
Vazda sam smatrao crnogorsku istoriju nečim jako uzvišenim. Jednostavno, tako mali narod je uspio da stvori toliko puno, mnogo više nego što su uspijevali mnogo veći, bogatiji i jači. U toliko toga je crnogorski narod bio prvi, toliko je junaštvom zadivio svijet, toliko je uspijevao da sačuva vlastiti suverenitet i nije htio da se pokori nikome. Sve uspijesi vrijedni divljenja. I divio nam se cio svijet.
Njegoš je Gorski vijenac posvetio Karađorđu. Kako i sam reče, prahu oca Srbije. Smatrao je Karađorđa ocem Srbije, koja prije njega nije ni postojala. Njegoš se s pravom pitao kako to da Srbi ne mogu da budu slobodni kao Crnogorci.
Crnogorcima ustanak nije ni trebao, jer nisu bili ni porobljeni, nit su mogli da ga dižu, već samo da ratuju onako kako ratuje jedan slobodan narod protiv drugoga
Karađorđa je veličao budući da je jedino njemu uspjelo da povede kakav takav ustanak srpskog naroda. Međutim, sve je to bilo kratkoga daha i generalno neuspješno. Miloš Obrenović je nastavio da o vratu nosi sultanovu sliku, kao znak vjernosti i poniznosti. Što se ono veli, da mu cjeliva skute svako jutro kad se probudi i podsjeti samog sebe kome je odan.
Crnogorski vladari nisu nosili slike okupatora i neprijatelja oko vrata. Nisu ni cjelivali ničije skute nit ikome dugovali išta. Bili su svoji na svome i vladari svoga naroda. Slobodnog naroda, a ne raje, kako reče veliki knjaz Danilo. U poređenju sa Srbijom i sam Njegoš je bio mnogo kritičan.
U jednom razgovoru sa svojim učiteljem Simom Sarajlijom 1829. oko Srbije i njenog junaštva Njegoš je rekao: ''Ada, čoče, božija ti vjera, znam ja tu veselu Srbadiju, nu kud su joj ti junaci sinovi bili, dok joj nije Bog dâ Karađorđa? Ta vi svi fastaste tamo jednoga njega junaštvom; a kad vi Bog njega uze između vas, a vi svi sunovrat u turski jaram opet! No kršna i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje, ni za Murate, pa ni za Bonaparte; svi oni biše pa i preminuše, i mač svoj o Crnogorce đekoji opitaše, pa nestaše, a Crna Gora ostade do vijeka i strašnoga Suda u svojoj volji i slobodi, a to ti je u slavi.''
I eto, Karađorđe je bio vjerovatno najveći među Srbima po Njegoševom mišljenju, ali svakako među Crnogorcima ne bi stigao ni do tridestog mjesta. Srbija ima svoga Karađorđa, jednoga, a Crna Gora ima svoje, na desetine!
Srpski narod treba da se okane ideologije i ideologa koji ih već decenijama guraju u sunovrat. Tek kad toga ne bude bilo, moći ćemo da pričamo o nekom pomirenju
Zbog čega ovo pišem? Pišem jer sam vidio da se pokušava nametnuti crnogorskim Srbima slavljenje nekakvog Sretenja, tj. dana Prvog srpskog ustanka. Pokušava se predstaviti da je navedeni datum najveći događaj u istoriji za sve Srbe i da ga treba slaviti. Čak se on slavi i u Pljevljima unazad nekoliko godina. I ne mogu da se ne zgadim na kompletnu tu koreografiju i retoriku.
Kakve veze imaju crnogorski Srbi sa Prvim srpskim ustankom? Sa Sretenjem? Sa Karađorđem? Sa svim tim ostalim što im se pokušava nametnuti? Nikakve. Ni oni, ni niko njihov. Svo njihovo zajedništvo sa navedenim svodi se na onaj pojedeni sendvič i popijeni sok koji su dobili oni koji su bili na toj takozvanoj proslavi prije neki dan. Sva istorija u jednom komadu suvoga leba i neke jeftine salame! To je taj zajednički imenitelj. A sve to na štetu i sramotu Srba u Crnoj Gori, od njihovih samoprozvanih predstavnika.
Nikad mi nije bila jasna odluka pojedinaca da slavnu istoriju svojih predaka prodaju radi nečijeg tuđeg i dosta manjeg istorijskog obima. Čak se ne potrude ni da upale zdrav razum i logiku i postave pitanje kako to da se taj ustanak zove Prvi, a Crnogorci su, na primjer, skoro deset godina ranije nabijali glavu zloglasnog Mahmut paše Bušatlije na cetinjsku tablju da joj vrane meso razvlače.
Crnogorcima ustanak nije ni trebao, jer nisu bili ni porobljeni, nit su mogli da ga dižu, već samo da ratuju onako kako ratuje jedan slobodan narod protiv drugoga.
Kapiram one plaćene, koji za svoje djelovanje imaju neku korist. I sendvič i pare. To su oni predstavnici takozvane NSD koji su pošli pod skute Vučiću i po ko zna koji put pljunuli na Crnu Goru. Sreća pa njihova riječ i autoritet vrijede malo, pa će se jednoga dana brojati samo njihova sramota, koja je velika.
Sa druge strane, srpski narod u Crnoj Gori, potomci slobodnih ljudi, junaka i vitezova, treba da se okanu vlastitih izdajnika, a koji se predstavljaju kao njihovi takozvani lideri. Srpski narod treba da se okane ideologije i ideologa koji ih već decenijama guraju u sunovrat, podjele i mržnju. Tek kad toga ne bude bilo, moći ćemo da pričamo o nekom pomirenju.