Istorija vrlo često pamti mnogo više od onoga šta bi neki željeli. Pamti i lijepe i ružne momente, heroje i kukavice, junake i požmirepe, hrabre i one preplašene. I jedne i druge pamti kao primjere, ove prve kako treba i kako valja, a ove druge za opomenu, da se ne ponovi. Narod je iznjedrio riječ koja je izašla kao sublimat svega lošeg i koja u jednom karkateriše sve zajedno - nepomenik.
Ostaće u Crnoj Gori upamćena priča o Veljku Milatoviću i Josipu Brozu. Veljko, prekaljeni partizanski komesar, predratni komunista i poslijeratni visoki crnogorski funkcioner, često je boravio u Beogradu đe se sastajao sa Titom. Josip Broz je veoma cijenio Veljka, ali i druge crnogorske političare, priča se da je volio da bude okružen Crnogorcima jer im je naviše vjerovao. Ovome svjedoče i imena Crnogoraca koji su neposredno bili zaduženi za njegovu ličnu sigurnost. Tada su Crnogorci još uvijek bili hrabri i odani.
Tokom jednog od tih brojnih susreta, Veljko se odazvao na Titov poziv i došao mu u posjetu u Beograd. Međutim, Tito tog dana nije mogao primiti Veljka zbog nekih neodložnih obaveza i zamoli ga da dođe sjutra. Sljedećeg dana opet isti scenario, Tito ponovo nije mogao naći vremena da se susretne sa Milatovićem i preko posrednika zamoli da mu se prenese poruka kako je neodložno zauzet i da će ga zvati kada bude slobodan.
I, Veljko se neobavljenog posla vrati u Crnu Goru. Nedugo zatim stiže novi poziv od Tita za sastanak u Beogradu. Veljko nakon što pročita poziv, napisa kratak odgovor koji je glasio: „E, danas ja nemam kad“
Jakov Milatović je čestitao Dan nezavisnosti Republike Kosovo, ali krijući se, kao da je nešto ukrao. I, onda je pokušao to da sakrije od svih, pa čak i od samog sebe jer ga je uplašilo to što je uradio. I vjerovatno nikada ne bismo ni saznali za čestitku koju je uputio predsjednici Kosova Vjosi Osmani, da to ona nije objelodanila na svom X nalogu. Jakov je pokušao da u isto vrijeme bude i državnik i sužanj DF-a. Ovo prvo, naravno, krijući. Hvala predsjednici Osmani što nam ga je „prošpijala“.
36Veljko Milatović nakon što je predosjetio kojim putem će ići Jugoslavija devedesetih godina, podnosi ostavke ne sve državne funkcije, ne želeći da na bilo koji način da legitimitet tom kravavom procesu koji će naići. Ovo ga, naravno, nije zaustavilo da i iz penzije glasno kritikuje sve društvene devijacije koje je primjećivao, pa je veoma oštro govorio protiv Miloševićeve politike i njegovih slugu u Crnoj Gori na čelu sa Momirom Bulatovićem.
Jakov Milatović je rekao da mu je Momir Bulatović politički idol i uzor.
Veljko Milatović je do svoje smrti, 2004. godine, bio žestoki zagovornik obnove crnogorske državnosti za koju je smatrao da je nestala nakon imperijalne politike Srbije nakon Prvog svjetskog rata i da je dio svoje državnosti uspjela vratiti kroz Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju, ali svakako nedovoljno u odnosu na ono šta joj istorijski pripada.
Jakov Milatović je predsjednik države Crne Gore protiv čije se državnosti, samostalnosti i na kraju mogućnosti da bude njen slučajni predsjednik, borio i srcem i dušom.
Kako navodi Marko Špadijer, a prenosi Portal Analitika, „Milatović je bio je na čelu Odbora za izgradnju Njegoševa mauzoleja na Lovćenu i ohrabrivao mnoge naučne i kulturne projekte. Vodio je dugotrajnu borbu za shvatanje značaja crnogorskog nacionalnog pitanja. Bio je ogorčen što je devedesetih godina u Crnoj Gori umjesto ranijeg komunističkog monopola zaveden novi monopol u znaku imperijane i svetosavske ideologije“.
Jakov Milatović se “autovao” kao svetosavac i borac za neustavno, nezakonito i ničim utemeljeno pravo crkve Srbije nad crnogorskom sakralnom i kulturnom imovinom, kroz učešće u litijama. Tokom litija će se upoznati sa profesorom na Mašinskom fakultetu u Podgorici, Zdravkom Krivokapićem, koji će mu objasniti kako principi mehanike, i nauke generalno, mogu pomjerati brda i planine ukoliko za to postoji mentalna volja, dovoljno rakije i dobra wi-fi konekcija sa onostranim entitetima.
Od Jakova za sada nismo vidjeli ni S od svjetlosti, tako da ostaje da sačekamo da i on uradi nešto dobro, ali javno a ne krijući
Mladom Jakovu, koji je naučno-akademska znanja sticao na univerzitetima La Sapienza i Oksford, su se ovi principi profesora Krivokapića, koji poništavaju nauku, učinjeli prihvatljivim, i eto njega u prvoj “osvježenoj” vladi. Vladi koja će se zalagati za revizionizam antifašističke Crna Gore i koja će tražiti da se sruši Mauzolej na Lovćenu, između ostalog.
Žena - institucija, srpska istoričarka Latinka Perović je za Veljka kazala: „On je na mene djelovao kao reprezentativna ličnost Crne Gore u kojoj su skupljene sve osobine Crnogoraca“.
Šta su o Jakovu kazale njegove partijske kolege iz PES-a možete naći na internetu. I, ne morate pretraživati sve, samo se skoncentrišite na posljednjih 48 sati prije nego li će ući u koaliciju sa njima na podgoričkom lokalu. Bilo bi previše da ođe sve navodim od tih “epiteta”, a nije baš ni da papir trpi sve.
Kako navodi Špadijer, Crna Gora je zahvaljujući odlučnom stavu crnogorskog rukovodstva, na čijem je čelu bio Veljko Milatović, znala da ostvari prednosti decentralizacije i deetatizacije Jugoslavije, i ojača status najmanje države u toj federativnoj zajednici.
Jakov je nastavljač, i poštovalac, politike koja je pokušala da od Crne Gore napravi 27. izbornu jedinicu Savezne Republike Jugoslavije.
I, da ne bi na kraju sve oko Veljka Milatovića bilo ljepo i pozitivno za primjer generacijama koje stasavaju, jer ničiji život i postupci u njemu nikada nisu satkani samo od dobrog, već je i ono loše neumitno prisutno, tako je i Veljkova uloga u likvidaciji, posljednjeg štita prava, časti i slobode Crne Gore, Krsta Popovića bila ovo drugo. Jednoobraznost ne postoji, svaki je čovjek kreacija i tame i svjetosti, lošeg i dobrog.
Od Jakova za sada nismo vidjeli ni S od svjetlosti, tako da ostaje da sačekamo da i on uradi nešto dobro, ali javno a ne krijući, poput ove čestitke Republici Kosovo.
Nije ni svijetla crnogorska istorija samo primjer dobrog. Ima ona, nažalost, i tamnih strana. Jedna od njih je učešće crnogorskih vojnika u napadu na Konavle i Dubrovnik, pa je možda ovo što nam se danas dešava karma za tu sramotu, jer ne znam kako bih drugačije objasnio kaznu koja nas je snašla sa ovakvim ljudima na čelu države.
