Hrvatski analitičar Davor Đenero u intervjuu za Portal Analitika ocjenjuje da je postalo upitno gotovo izvjesno ukrajinsko poslijeratno brzo napredovanje ka članstvu u EU novim načinom pregovaranja između SAD i Rusije, koji podsjeća na doba tridesetih godina prošlog vijeka
Upozorava da je pristajanje Trampa na Putinov koncept ruskog svijeta nepremostiva prepreka za proces proširenja EU, kad je riječ o državama koje Rusija smatra istorijskom i interesnom zonom.
Ukazuje da je trenutna slika procesa proširenja Unije sumorna, te da upravo usljed takve krize evropski zvaničnici i dalje gaje optimizam prema Crnoj Gori, uprkos čudnom ponašanju vlasti. Ističe i da se dometi građanskih i studentskih protesta u Crnoj Gori mogu razlikovati u odnosu na proteste u Srbiji, zbog opozicionih proevropskih političkih alternativa i mogućnosti smjene vlasti na izborima, što je pokazao primjer Budve.
Pristajanje SAD na uslovljavanje Rusije otvara prostor za povratak Moskve na međunarodnu scenu
Analitika: Pregovori o Ukrajini vode se na dva fronta. Dok traje Trampova i Putinova igra koja se faktički odvija bez učešća ukrajinskih i evropskih zvaničnika, Evropa traži kompromisna rješenja. Možemo li predvidjeti bilo kakav ishod i da li je sudbina Ukrajine faktički na prodaju? Ima li Evropa kapaciteta da se suprotstavi transakcionim i diktatorskim igrama?
Đenero: Nestor hrvatskog međunarodnog prava, pokojni akademik Mladen Ibler, svoje je mlade kolege uvijek savjetovao da se ne daju navući na to da daju ikakve prognoze, kad su u pitanju međunarodni odnosi, koji su uvijek suviše komplikovani da biste mogli predvidjeti sve varijable i autoritativno govoriti o ishodu.
Budući da je to što je profesor Ibler govorio, bilo mišljeno za „redovne” situacije u međunarodnim odnosima, dok su još na snazi bili međunarodni ugovori i dok je međunarodni poredak bio relativno stabilan, dok su se poštovala temeljna načela mirovnoga poretka uspostavljenog nakon II svjetskog rata, onda je jasno da je u razdoblju u kojem živimo, u kojem stari principi preko noći prestaju vrijediti, a novi nisu jasno uspostavljeni, još teže bilo šta predvidjeti, osim što je vrlo vjerovatno da će na koncu biti u pravu oni čije će predikcije biti vođene „Parkinskonovim zakonom”, uvjerenjem da će sve ono što može poći krivo, i poći krivo.
22Kad je počela opšta invazija na Ukrajinu, prije tačno tri godine, reakcija EU i svih euroatlantskih partnera bila je ugodno iznenađujuća, a NATO, kojem odavno prognoziraju suton, odjednom je oživio i postao vitalan, pa i privlačan novim članicama, poput Finske i Švedske, dakle uzornim demokratijama i državama s relevantnim odbrambenim kapacitetima.
Tokom mjesec dana nakon smjene administracije u SAD sve se promijenilo. Svi su bili svjesni da povratak administracije predsjednika Trampa donosi promjenu u globalne odnose i da ta administracija više nije zainteresovana za očuvanje onoga što nazivamo Pax Americana. Malo ko je, međutim, očekivao da će se promjena globalnog obrasca dogoditi preko noći.
EU još uvijek formalno ne odustaje od svojih temeljnih principa, od poslijeratnog mirovnog poretka. Dakle, Unija još uvijek zagovara načelo nepromjenjivosti granica, ravnopravne matrične saradnje svih država, zagovara vladavinu prava, zaštitu ljudskih prava i sloboda, ali i ekonomskih sloboda i slobodu kretanja ljudi, roba i kapitala.
Pregovorima s Rusijom o zaustavljanju oružane intervencije u Ukrajini, međutim, administracija predsjednika Trampa ne osvrće se na ta načela, niti pomišlja na očuvanje integriteta Ukrajine, a njegova administracija ne misli da je dužna davati bilo kakve bezbjednosne garancije.
Ono što se događa u pregovorima između SAD i Rusije veoma liči na sistem međunarodnih odnosa iz tridesetih godina prošlog vijeka, iz razdoblja „appeasmenta”, sistem u kojem se svi povlače pred slabijom, ali veoma agresivnom silom, kako bi „osigurali mir” ustupcima koji de facto razaraju međunarodne odnose i mirovni poredak.
Način na koji Tramp slavi svoj „mirovni projekat” veoma liči na slavodobitni stav britanskog premijera Nevila Chamberlaina, nakon Minhenskog sporazuma i razaranja suvereniteta Čehoslovačke, čime se Chamberlain nadao da je zadovoljio Hitlerove apetite. „Appesasement” ne zaustavlja ratni sukob, ne odvraća slabog agresora, nego ga podstiče na nastavak agresivnog ponašanja.
Pristajanje SAD na uslovljavanje od strane Rusije, koje ide tako daleko da oni traže povlačenje NATO snaga iz Istočnog krila Saveza i relativizaciju članstva u NATO, pa i valjanost člana 5. Atlantske povelje, koji govori o kolektivnoj bezbjednosti i članicama osigurava međusobnu zaštitu, otvara veliki prostor Moskvi za povratak na međunarodnu scenu, i to u uslovima kad je bilo očito da je, uprkos napredovanju na frontu u zadnjim mjesecima, ta država zbog agresije na Ukrajinu ipak na rubu kolapsa i entropije.
Ključni problem EU je činjenica da ona kao savez država zasnovan na skupnim vrijednostima, nije razvila odbrambeni identitet koji bi, samostalno od transatlantskih partnera, štitio te vrijednosti na starom kontinentu i omogućavao EU da svojim partnerima i bez SAD osigurava bezbjednosne garancije.
Reforma načela u donošenju odluka važan ispit za funkcionalnost EU u narednim godinama
Analitika: Može li upitno evropsko jedinstvo koje je na klackalici između jačanja ultradesničarskih i slabljenja liberalnih snaga dovesti u pitanje čak i opstanak EU, ali i NATO alijanse, tokom Trampove administracije?
Đenero: Pretjerano je govoriti o tome da bi EU prijetio raspad u vrlo kratkom razdoblju. Istina je da već određeno vrijeme Unija ima problema s kapacitetima njenih lidera, da ozbiljan problem predstavljaju političke krize u dvije najveće članice, koje sebi vole tepati kao „lokomotivama integracije”.
Istina je da populistički pritisci rastu, zbog ekonomske krize i neadekvatnih odgovora na njih, u većem broju članica, a sada su ti pritisci zaoštreni povezanošću tih protivevropskih populističkih opcija, koje ne pripadaju ustavnom luku, s totalitarnim režimom Vladimira Putina. Međutim, činjenica je da te opcije još uvijek nisu snažno zastupljene u Evropskom savjetu.
Unija zbog tog pritiska, pa i činjenice da ta skupina ima svoja dva predstavnika unutar Evropskog savjeta, sve teže donosi političke odluke, i reforma načela donošenja odluka u uniji biće važan ispit funkcionalnosti Unije u narednim godinama.
Proces proširenja EU u krizi, napredak Crne Gore izrazito skroman
Analitika: U ovom vakumu između Evrope i Amerike, ostaju li zemlje Zapadnog Balkana, koje su potencijalne članice EU, prepuštene same sebi, što bi odgovaralo ruskim ambicijama na Balkanu?
Đenero: Nažalost, trenutna slika procesa proširenja je sumorna. Sjeverna Makedonija je zaustavljena u procesu proširenja u vrijeme dok je imala snažnu proevropsku administraciju i to dva puta.
Najprije je Unija propustila nagraditi Makedoniju zbog Ohridskog sporazuma iz 2001. godine, kad je Makedonija pokazala potencijal da na evropski način, podjelom vlasti i moći, a ne podjelom teritorija, riješi nacionalni spor Makedonaca i Albanaca u Makedoniji.
Drugi put nije nagrađen zbog premijera Zorana Zaeva, koji je ponovo pokazao evropski potencijal, obuzdavajući prkosni nacionalizam i kvazihelenizam, kojeg su razvile populističke vlasti u Makedoniji, kao odgovor na grčku blokadu pristupnog procesa i pokazao kapacitet sklapanja kompromisa.
Umjesto da to bude okrunjeno otvaranjem vrata za brze pregovore, uslijedila je bugarska blokada, a ona je posljedično dovela do pada proevropske administracije. Pitanje je koliki su kapaciteti današnjih sjevernomakedonskih vlasti za pristupni dijalog, a do koje su mjere Sjeverna Makedonija i njena administracija uvučene u protivevropske igre „asimetrične regionalne politike” Vučića.
Slično je i sa Crnom Gorom, u kojoj je od avgusta 2020. zapravo vrlo upitan evropski kapacitet administracije, a rezultat koji je Crna Gora postigla u tom razdoblju od više nego četiri godine, dakle više od punog parlamentarnog mandata, sa zatvaranjem samo tri pristupna poglavlja, izrazito je skroman.
U Evropskoj komisiji neki su se nadali da je dobijanjem IBAR-a i zatvaranjem tri poglavlja ipak stvoren pregovarački momentum, ali kad znamo da je kontrolna moć u Crnoj Gori, posredstvom njegovih igrača, u rukama režima Vučića, priče o toj pregovaračkoj prekretnici čine se kao puki wishful thinking.
Srbija nije zainteresovana za članstvo u EU, budući da ono znači harmonizaciju s evropskim vrijednostima i zajedničkim politikama i afirmaciju načela vladavine prava. Tip režima kakav je uspostavio Vučić jednostavno je nekompatibilan sa evropskim pravnim poretkom i evropskim vrijednostima, a jasno je da se zbog članstva u Uniji Vučić ne bi odricao svoje uloge autoritarnog vladara.
Bosna i Hercegovina, nažalost, ne izlazi iz klopleta međusobnih sukoba koji su, naravno, djelimično vođeni iz Beograda, a veliko pitanje je do koje mjere Albanija sa sadašnjim vođstvom može razviti kapacitete oblikovanja stvarne moderne države.
Kad je riječ o procesu proširenja, ono što se činilo izvjesnim, brzo napredovanje Ukrajine prema članstvu, nakon zaustavljanja rata, sad je načinom „izgradnje mira” postalo posve upitno, a činjenica da Tramp pokazuje spremnost da uvaži Putinov koncept „ruskog svijeta” predstavlja nepremostivu prepreku za bilo kakvo širenje Unije na prostor koji režim u Rusiji smatra svojom „istorijskom” i „interesnom” zonom.
Ukratko, proces proširenja je u dubokoj krizi, pa je to objašnjenje zašto eurokrate koji se bave proširenjem, uprkos „neobičnom” ponašanju vlasti u Crnoj Gori, s toliko optimizma gledaju pristupni proces ove države.
Što se srpske opozicije tiče Vučić može mirno spavati, domete protesta teško prognozirati
Analitika: Pozicija predsjednika Srbije u jeku studentskih protesta različito se tumači. Da li se Vučićev pad makar i nazire i ima li srpska opozicija snage za neke krupnije promjene nakon snažnih pokretačkih studentskih akcija? Zašto Evropa ćuti na optužbe o obojenoj revoluciji?
Đenero: I opet je teško najavljivati kako će se procesi odvijati. Da je riječ o opoziciji u Srbiji, mogli bismo reći da Vučić može mirno spavati. Teško je reći šta će donijeti socijalna dinamika koju su pokrenuli studenti. Na početku studentske pobune bilo je moguće očekivati da će ubrzano nastajati nove političke opcije unutar demokratskoga ustavnog luka, da će se pokrenuti nova dinamika u stranačkoj političkoj areni.
Odluka o povratku dvojice relevantnih aktera, Gorana Ješića i Zorana Živkovića, na političku scenu, stvarala je utisak da bi dosadašnji bezidejni i neprincipijelni opozicioni lideri mogli biti zamijenjeni skupinom ozbiljnih ljudi, koji znaju šta je država i kako se kreiraju javne politike, a koji su dovoljno snažni i moralni da se suprotstave Vučićevoj metodi korumpiranja potencijalnih protivnika u političkoj areni. Za sada se, međutim, taj proces konsolidacije demokratske politike u okviru ustavnog luka nije dogodio.
Jasno je da je studentska dinamika, kojoj se priključio i veliki dio akademske zajednice i nezavisnih profesionalaca, ozbiljno uzdrmala Vučićevu vlast, ali bez stranaka sposobnih da na izborima okupe relevantan broj birača nema demokratske promjene. Jedini „window of opportunity”, jedina šansa za pretvaranje uspostavljenje dinamike je neka vrsta politike „okruglog stola”, koja bi mogla iznjedriti nekakav dogovor o tranziciji prema demokratiji i vladavini prava u Srbiji.
Da bi uspjela ta tranzicija i ta rasprava za okruglim stolom koji bi okupljao sve relevantne partnere koji spadaju u ustavni luk ili mogu prihvatiti djelovanje u okvirima ustavnosti i zakonitosti, bilo bi nužno uspostaviti prelaznu ekspertsku vladu, umjesto propale SNS-ove Vlade, koja nikad nije bila kabinet u pravom smislu riječi.
Ona je skup Vučićevih virilista, nije bila kolektivno tijelo izvršne vlasti, nego je Vučić bio i ostao
individualni nosilac vlasti, kao u predsjedničkom sistemu, a vlada je tek „izvršno vijeće”, administrativna skupina ili ono što američki politikolozi s podsmijehom nazivaju „kuhinjski kabinet”.
Svođenje Vučića u ustavne okvire najviše nevladavinske funkcije i formiranje meritokratske vlade, stvorilo bi vrijeme za taj „okrugli sto” u Srbiji. Nažalost, jasno je da je takva strategija teško ostvariva, barem tako dugo dok Vučićev režim raspolaže monopolom sile, finansijama i mrežom vlasti na području cijele države. Iako se mnogima čini da se njegova vlast naočigled raspada, činjenica je da Vučićeva sljedba još uvijek kontroliše praktično cijelu Srbiju, a da opozicija vlada u tek jednoj opštini u gradu Nišu.
Mandićeva obaveza da zaustavi napredak Crne Gore ka EU
Analitika: Očekujete li da će Andrija Mandić i njegova ekipa iskoristiti slabljenje fokusa EU prema Crnoj Gori, kako bi i formalno lansirali štetne inicijative poput Zakona o stranim agentima i dvojnom državljanstvu? Kuda ide Crna Gora ako je na leđima ka Evropi nose Andrija Mandić i Milan Knežević, dok premijer slavi Trampovu inauguraciju, a predsjednik obmanjuje Evropu novouspostavljenim jedinstvom sa Spajićem i planovima o organizaciji Samita evropske političke zajednice i NATO samita mladih?
Đenero: Da su izvršna vlast i parlamentarna većina u Crnoj Gori drugačije konstituisani, a bilo je prostora za takvo drugačije oblikovanje većine, Beograd posredstvom Andrije Mandića ne bi imao kontrolnu vlast u Crnoj Gori. EU je upozoravala pravovremeno mandatara koji je oblikovao takvu većinu, na konsekvence do kojih će ona dovesti.
Proširivanje vladajuće koalicije nije ništa stvarno promijenilo, ali je ulaskom Bošnjačke stranke u većinu stvoren privid da je moguće ograničiti patogeni uticaj Mandića kao ruskog i beogradskog igrača. Međutim, to je tek privid.
Obaveza Mandića prema njegovim principalima je da zaustavi napredovanje Crne Gore prema članstvu u EU u kritičnom trenutku, kad bi Crna Gora zahvaljujući tom članstvu mogla izmaći kontroli iz Beograda i Moskve. To je ono isto što je u aranžmanu SVR-a, ili već koje ruske obavještajne strukture, radio 2016. u pokušaju državnog udara, kojim se namjeravalo spriječiti pristupanje Crne Gore NATO savezu.
Već do sada smo u više navrata, nakon svakog relevantnog napretka Crne Gore, vidjeli „Mandićeve protivmjere”, a sasvim sigurno je da su Zakon o stranim agentima i Zakon o državljanstvu važni „argumenti” koje u korist Beograda i Moskve i dalje drži u rukavu.
Analitika: Čini li vam se da je odnos Bečićevih Demokrata i premijerovog PES-a prema studentskim i građanskim protestima te jasno iznijetim zahtjevima identičan Vučićevoj matrici? Mislite li da pritisak u nekom trenutku premijera može podstaći na smjene unutar bezbjednosnog sektora makar one bile iznuđene?
Đenero: S idejom o aplikaciji modela studentske socijalne dinamike uspostavljene u Srbiji na druge države u regionu valja biti veoma oprezan. Ovaj pokret, koji je rezervisan prema svim političkim strankama, naravno prije svega prema sljedbi Vučića (SNS) i njegovim starim partnerima, još iz vremena Miloševićevog režima, odgovara na situaciju u kojoj je država posve zarobljena, ne postoji više ni trag autonomnih institucija, a niti relevantna politička opozicija.
U takvim uslovima nema niti privida reprezentativne demokratije, a ni nade u smjenu vlasti izborima.
U Crnoj Gori, srećom, situacija je bitno drugačija, a stranka koja je nosilac političke alternative, dakle stranka koja s jedne strane zagovara crnogorski suverenizam, a s druge evropsku integraciju i pripadnost euroatlantskim strukturama, najsnažnija je politička opcija u zemlji, a ona ne uspijeva uspostaviti parlamentarnu većinu zbog političkog inženjeringa.
Procesi u Budvi pokazali su, pak, da taj inženjering održavanja većine bez najsnažnije crnogorske i proevropske stranke ne može trajati dovijeka.
Nova generacija DPS-a mora se emancipovati od prethodnika, ali bez vrijednosnog zaokreta
Analitika: Velika prašina digla se nakon izbora Đukanovića za počasnog predsjednika DPS-a. Kako Vi analizirate ovu funkciju koja je po prirodi ceremonijalna i eventualnu štetu ili dobit koju bi mogla nanijeti partiji?
Đenero: Ideja o imenovanju „počasnog predsjednika” političke stranke ne čini se plauzibilnom. Korisno je kad stranke čuvaju ljudske potencijale, kad okupljaju stranačke seniore s velikim političkim iskustvom i kad se aktuelno stranačko vođstvo sa svojim prethodnicima konsultuje pri donošenju ključnih odluka. Međutim, operativno stranku vodi njeno sadašnje vođstvo na čelu s predsjednikom stranke.
Dobri su, međutim, običaji da se od stranaka očekuje da u svakom političkom mandatu ili u razdoblju od dva četvorogodišnja mandata stvore novu generaciju upravljača u javnim politikama. Ideja o doživotnom bivšem predsjedniku korisna je kad je riječ o državi, ali ne kad je riječ o stranci. Generacija koja je sad preuzela upravljanje DPS-om mora se emancipovati od prethodnika. To ne znači da treba odustati od vrijednosti koje je ta stranka zastupala, pa niti da treba zaboraviti znanja i iskustva koje su ti prethodnici stekli.
Da bi birači ozbiljno shvatili aktuelno vođstvo prethodnici treba da se povuku iza scene. A logika donošenja odluka u političkom procesu takva je da onaj ko je preuzeo vođenje stranačke organizacije dnevno mora donositi odluke i da pritom nema vremena o svemu da se konsultuje. Konstrukcija u kojoj se pojavljuje počasni predsjednik zamagljuje odnose u donošenju odluka unutar stranke i dugoročno donosi rizik nepotrebnih političkih konflikata.
