Pitamo se za razliku demokracije i populizma. Koja je razlika? Riječ demokracija etimološki je vladavina naroda. Na riječ populizam gledamo s podsmijehom. Možda je samo razlika u korijenu riječi. Riječ demokracija je grčkog porijekla, populizam latinskog.
Nasuprot njima stoje riječi oligarhija, monarhija, aristokracija. Privilegirane elite. Je li suvremeni populizam posljedica vladavine demokracije? Ili takozvanih elita koje vlastodršci nazivaju svojim djelom?
Na sve strane u svijetu nemiri. I stišavanje nemira, uzvraćanje politikom ulice.Po Srbiji studentski nemiri. U Hrvatskoj umirovljenici štrajkaju. Svake subote je neki prosvjed. Centar glavnog grada isključen je za promet. Sve se to lijepo osjeća u našoj realnosti. Postajemo li usputna stanica evropskih politika?
Jesmo li mi baza, osnovica ili temelji nelogične evropske politike?
Vrlo mi je nelagodno što živim u vremenu u kojem su antropologija, forenzika i astrofizika bliže ljudskoj znatiželji od lica koje ti sjede sučelice u vlaku, autobusu ili za stolom
Pridjev populistički u svakodnevnom se govoru najčešće koristi kao izraz kojim se želi diskreditirati političke aktere s čijim stavovima oni koji ih prozivaju nisu suglasni. Populiste se optužuje za davanje lažnih i nerealnih obećanja i jeftinu demagogiju pomoću kojih se u ljudima nastoje probuditi ”niski” osjećaji i strasti te tako zadobiti njihovu potporu. Istodobno, većina suvremenih političkih aktera ne želi da se njihova politika i programi nazivaju populističkima. Pojam se, ukratko, u suvremenoj politici uglavnom koristi u pejorativnom smislu. (izvor, Berto Šalaj, Večernji list, 2013.)
S aspekata suvremenih kulturnih evropskih politika mi bismo trebali biti i razmeđe i vlastito naslijeđe kultura i civilizacija. Je li to sve ono što se geografski nalazi s desne ili južne obale Save?
U čemu se razlikuju Zapadni Balkan od prostora Jugoistoka Evrope? Prostori na koji nasjedaju studenti slavistike ili balkanistike? Ti sutrašnji žderači sarmi, alve i mitomanskih ideja ili barem brzih informacija. Nikad dovoljno poimani, nepojmljivi i samima sebi.
Zakučasti kao labirinti, izmiješani kao boje na platnima "naših" slikara, mi ćemo, nadaleko čuveni po opakosti, viknuti bacajući kamen, bombe ili psovke onima na drugoj obali da su barbari, misleći o sebi da smo vrt, bašća, baština.
Mi njegujemo nemoguće. Krotimo nesavladivo, rijeke koje teku prema sjeveru, gadarije od ratova u kojima se obeščašćuje ljudskost a hvali zločinstvo, svinjarije od mira u kojima su poraženi dobitnici, a pobjednici snishodljivi lupeži.
A protagonisti su nam tragičniji nego ijedan antički lik. Mi prerađujemo informacije i nuklearno smeće. Glumimo ekološku brižnost ili strijepimo nad pravima iskoračenih ne bismo li bili bliže europskoj bujici izjednačavanja svega sa svime.
Mi smo sakupljači perja i laži, raznosači fresaka i ikona, fantazija i filozofije. Mi smo zemlje bez nade, prostori vampira i vukodlaka.
Postajemo li usputna stanica evropskih politika?
Mi smo nemogući kao kentauri. Jer ćemo ponovo sjutra kleknuti pred nekim debelim pušačem cigara ili nosačem aviona ne bismo li još jednom štiteći se od sebe samih zaštitili veliku i zapadnu novu evropsku kuhinju.
Dotle baćuške, ruska i ukrajinska „braća“, nesalomljivi i neupitni, marširaju ubojito jedni prema drugima. Dotle se istočnjačke kuhinje, kineska posebno, nameću svojim finesama u svem svijetu.
U restoranima i dućanima po svim prostorima. Možete misliti, „žuti“, jedina rasa koja može jesti sve, čak i mrave. Time vas ne želim zavesti našim kuhinjama. Često su bolje nego one zapadnije od Bregane ili Savice. Niti pristajanjima uz grčke obale, ni panslavenskim bogovima ili pitanjima o porijeklu Hazara, Hrvata ili Cincara.
Vrlo mi je nelagodno što živim u vremenu u kojem su antropologija, forenzika i astrofizika bliže ljudskoj znatiželji od lica koje ti sjede sučelice u vlaku, autobusu ili za stolom.
Tu će svoju znatiželju izgleda morati crpsti neki budući gutači mekdonaldovski brzih informacija između dva zalogaja, u savladavanju pitanja bogumilstva, patarenstva, arnautskog porijekla, ilirskog ili keltskog imena u ovim tako srodnim i tako nemogućim jezicima i kulturama.
Vidim ih kao onog ruskog astronauta koji pješači put Svetog Stefana i novinaru koji ga prati kaže: ako i postoji raj na zemlji, onda je to ovdje. Tada su mu družice dive, jer je i on sam tada skoro pa Marsijanac.
Sprud do otoka je naknadno zasut pijeskom. Navečer, ako ostrvo gledaš ispod palme s terase Ljubišine vile, ono bruji i blista kao veliki filigranski broš osvijetljen pozlatom noći. Ili pak kao neki prekooceanski brod koji se ukotvio blizu žala. Naizgled je nestvaran i apsurdan kao Magritteove slike.
Blizu, samo pedesetak kilometara sjevernije u Novome je stanovao slikar Vojo Stanić. Nedavno je preminuo u 101. godini. Koji je za sebe govorio da je i sam patio od crnogorskog ludila. Slikao je nadrealističke prizore čitav svoj radni vijek.
Mi južnjaci, ili jugoistočnjaci - kako vam drago - naizgled se ne impresioniramo ničim. Čak ni onda kad živimo ostrvljeni, na nekim otocima, ili katovima nebodera, ni na nebu ni na zemlji. Iako nam se ponekad između redaka ili dviju fraza otme koja bodlja na žici koju nosimo iz svojih zemalja - logora. Ili drača u grlu od svojatanja tuđeg, ili usvajanja vlastitog dvorišta. Jučer smo ih zvali domovinama, od danas možda dobro i obostrano uglancanom granicom.
Tako i mi u Hrvatskoj. Ne prođu ni tri desetljeća a iseljenici iz Aljaske ili Kanade pišu prosvjedne note i ujedinjuju Novu Kroejšu, od koje će napraviti novi Diznilend.
Zaboravili, kao svi iseljenici i izopćenici, idealisti, dragoljubi i domoljubi da su je domaćini rasprodali za par maraka, dolara, eura ili centi. Hoćeš popit' pivu, a ono belgijska ili irska. U međuvremenu stigla i nikšićka. Proizvedena u Zagrebačkoj pivovari. Kupio bi bajadere Kraš kad, eto ti vraga, Madame Baterflaj u japankama i kimonu čuči u bombonu-bombi.
Palac nogometaša Nove Nade košta osam milijuna eura, a novinar koji prenosi tu vijest dodaje drugu vijest, da je to precijenjeno jer je neki drugi nogometaš kupljen za samo četiri i pol milijuna.
Mi njegujemo nemoguće. Krotimo nesavladivo, rijeke koje teku prema sjeveru, gadarije od ratova u kojima se obeščašćuje ljudskost a hvali zločinstvo...
Mnogi su mi znanci postali trgovci oružjem, informacijama, lijekovima, otpadom. Siromaštvo se ne da sakriti, kaže drevna arapska poslovica. Kao ni kašalj ili ljubav. No gdje se to fermentira mržnja? U kompostima koje skupljamo nakon kiše? Ili u laboratorijima sve razvijenije Europe?
U Zagrebu je nedavno otkazan koncert Lepe Brene. Iščašila zglob. Moš' misliti. Estrada postaje elita i obratno. Elita želi svoju estradu. Svoje pojavljivanje na sceni, na fejsbuk stranicama, u instagramskim fragmentima.
Ambicije da se svjetina okupi oko neke arene, kao u rimsko vrijeme, nezaustavljiva je. A mi se svejedno pravimo da nam je svijet dimora, počinak. Možda pod onom, pod onom Gorom zelenom. I onom i onom, kako to već ide, ta znate. Vi koji ste sanjali amsterdamske ili venecijanske kanale, a sad čekate na red u Tvornicama kaosa, u svojim dionicama.
Ljudskim mesom lako je trgovati. Jer ne boli tuđa koža. Njom je lako vojevati, lako masne glavnice namicati.
Uz transnacionalne i interkontinentalne letove tako dobro idu kavijar, haringe ili losos. I šampanjac ispijen iz Cigankine nanule da ne velim Pepeljugine cipelice. Džipovi i limuzine, crne naočale i obrijane glave, marame i šatori, feredže i sitna luda djeca mahalska.
Kako to sve ide: Dobro je činiti dobro i Možemo i Mostovima zajedno. Nalikuje mi to nedavnoj crnogorskoj Uri. Idemo ka sve tamnijoj budućnosti. Jer svijetla je prošlost ostala za nama. Možda samo zato što je prošla.
Do jučer dumne u dimijama, danas bule u najlonkama, pa potom sestre milosrdne po bolnicama. I vrišteći vagoni rođene i nerođene djece koja hoće svoja prava.
Pa budi ti sad demokratičan, budi populist, budi popularan. I budi čovjek. Ili neka od žena koje se okupljajući se na predizbornoj predsjedničkoj kampanji zbratimljuju gestama što ih samo objektiv kamere prepoznaje kao mig. Jedne drugoj…
