nepostupanje zabrinjava, ali ne iznenađuje.
Od uhljeba kojima su kao preporuke za obavljanje ključnih državnih funkcija poslužile partijske pozicije, bez minimuma znanja i neophodnih kompetencija, ne možemo očekivati efikasno, a još manje odgovorno postupanje. Naprotiv.
Kadrovima sa viškom ambicija, važno je samo da se domognu fotelja, čija je nakaradna odbrana Demokratama, ali i ostatku vlasti jedini prioritet.
Građanska svijest mora nadjačati sve oblike zastrašivanja, ako želimo da se oslobodimo okova primitivizma
Studenti i studentkinje, te svi koji ih podržavaju izloženi su beskrupuloznom targetiranju. Umjesto istinitih i pravovremenih informacija, koje duguju građankama i građanima, partijska centrala Demokrata bombarduje nas spinovima i dezinformacijama. Budući da je propagandni jezik jedini koji razumiju, ne čude bezuspješni pokušaji svođenja građanskih protesta na teren dnevne politike. Iako misle da na tom poligonu savršeno plivaju, Demokrate se svakim novim javnim istupom dodatno zakopavaju.
Katastrofalna PR i botovska mreža, još jedan je u nizu poraznih indikatora koji ukazuju na nepoznavanje osnova strateškog komuniciranja u kriznim situacijama. Neznanje se, ipak, ne može kompenzovati zamjenom teza. Zalud matrica gotovo identična onoj koju u odnosu na studente i studentkinje plasiraju botovi iz susjedstva.
Prostom analizom rečenica čiji se redosljed samo mijenja od jednog do drugog saopštenja, jasno je čija kuhinja je uzor i vodič PR službi Demokrata. Očito je, međutim, da je panika nadvladala razum, ako je i trunka razuma ikada postojala u usijanim glavama. Nesposobnost da odgovore na zdrave kritike, ne može se zamagliti dnevnopolitičkim blatom.
Panični strah u redovima Demokrata prirodna je stvar. Ipak je riječ o partiji bez jasno profilisanih uvjerenja, koja je unutar tridesetoavgustovske većine u različitim aranžmanima dugo opstajala zahvaljujući ulozi glavnih ćutologa, koji pristaju na sve zarad šačice vlasti i prepuštaju drugima isturanje ispred oslobodilačke garniture. Agresivna propagandna pomama izbacila je na površinu sav unutarpartijski mulj i ogolila do kostiju borbu za uske interese, bez zere empatije i saosjećanja.
Podrška studentskim protestima civilizacijski je čin, nasuprot mračnoj normalnosti u kojoj se društvene krize guraju pod tepih, različitim vidovima omalovažavanja
Pravo na mirno okupljanje, dio je korpusa osnovnih građanskih prava, zagarantovanih Ustavom i međunarodnim dokumentima. Odnosom prema protestima, buntu i građanskoj neposlušnosti, mjeri se i nivo demokratske zrelosti jednog društva. Vlast koja građankama i građanima osporava navedena prava, po svojoj prirodi je antidemokratska. Demokrate su paradigma antidemokratskog upravljanja i ogledan, može se reći udžbenički primjer kako ne treba rukovoditi državnim institucijama.
Evidentno je da se etiketiranje organizatora i učesnika studentskih protesta sprovodi prema naredbama Bečića i Šaranovića. Nažalost, besramne reakcije podstakle su nastavak brutalnog govora mržnje na društvenim mrežama, kojem vlast nije kadra da stane na kraj. Zapravo, čine sve suprotno od toga, faktički pozivajući svoje pristalice i istomišljenike na nastavak sramnih obračuna sa svima koji misle drugačije i zahtijevaju pravdu, uključujući i porodice žrtava.
Očigledno je da čelnici bezbjednosnog sektora svjesno bježe od odgovornosti. U suprotnom, poštedjeli bi nas, makar u ovoj situaciji, krajnje neprimjerenih kampanja usmjerenih protiv izmišljenih neprijatelja, kojima aktuelna vlast pribjegava čim osjete makar i minimum otpora. Živimo doba nikad izraženije društvene polarizacije, u koje nas je gurnula fragmentacija koju svojevoljno i bez zadrške stvaraju političke elite.
Kad nema prostora za institucionalni dijalog, niti interesovanja za reagovanje na građanske vapaje, ulice su mjesto sa kojeg moramo dići glas. I biće nas sve više
Mogu nas danonoćno brojati i prebrojavati, analizirati spiskove podrške, tražeći u njima nešto čega nema, lošim montažerskim poduhvatima praviti od studentskih protesta političke skupove, što nijesu bili, niti će biti. Mogu čak i nastaviti sa zloupotrebom policijskih snaga, kako bi sprečavanjem građana i građanki da prisustvuju protestima umanjili brojke i preokrenuli ih u svoju korist, čemu smo svjedočili svi koji smo se u nepreglednim kolonama probijali od Nikšića do Podgorice 5. januara. Sve im je džaba.
Studenti i studentkinje, kako im i priliči, posjeduju mobilizacijske kapacitete, zasnovane na zdravim i demokratskim temeljima, lišene politikanstva kao mobilizacijske poluge. Nijesu im potrebni partijski lideri, kako bi predvodili i jačali pokret otpora. Mobilizacijski potencijal studenata i studentkinja rezultira sve većom podrškom iz dana u dan, koja poprima i regionalne razmjere.
Nije lako probuditi kritičnu masu koja je dugo gušena i uspavljivana, čak i onda kada smo najviše vjerovali da možemo izdejstvovati istinske društvene promjene. Građanski otpor sputavan je upravo onda kada smo imali najviše šansi za uspjeh. Ovoga puta to ne smijemo dozvoliti. Građanska svijest mora nadjačati sve oblike zastrašivanja, ako želimo da se oslobodimo okova primitivizma. Građanski obruč je stegnut, a zajedničkim snagama moramo ga učiniti čvršćim od svih pritisaka koji će postajati sve izraženiji, što se foteljaši više budu osjećali ugroženo.
Mladi ljudi bolje razumiju težinu i odgovornost koju sobom nose javne funkcije, od onih koje je, partitokratskim spletom okolnosti zapalo da ih obavljaju. Podrška studentskim protestima civilizacijski je čin, nasuprot mračnoj normalnosti u kojoj se društvene krize guraju pod tepih, različitim vidovima omalovažavanja i održavanja atmosfere straha.
Kad nema prostora za institucionalni dijalog, niti interesovanja za reagovanje na građanske vapaje, ulice su mjesto sa kojeg moramo dići glas. I biće nas sve više. Prošlog puta posustali smo usljed šoka i nevjerice, ovoga puta ne smijemo stati, jer se ova borba jednako tiče svih nas. Jer je ovo borba za sigurniju sadašnjost i pravedniju budućnost!
