Iz nove objave fejsbuk profila Vuk Uskoković nijesmo ništa saznali ni o kultu Svetog Vladimira, niti o toj znamenitoj istorijskoj ličnosti, jer je autor bio isuviše zaokupiran potrebom da me lično diskredituje.
Tako sam u njegovoj interpretaciji ispao istovremeno penal (5 puta), homofob i ženomrzac, potom nacionalista (7 puta) i najposlije desničar. Fejsbuk profil nam se uzgred jada da nema živaca, pa ću usljed njegovog očiglednog problema s kontrolom bijesa, ovoga puta biti boleć prema njemu. Ipak čeljadetu, pardon fejsbuk profilu, koje nije sposobno da argumentovano odgovori na temu oko koje polemišemo, već sigurnu luku traži u etiketiranju sabeśednika kao dehumanizovanog protivnika, i prišivanju mu kojekakvih nagrda, neke stvari je nužno nacrtati.
Fejsbuk profil Vuk Uskoković ponovo prepričava dio mog teksta u kojem tvrdim da treba razlučiti kult Svetoga Vladimira „nastao u Duklji u XI vijeku sa svojim autentičnim sadržajem, milenijumskim trajanjem u Crnoj Gori i interreligijskom vrijednošću, od kulta Svetoga Jovana Vladimira, nastalog nekoliko stotina godina nakon Vladimirove smrti, u središnjoj Albaniji đe su se obrele svečeve mošti i đe je začeta nova tradicija, do te mjere udaljena od prototeksta da bi se već mogla smatrati sasvim drugom kulturnom tekovinom, što potvrđuje, uostalom i njen uži konfesionalni okvir sveden isključivo na pravoslavne vjernike“.
Zaključak da iz ugla lokalnog kulta Sv. Vladimira kult Sv. Jovana Vladimira može imati značenje apendiksa fejsbuk profil vidi kao uvredu za narode koji baštine kult Sv. Jovana Vladimira, iako taj svoj zaključak ne može argumentovati niti jednim jedinim mojim stavom.
U svemu tome zapravo je znakovita njegova fascinacija - narodom. Svako malo naš fejsbuk profil o narodu. Nasuprot po njegovu mišljenju nebitnom, lokalnom „krajinskom kultu“, kult je Svetog Jovana Vladimira, kako tvrdi, „bio masovno i vjekovima ukorijenjen među susjednim narodima”; taj se kult „kod nas vratio“ „odizmeđu naroda“ koji su njegovi izvorni baštinici; Makedonci, Albanci i Cincari u svojim molitvama vjekovima zazivaju sveca, nasuprot naroda „koji između sebe ne može da se dogovori kako će sebe i svoj jezik da zove“...
I nakon ovoliko kontemplacija o narodu fejsbuk profil Vuk Uskoković dolazi do genijalne ideje kako da mi zada smrtonosni polemički udarac, pa zaključuje da su moji stavovi iskidani njegovim tupim makazama mogući samo kod nacionaliste, i to „nacionaliste koji je u tu svoju glavu utuvio da je taj 'naš' kult bio neka ezoterična, dinastička, državotvorna predaja o 'pravom' Vladimiru, o 'pravoj' našoj državnosti, 'pravom' našem identitetu, tajna klica koja je poslije hiljadugodišnje hibernacije dočekala da procapti u formi FCJK.
To je tipična desna fantazija o izvornoj narodnoj čistini i suštini, nekom nepromjenjivom narodnom biću koje se, uvijek ostajući isto, samoostvaruje i izobražava kroz fluks istorije, fantazija koja pretvara istorijske stvarnosti dokumentovane izvorima u ništa, a drugima anahrono učitava značenje svog nacionalnog idola.“
Facebook Screenshot
Kod ovoga citata naš se fejsbuk profil nanovo razotkrio kao dostojni polaznik škole pojanja i mišljenja Gojka Perovića čiji je kredo: zamjena teza i gvozdena vrata otvara. Za razliku od njega kod koga je frekvencija leksema „narod“ češća no Obilić u Gorskome vijencu, u mome tekstu nema nikakvih teza o izvornoj narodnoj čistoti i suštini, nekakvom „pravom identitetu“ i sl., a to što konstatujem da je kult za koji znamo da je nastao neposredno nakon 1016. godine hiljadugodišnji – statistički je podatak koji potvrđuju najstariji izvori koji govore o Vladimiru – vizantijski hroničar Jovan Skilica koji nekoliko decenija nakon Vladimirove smrti o njemu bilježi „hagiografsku“ notu da je bio „čovjek pravičan, miroljubiv i pun vrlina“, i Pop Dukljanin, koji sredinom XII vijeka upućuje na stariji izvor, Vladimirovo Žitije, kad veli:
„Ko želi saznati koliko i kakvih dobrih djela i čuda Bog se udostojio da počini preko blaženog Vladimira, sluge svojega, neka pročita knjigu o njegovim djelima, u kojoj su njegova djela po redu opisana, pa će zaista znati da je ovaj sveti čovjek bio jedan duh sa Gospodom i da je Bog živio s njime, slava mu itd.“
Dakle, svjedočanstvo da se kult u Duklji, odnosno Krajini formirao još u XI vijeku ne stiže ni od kakvih savremenih desničara, fasciniranih „narodnom čistotom“, već iz izvora XI i XII vijeka. Crkve Svetoga Vladimira pominju se u podrumijskom kraju u izvorima 1406, 1423, 1426, 1641, 1703. godine... No, to, kao ni pozniji opisi kulta iznošenja Vladimirova krsta na Rumiju o Trojičindanu, nije predmet interesovanja fejsbuk profila Vuka Uskokovića – jer taj se kult ne uklapa u njegovu isključivo pravoslavnu viziju – i upravo se u tom ignorantskom odnosu prema „krajinskom kultu“ zrcali u osnovi šovinistička priroda njegova tolkovanja.
Stoga ću ponovo citirati njegov komentar iz prethodne objave kao obrazac kulturrasističkih svjetonazora:
„To je jedno nevaspitano i neznaveno nacionalističko kreveljenje koje se ruga narodima koji bukvalno stotinama godina, još od Srednjeg vijeka – Albancima, Makedoncima, Cincarima i Grcima – slave toga sveca, mole se njegovom ćivotu, hodočaste mu i pjevaju pjesme pod imenom upravo Jovan Vladimir, i to ruganje od strane naroda koji nikakvo kultno ni istorijsko sjećanje na toga sveca nema prije kraja XIX vijeka...“
Po našem profilu postoje neki dostojni narodi – poput Albanaca, Makedonaca, Cincara i Grka – koji hodočaste i pjevaju, ali postoje i narodi koji se tom uzvišenom postupanju ovih prethodnih naroda rugaju, iako su, u suštini, nedostojni i mizerni, a iz novog posta saznajemo i „nesposobni“ da odrede kako će zvati sebe i svoj jezik.
Ovo eksplicitno kulturrasističko tumačenje, zasnovano na uvjerenju o superiornosti i inferiornosti nekih naroda, obrazac je resavske škole koja u Crnoj Gori djeluje u potonjih 10-ak godina, a čiji je mimikrijski koncept zasnovan na tobožnjoj ideološkoj neutralnosti koja im daje prostor za demonizaciju i diskreditaciju ideoloških protivnika, a zapravo zagovornika građanskih i sekularnih vrijednosti. Ta se fela umivenih desničara i nacionalista – odnjegovanih na tradiciji velimirovićevskoga svetosavlja – manipulativnim strategijama obučavala u propagandnim štabovima Gojka Perovića i Vladimira Božovića, a svoju je akademsku bazu, pod mentorstvom Dragana Vukčevića, smjestila ispod krova privatnoga univerziteta čiji je suvlasnik Milo Đukanović, kojeg fejsbuk profil Vuk Uskoković valjda iz ličnog iskustva u svojoj fejsbuk epifaniji s pravom naziva gazdom.
Uz minimalnu korekciju, uslovljenu kamuflažnom pozicijom „ideološki neutralnih“, a zapravo velikosrpski nabrijanih, ovaj bi se korotni kadar Dragana Vukčevića, u svojem lovu na vještice crnogorskoga nacionalizma najprije mogao prepoznati u onim Kišovim opaskama o nacionalizmu:
„Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam jenegativna kategorija duha, jer nacionalizamživi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više; mi koljemo (kad se mora), ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samou odnosuna njihovu, naš je jezik čist samou odnosuna njihov. Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo.“
P. S. To što u tekstovima polemišem s fejsbuk profilom Vuk Uskoković posljedica je moje bolećivosti, beznadežne potrebe da sačuvam autora naviklog na promjenu dlake, ali ne i ćudi, ostavljajući mu u krajnjoj nuždi mogućnost da za svoju žalosnu mržnju i ideološku zatucanost nađe makar izgovor da je – hakovan.
5
