U fokusu provladinih medija posljednjih dana dvije su ključne teme – kongres DPS-a i studentski i građanski protesti. Naravno da cilj nije tačno i objektivno informisanje, naprotiv. Propagandna kampanja usmjerena je u dva pravca. Prvi je dobro poznata kriminalizacija, lijepljenje političkih etiketa i crtanje meta organizatorima i učesnicima studentskih protesta i blokada. Drugi je spekulisanje o motivima za proglašenje Đukanovića za počasnog predsjednika DPS-a.
Raznolike su interpretacije i procjene režimskih kolumnista i samozvanih analitičara. Jedni tvrde da ovaj čin simbolizuje Đukanovićevu političku kapitulaciju, iako gotovo dvije godine ne vrši vlast. Drugi pak tvrde da je ceremonijalna titula potvrda teze o partijskom upravljanju iz sjenke, dok treći vjeruju kako je stvarna pozadina Đukanovićev povratak iz političke penzije, kao partijska slamka spasa.
13Neposredno uoči kongresa, krenula je akcija „depolitizovane“ Agencije za sprečavanje korupcije, u čijoj su osnovi optužbe da je bivši predsjednik države neprijavljivanjem imovine prekršio zakon, te ponovno pokretanje tzv. afere Satovi. No, na odmotavanje politički motivisanog i lansiranog klupka nijesmo dugo čekali. Kako se ispostavilo, posrijedi su nečista posla, a rukovodstvo i članovi savjeta ASK-a, prekršili su niz propisa, uključujući i predmetni Zakon o sprečavanju korupcije.
Hoće li nas tužilaštvo počastiti zaglušujućom ćutnjom i povodom ovog primjera očigledne političke instrumentalizacije, svakako je važnije pitanje od toga da li će, i na koji način DPS u daljem političkom djelovanju koristiti nesporan Đukanovićev autoritet.
Politički čistunci, takoreći bezgrešni sveci i mirotvorci, svoju bezidejnu politiku i dalje temelje na opsjednutosti Đukanovićem. To je u biti odbrambeni mehanizam oslobodilačke garniture. Tačno je da je DPS, umjesto učenja na sopstvenim greškama, prečesto pravila krupne autogolove. Jednako tako, tačno je da su umjesto iskorjenjivanja nepotizma, partijskog zapošljavanja, koruptivno-kriminalnih aktivnosti, tridesetoavgustovci oportunistički zaposjeli vlast i pod krinkom borbe protiv raznoraznih hobotnica, sve loše prakse svojevoljno prigrlili.
Lažno evropejstvo, lažna demokratija, lažna kohezija, lažne diplome i kompetencije
Rezultat su porobljene institucije i činjenica da u javnim preduzećima i državnim kompanijama ima više zaposlenih nego stolica i sistematizovanih radnih mjesta. Čak ni najglomaznija Vlada u Evropi očito nije dovoljno glomazna za zadovoljenje vječito gladnih vlastodržaca, pa je u najavi osnivanje novih resora i premijerove rekonstrukcije, jer je jedino kapacitet za kreiranje izmišljenih funkcija neograničen.
Zar treba nabrajati afere u kojima su litijaški izdanci direktno involvirani – od lažnog diplomate Simijanovića, šverca navodno spaljenih cigareta, izbornih opstrukcija, sve do pravne hajdučije u državnom Parlamentu i političkog i nasilničkog divljanja u Budvi, uz pomoć sumnjivih, bezbjednosno interesantnih lica.
Spisak je predugačak, a sudsko-tužilačke instance, da nije pritiska javnosti, ostale bi uljuljkane u ulozi pasivnih posmatrača što, doduše prečesto, i čine. Mnogo su rjeđi primjeri iole profesionalnog, a kamoli samoinicijativnog postupanja. Jer - odavno je jasno da priču o nezavisnom pravosuđu, vladavini prava i neselektivnoj pravdi, pod ovakvom autokratski nastrojenom vlašću, možemo okačiti mačku o rep.
Elem, kad god se Đukanović javno oglasi, u moru vrsnih komentatora, istakne se aktuelni, nejaki predsjednik, čisto da nas podsjeti kako ga je upravo on politički penzionisao, smatrajući to svojim najvećim, na njegovu žalost sasvim slučajnim, političkim dostignućem.
A, gle čuda, najžustriji kritičar zarobljenog pravosuđa u vrijeme DPS režima, čini sve kako bi u Ustavni sud progurao svog savjetnika Dejana Vukšića, crkvenog čovjeka od povjerenja, idealnoga za nastavak projekta rušenja ustavnog poretka.
Ova vlast, međusobnim sukobima, trzavicama, prepucavanjima i besciljnim lutanjima sama će sebe srušiti. Budvom je ozbiljno načeta, a Nikšić je mora dokrajčiti
Hrabri predsjednik, kako smo saznali, u tajnosti je čestitao Dan nezavisnosti Republike Kosovo. Odgovor na pitanje čemu tajnovitost nameće se sam od sebe – strah od ukora Mandića pod čiji se šinjel vratio i narušavanja novouspostavljenog jedinstva sa premijerom Spajićem. Jer, Milojko postupa kako Mandić naredi.
Od sjednice Skupštine na kojoj je, nakon izrečene mjere udaljenja opozicionim poslanicima Mandić Spajiću javno saopštio da bez njega nema dijaloga, nema nedvosmislenije potvrde da Dalaj Lama Milojka drži u šaci, dok kripto mag sav pogubljen poslušnički kupuje vrijeme populističkim akrobacijama.
Opet, slučajno ili ne, izostankom Spajićeve i Mandićeve čestitke, i tajnom Milatovićevom protokolarnom čestitkom sa čijom floskularnom sadržinom smo posredstvom medijskih upita i tvita predsjednice Osmani naknadno upoznati dan kasnije, jer je trebala ostati sakrivena od javnosti i rukovodioca Andrije, negatora kosovske nezavisnosti, još jednom je dokazana nepobitna istina. Cilj rušenja DPS vlasti nije bila izgradnja stabilnih institucija i suštinske promjene u načinu vođenja duboko pogrešne unutrašnje politike, već urušavanje respektabilnih dostignuća na spoljnopolitičkom planu.
Zašto se nije oglasilo MVP, jer formalni ministar nema stvarna ovlašćenja, već resorom upravlja Filip Ivanović, putinofil i rektorov misionar, koji lingvističkom akrobatikom beskrupulozno polemiše sa poslanikom EP Tomislavom Sokolom. No, blokada, kako god je Ivanović slobodno interpretirao, ne može biti isto što i pauza, jer je i laicima jasno da je zatvaranje poglavlja nemoguće pauzirati. A jasno je i da je Ibrahimovićev cirkus oko bilateralnih konsultacija sa Hrvatskom jeftina predstava za javnost, a ne plod iskrene želje za resetovanjem odnosa i rješavanjem otvorenih pitanja, koje ne podrazumijeva jednostrane poteze.
Diplomatske blamaže nižu se vrlo svjesno. Uništavanje dobrosusjedskih odnosa, NATO kredibiliteta, obmane u vidu birokratskih EU štrikova – agenda koja je bjelodano jasna, a diktira je Andrija Mandić. Njegovi saborci, veselo su odšetali na proslavu Dana državnosti Srbije, bijedno i pokorno bacajući se pod noge Vučiću, frenetično aplaudirajući Dodikovoj promociji velike Srbije, voždovim neistinama o vojvođanskom separatizmu i najavi bestselera – kapitalnog djela o borbi protiv obojenih revolucija.
Ovaj netalentovani pisac, sebe vidi kao budućeg autora udžbenika koji će pokoriti svjetska tržišta. Nekako je prihvatljivija forma priručnika radnog naziva – kako višedecenijskom autokratskom vladavinom zemlju držati u stanju kolektivne psihoze.
Ovdašnji puleni izborili su se za čuveni Vučićev sendvič sa parizerom, a umjesto dnevnice od 300 dinara, sasvim nevažni i neprimjetni, zavapili tražeći instrukcije – kako dalje poslije budvanskog kraha i neuspjeha u odbrani narodne volje, ni manje ni više, nego tridesetoavgustovske. Knežević je uzviknuo kako je Zakon o dvojnom državljanstvu sljedeća rušilačka akcija, za čije se sprovođenje, vjerovatno, čeka novi evropski štrik.
I dok je čestitku upućenu predsjednici Kosova sakrio od javnosti, Jakov nejaki, baš u subotu, dodvoravao se gazdi, porukama o ekonomskoj povezanosti sa Srbijom i važnosti partnerstva dvije zemlje.
Za to vrijeme, premijer Spajić nam iz Dubaija poručuje kako imamo porast BDP-a i zarada, te najmanje poresko opterećenje u Evropi, do nivoa da nam je šampanjac nadohvat ruke, ali ga mi obični smrtnici ne vidimo, jer smo izvan premijerove paralelne realnosti. O njegovoj ekonomskoj ekspertizi kao uzroku inflacije i kraha javnih finansija, ni riječi.
Naum da se, pod vođstvom NVO bliske vlasti politički motivisanim bojkotom jednog trgovačkog lanca operu ruke poznavalaca isključivo kripto ekonomije, sve više se razobličava. Spajiću bi bilo pametnije da se zamisli nad sudbinom argentinskog predsjednika. Mada, premijer je ipak kripto zavisnik, pa bi tako nešto bilo iluzorno očekivati.
Čime je Milatović zaslužio italijansko odlikovanje?
Neformalni lider vladajuće većine, drži lekcije o licemjerstvu i kršenju demokratskih principa, praveći se da njegovi vojnici nijesu glavni krivci za šavničku, a koalicioni partneri za kotorsku agoniju. Mandić bi da nametne prinudnu upravu i ponovo obrne krug, uvjeren da će Milatović ovoga puta ostati bez reakcije, tajanstven i faktički politički mrtav.
Mandić, besprekorni voždov učenik, na svoje pione uspješno je primijenio sindrom ispranih mozgova, koji se građanima pokušava nametnuti sa svih adresa. Tako se javio i mlađani Čarapić, pridikujući o anarhiji. Groteskno oglašavanje kako bi se izbjegla odgovornost, budući da PES, koji ne trepnuvši obmanu Kvintu da kao vladajuća partija ima glavnu riječ u kreiranju unutrašnje i vanjske politike, od anarhičnih poteza nije imao kad da se bavi dijalogom o okončanju izbora u Šavniku, te proglašenjuizbornih rezultata u Kotoru, kao jedinim legitimnim i legalnim rješenjem.
No, baš kao što Vučićev primitivizam, oličen u razbacanoj gomili smeća pobjeđuje studentska odvažnost i kultura, tako ustaje i građanska Crna Gora, ne pristajući na dalje guranje u mešetarske velikosrpske rovove.
Na kraju, nekoliko pitanja;
Do kada će nas lagati i koji je postotak onih koji im i dalje vjeruju. Ako takvih ima, valja im se dobro zagledati i zapitati - je li lijek za lošu vlast zamjena troduplo gorom, rušiteljskom i sve očiglednije diktatorskom, koju na uzdama drži Andrija Mandić, vjerujući da je na korak do ostvarenja velikosrpskog sna?
Zašto Evropa žmuri, dajući pogonsko gorivo rušenju države? Da li je to uspješna priča ili politika popuštanja koja čuva leđa i Dodiku i Vučiću?
Čime je Mandić zaslužio evropske hvalospjeve? Zašto ne važe isti kritički aršini koji su važili za DPS, već se opozicija predstavlja kao blokator dijaloga?
Čime je Milatović zaslužio italijansko odlikovanje? Jesu li te zasluge jednake onima na osnovu kojih je Abazović sakupljao počasne doktorate? Ako jesu, u ozbiljnom smo problemu, jer je Milatovićev jedini politički zadatak, kako se ispostavilo, bio da sudbinu Crne Gore preda u ruke Mandiću kojem, očito, niko od evropskih zvaničnika ništa ne zamjera, ili pak nemaju hrabrosti da mu zamjerke saopšte lice u lice.
Lažno evropejstvo, lažna demokratija, lažna kohezija, lažne diplome i kompetencije. Kako god, ova vlast, međusobnim sukobima, trzavicama, prepucavanjima i besciljnim lutanjima sama će sebe srušiti. Budvom je ozbiljno načeta, a Nikšić je, uprkos fantomskim autobusima, mora dokrajčiti.
