Zašto je bilo nezamislivo do prije nekoliko godina da u Dobrim Vodama ili bilo đe na crnogorskom primorju neki lokalni desperados sa plaže otjera mladu đevojku u burkiniju?
Što se desilo s onom ljudskom reakcijom „to je nečija ćerka, nečija sestra“? Desilo se to da sada zna i osjeća, taj jado nacoški, koji nije mrdnuo dalje od Virpazara, da će mu na taj gest intimno aplaudirati nova politička elita i da je sada zaštićen u “oslobođenoj” Crnoj Gori. To je njegov perfidni i prikriveni znak lojalnosti i udvaranja novoj političkoj kasti i njenim naci vrijednostima o kojima ćute podjednako strastveno koliko im i pripadaju.
Antimuslimanizam je najprimitivniji kulturološki nusproizvod velikosrpstva. To je kompleks rađan iz pola milenijuma otomanskog vazalstva, a u okviru kojih su se stvarali „herojski“ mitovi kao kamuflaža te za njih nepodnošljive i uporne istine koja kao kletva lebdi nad ideološko političkom idejom velikosrpstva. Idejom koja postaje sve snažnija i sve moćnija da je mnogi već odavno jednače sa srpskom nacijom i kulturom.
56
Taj znak jednakosti, uprkos tome što su najveća imena te iste kulture bili cijelim bićem usmjereni protiv hegemonističke ideje. Nema sumnje, Aca Popović, Radomir Konstatinović ili Nebojša Glogovac i Milan Mladenović, bili su i bili bi najveći kritičari te i takve zamjene teza. Biti Srbin i velikorsbin su opozitne kategorije.
Taj kompleks petovjekovnog sužanjstva, penetracije otomanske u srpsku kulturu, jezik, memoriju naroda, kasnije je plaćan u vidu masovnih grobnica i etničkog čišćenja.
„Došlo je vreme da se osvetimo Turcima na ovim prostorima“, rekao je srpski “heroj” Ratko Mladić, prije nego je „herojski“, prijevarno i zvjerski ubio desetine hiljada nevinih civila, a koje je prethodno ubijedio u laž da im nudi spas.
Antimuslimanizam je najprimitivniji kulturološki nusproizvod velikosrpstva
Ako postoji ovozemaljska verzija samog Lucifera, onda je to srpski “heroj” Ratko Mladić. Potočarskim brdima i dalje se prolama zov oca koji doziva sina u zbjegu, da siđe, ubjeđujući ga da će biti pošteđen. Očeva zabluda koštala je obojicu života. To što se ideološka đeca Ratka Mladića čak ni ne stide ovakvih primjera nečovještva, nego ih slave i kanonizuju kao epski centar srpstva, svjedoči o vitalnosti i snazi neonacizma na Balkanu.
Mediji poput In4s-a bez straha od cenzure ili kritike nesmetano distribuiraju pravu prirodu ideologije „oslobodilaca“. Na samoj površini sistema, kod većine političkih lidera nećete naići na tako otvorenu retoriku iz straha od nemilosti ambasada.
Međutim, svaki skandal na liniji ksenofobije, šovinizma, ultra desnog nacional-fanatizma, kod lidera biva dočekan šutnjom. Sama šutnja sa tih adresa na tako krupne anticivilizacijske gestove, nacionalističkim predatorima daje vjetar u leđa. Prekršajne kazne umjesto apsolutnog cancel-ovanja od strane društva ohrabruju takvu atmosferu, a ta inercija je, ispostavlja se tako stihijski moćna da je za samo tri godine radikalno izmijenila prirodu crnogorske društvene zajednice.
Centri moći koji svoju artikulaciju imaju u političkom sistemu, reflektuju interese na političku „kulturu“ na način u kom se „reaguje“ isključivo na generički, spinovani, vještački kreirani crnogorski nacionalizam. S ciljem da se strukture koje zastupaju crnogorske i građanske političke interese izoluju, likvidiraju i onesposobe, a samim tim i centri moći koji ih podržavaju, crnogorske vlasti zatvaraju, obilježavaju i zastrašuju sve elemente na liniji suprotstavljanja toj misiji.
Mi smo, drage komšije, iz neke druge priče
Tako ćete dobiti rutinu u kojoj Gradska TV biva silom na sramotu „prevaspitana“ u nezapamćenom ataku na demokratske tekovine ove države, dok In4s nesmetano distribuira retoriku netrpeljivosti, velikosrsku naci ideju, ksenofobiju i šovinističku društvenu energiju. Kreator i vlasnik takvog medija je prvi čovjek Univerziteta Crne Gore, što govori o istorijskoj misiji, temeljno planiranoj na duže staze, u okviru koje će nove generacije biti obrazovane u „ključu“ te ideje. One u kojoj je Mladić heroj, a tolerancija na fašizam - odraz poštovanja srpske kulture.
Svaki ozbiljniji pokušaj suprotstavljanja ovom (istorijskom) trendu, biva efikasno zaustavljen tajnom policijom, kontrolisanim strukturama u tužilaštvu, sudstvu i širokom spektru institucija. Oni koji se daju kupiti bivaju kupljeni, a oni koji se daju zastrašiti i ucijeniti – to i bivaju.
Međutim, najveća kolektivna sramota ove generacije je čuveni orkestar nevladinih organizacija. Do koju godinu unazad, NVO lideri figurirali su kao prave medijske zvijezde. Njihova posvećenost društvu pravde bila je prosto dirljiva. Štrikanje saopštenja i reakcija na dnevnom nivou, nizanje (mahom) nesuvislih i politički obojenih projekata, kiša grantova, sve s ciljem da se instalira evropski i transatlantski sistem vrijednosti. Šta se desilo s takvim brojem organizacija, tolikom energijom, tolikom armijom političkih piona da u vremenu nezapamćene radikalizacije društva taj glasni orkestar društvene kritike od 30. avgusta 2020. postaje gluvonijem! Da tako glasno ZAĆUTI?!
Svaki skandal na liniji ksenofobije, šovinizma, ultra desnog nacional-fanatizma, kod lidera biva dočekan šutnjom
To što makar 20 organizacija nije stalo u energičnu odbranu đevojke u burkiniju, a jeste po pitanju ko je kupio kutiju cigara o trošku države, govori o pravoj licemjernoj, potkupljivoj prirodi te ekipe. Neki od njih aktivno su učestvovali u PR zadatku da od kvazi vjerskog političkog desanta na Crnu Goru -litija, kreiraju imidž građanskih protesta.
Danas, njihova ćutnja nije ništa drugo do čekanje razrješenja političke zavrzlame, kako bi u odnosu na nju odredili kurs svog vrijednosnog djelovanja. Međutim, kakvo god razrješenje bilo, ostati nijem na tjeranje djevojke sa plaže zbog kulturne različitosti odraz je duboke korupcije duha i morala.
Ćutati na sistemsko ponižavanje državnih simbola svoje države, na negiranje jedne nacije i minimiziranje njene vrijednosti u odnosu na druge (crnogorska je komunistička izmišljotina), na skinhedizaciju omladine - kako u Pljevljima i Beranama, tako u Baru i Ulcinju, stvara realan osjećaj gabarita društvene krize.
Na liniji istorijske pretenzije velikosrpstva na Crnu Goru u okviru koje se instaliraju i odgovarajuće kulturološke nuspojave (antimuslimanizam u konkretnom primjeru), čini se da pada sve! Svaki bastion borbe protiv anticivilizacijskih trendova i to u dominantom modelu ĆUTANJA.
Na svako pitanje čiji odgovor može poljuljati i jednog birača instituti Predsjednika države, Predsjednika Vlade, nacionalna akademija nauka i umjetnosti, dominantna vjerska organizacija (crkva Srbije) ali i ostale, te gotovo kompletan NVO sektor, ključne ambasade - ĆUTE... Stidljivo ali sigurno, legitimizaciju fašizacije društva daju i manjinske partije, samim pristajanjem da budu saučesnici u tom procesu.
Ako sve društvene vrijednosne koordinate iz golog interesa ćute i daju zeleno svijetlo za kalaše u crkvama, na kome je onda ostalo da koriguje naše anomalije? Kolumnistima? Pravna država i društvo tolerancije kreiraju se u institucijama, a ne u kolumnama.
Umjesto masovnih reakcija „ženskih“ i ostalih ljudskopravaških organizacija, kolektivnog fotkanja u burkinijima u znak solidarnosti i bojkota te naci plaže, mimo standardnih zviždačkih medija, vlada apsolutna, prokleta, ŠUTNJA!
Ostaje mi samo da u ime Crne Gore kojoj pripadam i koju predstavljam, one koju je „na prvu“ vidio Medžik Džonson, one obojene u hiljadu boja, đevojci u burkiniju pošaljem ljubav i podršku, jer je jedna od naših boja sačuvana i za nju i njenu kulturu.
Jer, ako tu osobinu crnogorskog mentaliteta ne sačuvamo, pregaziće nas apetit velikosrpske megalomanije u kome se kao surogat za vjekove poraza, crnogorsko slobodarstvo prisvaja kao uporište mita. Bez njega, ostaju im samo ratna zgarišta, patetični lament nad sopstvenom tragedijom i „šetanje opanaka“ kao sudbina. Mi smo, drage komšije, iz neke druge priče. Sjašite.
