Direktor istraživačke agencije IPSOS u Crnoj Gori, Vladimir Raičević, kazao je da su dezinformacije ozbiljna prijetnja po javno zdravlje, te da je razvoj medijske pismenosti jedini dugoročni odgovor društva na lažne vijesti i teorije zavjere koje se plasiraju u medijima i na internetu.
„Strah, neizvjesnost, nemogućnost da se odmah pruže pouzdani odgovori na sva pitanja o novom virusu koji je još uvijek predmet naučnih istraživanja, politički napeta atmosfera u društvu tokom predizbornih kampanja, nedostatak znanja i vještina za prepoznavanje lažnih vijesti – sve su to faktori koji doprinose širenju dezinformacija i ozbiljnom ugrožavanju života ljudi širom svijeta. Ni mi u Crnoj Gori nijesmo imuni na ovu ʼbolestʼ“, rekao je Raičević Portalu Analitika.
Nije više, prema njegovim riječima, pitanje da li ćemo prihvatiti medijsku pismenost kao važan segment našeg obrazovanja, već koliko brzo ćemo je prihvatiti.
„Promjene ponašanja, stavova i medijsko opismenjavanje mogu početi samo od nas, i mi smo najodgovorniji za našu i generacije koje dolaze. To je, dakle, odgovornost svakog oca i majke, ali i svakog nastavnika i svakog medija. Tu odgovornost dijele i svi muzeji, pozorišta, bioskopi i razne kulturne ustanove. Crna Gora još uvijek nema nacionalnu strategiju za medijsku pismenost i institucije kojima je po zakonu dužnost da se njome bave, a to su neophodni koraci kako bi se osigurala dugoročnost pozitivnih društvenih promjena“, poručuje Raičević.
ANALITIKA: Koja vrsta medija je crnogorskim građanima glavni izvor informacija o koronavirusu i, u posljednje vrijeme, vakcinama protiv njega?
RAIČEVIĆ: Iako živimo u digitalnom dobu, nacionalne televizije su i dalje glavni izvor informacija o koronavirusu. Na ovo ukazuje veliki broj istraživanja koja sprovodimo kako u Crnoj Gori, tako i u regionu.
Internet je generalno na drugom mjestu, ali to se, naravno, mijenja ako posmatramo samo mlađu populaciju – njima je internet na prvom mjestu.
Rekao bih da ovi podaci ukazuju na ogromnu društvenu odgovornost medija – prije svega nacionalnih televizija – ali i onlajn portala, da objavljuju pravovremene i pouzdane informacije o koronavirusu. S druge strane, oni podsjećaju na potrebu za medijskim opismenjavanjem društva kako bi građani sami analizirali informacije i mogli da prepoznaju one lažne, što je posebno bitno na internetu gdje se svakodnevno objavi ogroman sadržaj.
Primjera radi, tokom svakog minuta na Jutjubu (YouTube) se učita preko 500 sati video-sadržaja, a na Tviteru (Twitter) svakog minuta izađe preko 350 hiljada tvitova. Nemoguće ih je sve regulisati i ukloniti sve one koji su netačni, tako da je medijska pismenost jedini dugoročni odgovor na ove izazove digitalnog društva.
ANALITIKA: Iz kojih izvora građani najčešće crpe dezinformacije i lažne vijesti o kovidu-19 i vakcinama?
RAIČEVIĆ: Upravo s UNICEF-om i Britanskom ambasadom u Podgorici pripremamo istraživanje koje će nam dati odgovor na ovo i druga slična pitanja.
Ono što se da pretpostaviti je da toga ima više na internetu, jer tradicionalni mediji imaju urednike i timove novinara čiji je posao da provjere informacije prije nego ih objave, a oni i po zakonu mogu da trpe određene posljedice ako objave netačne informacije.
Danas živimo u društvu internet platformi u okviru kojih postoje korisnici koji svjesno i ciljano šire dezinformacije, a postoje i mnogi koji to rade nesvjesno, jer nijesu dovoljno medijski pismeni da prepoznaju da se radi o dezinformacijama.
ANALITIKA: Kakva je uloga socijalnih mreža u širenju dezinformacija o koronavirusu? U kojoj mjeri ljudi vjeruju, odnosno ne vjeruju sadržaju koji se plasira na tim platformama?
RAIČEVIĆ: Istraživanje čuvenog američkog univerziteta MIT koje je sprovedeno 2018. godine, pokazalo je da se lažne vijesti na Tviteru šire šest puta brže nego tačne informacije, kao i da lažne vijesti imaju 70 odsto veću vjerovatnoću da budu retvitovane nego tačne informacije. Ono što je zanimljivo u ovom istraživanju je da uzrok tome nijesu tzv. botovi koji su programirani da šire lažne vijesti, već ljudi – kad su iz seta podataka uklonili botove i analizirali samo sadržaje koje su objavljivali ljudi na Tviteru, rezultat je bio isti. Ovaj problem nije prisutan samo na Tviteru, već na svim društvenim mrežama.
Prema istraživanju koje smo 2018. radili za UNICEF u Crnoj Gori, nešto manje od četvrtine mladih uzrasta 12-17 godina provjerava tačnost neke vijesti prije nego je podijeli na društvenim mrežama. Ako nijesu sigurni da li je neka informacija u medijima tačna, većina mladih kaže da onda vrši pretragu na internetu i povjeruje da je tačna ona informacija na koju najviše puta naiđu. Oni, dakle, nemaju svijest da se dezinformacije brže šire internetom nego tačne vijesti, i da to što će na internetu češće pronaći neku informaciju ne znači da je ona tačna.
ANALITIKA: Predstavljaju li dezinformacije prijetnju po javno zdravlje?
RAIČEVIĆ: Dezinformacije svakako predstavljaju ozbiljnu prijetnju po javno zdravlje, i to smo, nažalost, imali prilike da vidimo tokom krize izazvane koronavirusom.
Svjetska zdravstvena organizacija je neodlučnost u pogledu vakcinisanja – oklijevanje ili odbijanje vakcinacije i pored dostupnosti vakcina – proglasila jednom od deset najvećih prijetnji po javno zdravlje. Odakle dolazi ova neodlučnost – najprije od ogromnog broja dezinformacija i teorija zavjere kojima su građani izloženi u posljednje vrijeme. Strah, neizvjesnost, nemogućnost da se odmah pruže pouzdani odgovori na sva pitanja o novom virusu koji je još uvijek predmet naučnih istraživanja, politički napeta atmosfera u društvu tokom predizbornih kampanja, nedostatak znanja i vještina za prepoznavanje lažnih vijesti – sve su to faktori koji doprinose širenju dezinformacija i ozbiljnom ugrožavanju života ljudi širom svijeta. Ni mi u Crnoj Gori nijesmo imuni na ovu ʼbolestʼ.
ANALITIKA: Kakav je Vaš utisak – je li, deset mjeseci nakon pojave kovida u Crnoj Gori, poraslo povjerenje građana u zvanične informacije o tom virusu ili je pak vidno okretanje dezinformacijama i teorijama zavjere?
RAIČEVIĆ: Naša istraživanja pokazuju da je bilo promjena – pada i rasta povjerenja koji se mogu povezati s političkom klimom u društvu tokom ovog perioda. Moramo imati na umu da smo u godini za nama imali parlamentarne i lokalne izbore, ekonomsku krizu izazvanu kovidom, svojevrsni lokdaun, i sve to je negativno uticalo na povjerenje javnosti u institucije i zvanične informacije, ali mogu reći da su podaci prilično stabilni kad govorimo o povjerenju u institucije.
Bez obzira na sve razlike, povjerenje u zdravstvene institucije i u nauku su ključni za borbu protiv koronavirusa. Jačanje povjerenja u nauku i naučne metode trebalo bi da bude apsolutni prioritet ne samo zdravstvenih radnika i institucija, već i medija, Vlade, Univerziteta, škola, lokalnih zajednica, tj. cijelog društva.
ANALITIKA: Kako se, prema Vašoj ocjeni, ponašaju crnogorski mediji tokom korona krize?
RAIČEVIĆ: Prije skoro godinu smo imali sve učesnike javne scene na istom zadatku – očuvanju zdravlja. Moj utisak je bio da je ova kriza izvukla iz nas ono najbolje i da smo pokazali kakvi zapravo jesmo kad je teško. Međutim, brzo smo se navikli na krizu i vratili u svoja ʼprirodna okruženja i navikeʼ i, bojim se, zaboravili da borba s koronavirusom još traje.
Vaše pitanje ukazuje na neophodnost jedne ozbiljne analize i istraživanja u kojem bi učestvovali medijski i drugi stručnjaci raznih profila, i nadam se da ćemo kad dobijemo ove podatke svi zajedno moći detaljno da govorimo o ponašanju medija tokom krize.
ANALITIKA: U aprilu prošle godine ste na Javnom servisu kazali da „ljudi vole fejk njuz“ i da „nemamo lijek za teorije zavjere“. Kako sanirati štetu koju one nanose? Je li crnogorsko društvo svjesno važnosti medijske pismenosti za očuvanje javnog zdravlja?
RAIČEVIĆ: Kao što sam već rekao, lažne vijesti se jako brzo šire i ljudima je mnogo lakše da povjeruju u njih. Siguran sam da je medijska pismenost jedini dugoročni odgovor društva na lažne vijesti i teorije zavjere, i bitno je da se ona razvija od ranog djetinjstva. To je, dakle, odgovornost svakog oca i majke, ali i svakog nastavnika i svakog medija. Tu odgovornost dijele i svi muzeji, pozorišta, bioskopi i razne kulturne ustanove.
U posljednje dvije godine je kroz kampanju medijske pismenosti UNICEF-a i Agencije za elektronske medije (AEM) ʼBirajmo što gledamoʼ ostvaren značajan pomak u podizanju svijesti o medijskoj pismenosti, i naša istraživanja pokazuju da je ta kampanja pozitivno uticala na roditelje i djecu i načine na koji oni koriste medije. Manje od trećine roditelja (30 odsto) 2018. godine je ograničavalo djeci medijske sadržaje i vrijeme koje provode uz TV i internet. Podaci iz decembra 2020. nam govore da to sad radi duplo više roditelja – 60 odsto ograničava djeci medijske sadržaje, a 55 odsto ograničava i vrijeme koje dijete provodi uz TV i internet. Takođe, tek petina (21 odsto) je prije dvije godine s djecom razgovarala o sadržajima koje prate na TV-u i internetu, dok to sad radi polovina njih (47 odsto).
ANALITIKA: Koji bi trebalo da budu naredni koraci?
RAIČEVIĆ: Crna Gora još uvijek nema nacionalnu strategiju za medijsku pismenost i institucije kojima je po zakonu dužnost da se njome bave, a to su neophodni koraci kako bi se osigurala dugoročnost pozitivnih društvenih promjena. UNICEF i AEM su već započeli prve korake kroz kampanju ʼBirajmo šta gledamoʼ.
O značaju, važnosti i kvalitetu ove kampanje govori i Globalna nagrada medijske pismenosti koju je ona nedavno dobila.
Promjene ponašanja, stavova i medijsko opismenjavanje mogu početi samo od nas, i mi smo najodgovorniji za našu i generacije koje dolaze. Definitivno nije više pitanje da li ćemo prihvatiti medijsku pismenost kao važan segment našeg obrazovanja, već koliko brzo ćemo je prihvatiti. Što prije shvatimo njen značaj za društvo 21. vijeka – utoliko bolje po nas.
