Hajka na studente i studentkinje, te na sve nas koji rame uz rame sa njima, sa ulica, ispred institucija zahtijevamo istinu i pravdu i pozivamo na odgovornost one koji odgovarati moraju, posljednjih dana dodatno je intenzivirana. PR mašinerija Demokrata nakratko je utihnula u nadi da će mladalačka energija protokom vremena postepeno splasnuti.
Nakon Čarapićevog sramnog i kukavički obrisanog tvita o kamikazama, oglašava se samo neumorni Boris Bogdanović, kojem je kriminalizacija protesta, uz papagajske skupštinske monologe, jedini način za mukotrpno sticanje poslaničke zarade. Svjedočimo jednom novom, nezapamćenom nivou političkog narcizma koji ne poznaje čak ni političke limite. O moralu, razumu i dostojanstvu suvišno je i govoriti.
16Iako su propagandno-manipulativne metode posve drugačije, dnevnopolitička lakrdija koju nam plasiraju ostaje nepromijenjena. Upornost Demokrata i dijela PES-a u namjeri da, ne birajući sredstva diskredituju mlade, politički neukaljanu omladinu, indikator je elementarne političke nepismenosti.
Nadalje, nezreli politikanti, poput svjetski poznatih privatnih detektiva, na protestima traže poznata lica, kako bi dokazali teze poput one o strašnoj kriminalnoj hobotnici, koja studentima upravlja direktno iz štaba DPS-a. Kakvi režiseri, takva i predstava - osuđena na propast.
Politička nepismenost ključna je raskrsnica ka autogolovima. Slijedeći Vučićevu taktiku, Demokrate sa svojim koalicionim partnerima srljaju iz greške u grešku. Brutalno targetiranje, relativizacija dva najstravičnija zločina koja su zadesila Cetinje, ali i čitavu Crnu Goru u mirnodopskim uslovima, ogavni spinovi, poluinformacije, izgovori su umjesto odgovora koje duguju javnosti i činjenično i argumentovano potkrijepljenih informacija koje predstavljaju nesporan javni interes.
Kako ništa od navedenog nije dovelo do gušenja protesta i odustajanja od jasnih zahtjeva, već je došlo do omasovljenja podrške studentima i studentkinjama, kroz višednevne građanske blokade širom Crne Gore, vladajuća klika mijenja strategiju. Kreće akcija prorežimskih medija. Cilj skarednih pisanija nije teško dokučiti – zaštita karikaturalne vlasti, čiji je lider Andrija Mandić.
Danas dižemo glas, za neke svjetlije zore - da se ne bismo pitali đe smo bili juče
Djelanje jednog dijela propagandističkih glasila, naručeno je direktno iz beogradske centrale, čak ponekad djeluje da po medijskoj brutalnosti prevazilaze voždovu direktnu poslugu.
Svaki pokušaj da se studentski i građanski protesti oboje političkom notom, samo je pucanj u prazno, na štetu onih koji su, prilijepljeni za svoje fotelje, izgubili svaki dodir sa realnošću. Samoljublje i manijakalni egoizam, začinjeni užitkom u parazitiranju na državnim jaslama, efektiniji su od bilo koje vrste super lijepka.
Čuvanje fotelja po svaku cijenu, siguran je put ka potonuću u beščašće i politički trulež u kojem predizborni slogani dobijaju puni besmisao.
Ipak, ima nečeg mnogo poraznijeg od gebelsovskog ponašanja političara u pokušaju. Ono što suštinski zabrinjava, jeste odnos visokoobrazovnih ustanova (čast izuzecima) prema zahtjevima studenata. Istini za volju, svijest o društveno odgovornoj misiji sudionika u procesu visokog obrazovanja – onih koji kreiraju percepciju mladih ljudi, podstičući ih na zdravorazumsko i kritičko promišljanje, nije postojala ni prije 2020. godine.
I tada, i danas, politička pokornost bila je alat za gušenje otpora protiv društvenih anomalija. Ipak, dolaskom ruskog i crkvenog glasnogovornika i emisara na čelo državnog univerziteta, tišina je dobila novu, zastrašujuću dimenziju. Rijetki su oni koji se danas, pod rektorovom strahovladom, kroz javne istupe principijelno drže akademskih načela, znajući da će po automatizmu biti etiketirani najprije od strane takozvanih kolumnista i neznanih autora sa rektorovog i sličnih portala, koji su na istom zadatku.
U tom duhu je i zloupotrijebljena inicijativa profesora Zlatka Vujovića upućena vijeću Fakulteta političkih nauka, kako bi se, nedvosmislenim odgovorom Ivana Vukovića na navedenu inicijativu studentima i profesorima pripisala partijska pripadnost i partijsko vođstvo. Beskrupulozne laži raskrinkaju se i prije nego što su osmišljene, nepisano je pravilo.
Pasivnost akademske zajednice nije pitanje jedne, već gotovo svih obrazovnih ustanova. Onima koji su javnom podrškom studentima izašli iz okvira političkih stega, kapa ddolje. Oni koji uzdržano ćute, morali bi da se zapitaju – koja je svrha postojanja visokoobrazovnih ustanova, ako iste nijesu centri za razvoj kritičkog mišljenja, praktičnog demonstriranja moralnih i etičkih principa, snažan front koji daje zamajac društvenim promjenama.
Zahtjevi adresirani ka izvršnoj vlasti par excellence su političke prirode. No, to ne znači da imaju i političku pozadinu.
Borba mladih ljudi za pravednije i bezbjednije društvo, u državi koja teži demokratizaciji u punom smislu, morala bi biti pozdravljena sa svih strana. Čak je i zdravo interesovanje za političke procese, čija predikcija nije partijsko članstvo sasvim prirodna i poželjna stvar. Duboko je pogrešno miješanje kritike političara sa partijskim aktivizmom i svrstavanjem na ovu ili onu stranu. Srž kritičkog promišljanja upravo je u konkretnim zahtjevima, koji ni u jednom kontekstu nemaju partijsku konotaciju.
Bolujemo od sindroma društvene apatije. Na jednoj strani stoji nepokolebljiva, energična, nesalomiva i nepotkupljiva mladost, koja strpljivo i mudro povlači zrele poteze, bez straha od politički zvjerskog odstrijela. Na drugoj strani, u vijećima fakulteta sjede vječito uzdržani studenti, čije studije traju u nedogled, sve dok se, posredstvom partijske knjižice ne domognu željene pozicije u javnom sektoru.
Identičan je slučaj i sa nastavničkim kadrom. Dok se jedni vode akademskim integritetom, drugi pristaju na zaglušujuću ćutnju.
Korijeni apatije kao ozbiljnog društvenog problema, ipak su previše duboki da bi se olako sanirali, naročito u radikalnim okolnostima, đe se lična sloboda iz koje proizilazi pravo na slobodno izražen stav interpretira na različite načine, kao produkt suštinskog nerazumijevanja pojma slobode i slobodarskog duha, kao brane od najrazličitijih oblika populizma i nacifašizma.
Valja pomenuti još jednu boljku – ne fali nam vremena za podršku putem društvenih mreža, dok za sat ispred Vlade nemamo kad. Idealan povod za ujdurmu iznadsituaša i isprazna policijska saopštenja, kojima nam vrijeđaju inteligenciju, a smislenih odgovora niđe.
Kad je riječ o nepostupanju Vlade, jasno je u kom političkom grmu leži zec. Osim pretvaranja u cvrčka, odlaska na pijacu i u pozorište, populističkih akrobacija, premijer nam je, valjda kao odgovor na studentske zahtjeve, ponudio eksperiment koji bi se mogao nazvati Vlada unutar Vlade. Ključne riječi, dva nova pojma u premijerovom rječniku – metodologija i evaluacija, koje će vršiti savjetnici direktno iz kabineta. I potpunom političkom laiku je jasno da takva procjena, po difoltu, ne može biti nezavisna. Nova prevarantska šarada u Spajićevom maniru.
Danas u Crnoj Gori ne smije biti važnije teme od 1. januara i zločina kojim se ponovio masakr u Medovini
Možda je spreman da žrtvuje Šaranovića, ali ne i Bečića. Razlog je jednostavan – iste su im gazde i politički ciljevi, iako se dio PES-a nemušto odupire uzdama Andrije Mandića.
Iako tvrdi da nije uplašen, Spajić ne zna đe će prije, premda se ne traži rušenje Vlade. Pitanje je, međutim, da li bi eventualna rotacija kadrova Demokrata pospješila nastavak dobrano vidljivih unutarpartijskih trvenja, te potpuno raspršila kobajagi savršen koalicioni sklad.
Sa Bogdanovićem koji je čudnovato diplomirao bez prelaska granice ili višegodišnjim studentima Pravnog fakulteta na Šaranovićevom mjestu, ostali bi smo đe i danas – na foteljaškoj nuli. Bogdanović je doduše, sam sebe na vrijeme otpisao sa ministarske funkcije, izbjegavši time potencijalno neprijatne situacije sa provjerama ANB-a.
Elem, i samoproglašeni zamjenik premijera bio je optužen za plagiranje magistarskog rada – vazda neka muka sa diplomama u redovima Demokrata. PES se razlikuje jedino po nabudženim biografijama sa previše podataka, koje demantuje izostanak ekspertize u praksi, koja umjesto napretka i vraćanja u iole normalne okvire, sistem razara do temelja.
Spajić će Demokrate baciti niz vodu samo ako se osjeti lično ugroženim, odnosno ako procijeni da rastući pritisak dovodi u pitanje opstanak Vlade. Lični sukobi ili politička korist jedini su faktori koji ga mogu primorati na iznuđene smjene, kao čin političke osvete, ili pak plod kompromisa, zavisno od okolnosti. No, Bečić je po političkom lukavstvu bliži Mandiću, a Spajić, izgubljen u vremenu i prostoru, vjerni je sluga njegovog Dalaj Lame. A Spajića i Bečića povezuje ideološka nit u vidu straha od crkvenog ukora. Taj gordijev čvor biće teško rasplesti.
Čuvanje fotelja po svaku cijenu, siguran je put ka potonuću u beščašće i politički trulež u kojem predizborni slogani dobijaju puni besmisao
Ali pritisak ne smije stati, jer se panika i konfuzija ne mogu prikriti. Ako pritisak bude jačao, Spajić će morati da ponudi neko, makar i iznuđeno, rješenje.
Danas u Crnoj Gori ne smije biti važnije teme od 1. januara i zločina kojim se ponovio masakr u Medovini. Tezgaroška vlast čini sve da se 23 nevino izgubljena života, među kojima i četiri dječaka, što prije zaborave. Oni su ih već zaboravili, ali mi nijesmo i nećemo.
Ostaje žal što jedan dio crnogorske omladine živi u strahu, u okovima zajednice, porodičnog okruženja, u strahu da bunt državni posao čini nedostižnim. Zablude zbog kojih plaćamo previsoku cijenu i živimo u vremenu vrijednosnog posrnuća.
Bunt nije izraz političkog stava, ideološke ili bilo koje druge orijentacije. Bunt je glas razuma, koji proizilazi iz okupljanja oko istih ideja i zajedničkog vrijednosnog polazišta, za dobrobit čitavog društva.
Naša hrabra omladina, ne mareći za targetiranja i zastrašivanja, gradeći sopstvenu infrastrukturu, na pravoj je strani i ne da se prevariti. Bore se istrajno, gordo i ponosno za državu u kojoj vladaju pravo i pravda, a ne foteljaši i njihovi partijski vojnici.
Danas dižemo glas, za neke svjetlije zore - da se ne bismo pitali đe smo bili juče.
