Biblijski likovi
Otkada datira ljudska potreba za divama i, da budemo jezički konzekventni, divanima? Iz biblijskih vremena, gdje su opisane sve same krasotice koje oslanjajući se na svoju ljepotu i lukavstvo pobjeđuju neprijateljske vođe odrubivši im glavu, kao što je to učinila Judita.
Ili se brane iz Isusove sjene kao najčednije, iako su se bavile najstarijim zanatom. No mudri mladac Hristos rođeni je mudrac: kaže neprijateljima najranije dive Marije Magdalene: Tko je od vas bez grijeha neka baci kamen.
O muškarcima ljepotanima, znatno je manje svjedočanstava. Oni se procjenjuju najprije svojom moći, pa političkim utjecajem, pa materijalnim bogatstvom, ili pak ako su nadnaravne veličine kao Golijat, opisuju se posebnom naracijom u kojoj bivaju poraženi od manjeg ali mudrijeg junaka, kao što je židovski kralj David. On enormno velikog Golijata ubija jednostavnim oružjem, praćkom s kamenom.
Poznata je Mikelanđelova skulptura koja uprizoruje Davida. Znatno je veća od prirodne veličine biblijskog lika, i njena kopija ukrašava jedan od firentinskih trgova. Prelijep je prikazani muškarac, premda svaka golotinja sama po sebi nije lijepa.
Prave i lažne dive
Pogledajte filmske dive koje koračaju crvenim festivalskim tepisima. Italija, koja je majka ljepote, nije odoljela superstaru, A. J. Ta je glumica uprizorila jednu od zadnjih istinskih diva opere, Mariju Kalas. Iako se bespotrebno dokazuje kako voli operu i uživa u njoj kao ni u jednoj drugoj glazbi. Ma nemoj mi reć'?
Za njenu dark i metalic - generaciju sve se bojim da je opera bila opcija! Usto, ni likom ni karizmom ne nalikuje Kalas. Ona ne može skriti svoju apatiju. Djeluje kao da nema ni kaplju strasti. Ne samo što je njena popularnost sazdana na glupim sižeima filmova u kojima glumi napola kriminalku napola ženu-pauka, već i zbog skromnog talenta koji ne može prikriti okretanjem očiju koje su joj glavni glumački adut. A da ne govorimo o mršavosti koja graniči s anoreksijom. Nema ni mrvicu ukusa. Tako žilave starolike ruke mogla je prikriti rukavicama.
Marija Kalas, pak, bila je najprije grčka pa potom evropska i nakraju svjetska diva.
Nije mi jasno zašto za ovu ulogu nije angažirana Penelopa Kruz, mediteranska krasotica. Koja bi i svojim talentom, porijeklom, temperamentom i strašću koje emanira, srodnom karizmom i izgledom, mogla „pokriti“ enormni potencijal lika Marije Kalas. Pablo Laren, poznat kao redatelj biografskih filmova, nije izabrao ovu glumicu koja najviše svojim strasnim duhom nalikuje grčkoj divi. Vjerojatno se u svom izboru A.J. nosio komercijalnim motivima. Bojim se da ćemo i u ovom filmu morati zažmiriti na novo caričino ruho, i zanijekati umjetnički nivo filma, u ime onog drugog, razine gledanosti.
Ljepota života
U izlozima podgoričkih parfumerija pojavio se parfem koji se zove La vie est belle, francuski prijevod talijanskog La vita e bella. Netko duboko perverzan morao je smisliti naziv parfema aludirajući na najveći evropskifilmski hit 20. vijeka.
Znači, trebate dobro zamirisati sav smrad koncentracijskih logora i prekriti ga parfumiranjem. Nino Benjini zatvoren u toaletu, makar privremeno se spašava konačnog rješenja. I to je svojevrsna aluzija i posve vudialenovska situacija. No, budimo praktični, koliko bismo parfema morali potrošiti ne: da zamirišu logori, nego da speremo povijesni smrad nataložen vjekovima?
Talijanska je kinematografija bila s jedne strane promotorica filmova s divama i divovima - pogledajte od 50-ih do 80-ih njihove filmove, od Ane Manjani i Silvane Mangano, do Lolo, C.C. ili Sofije Loren i suvremene Monike Beluči, kad bih smjela izuzeti globalno slavnog Mastrojanija, ili filmske velikane, redatelje Felinija, Antonionija ili Roselinija.
S druge pak strane bila je prisutna i duboka kritika društva u filmovima braće Taviani, P. P. Pazolinija i Etorea Skole. Oni su svojim bizarnim motivima i nesmiljenom ironijom sazdanima na tragikomičnim zapletima, pokazali sve slabosti talijanskog društva i progresa XX stoljeća.
Ipak, s nekom se temeljnom nevoljkošću pitam: gdje su nestali istinski filmski divovi i dive XX stoljeća? Uzmite jugoslavenski film: nisu li u Sakupljačima perja i Bekim Fehmiu i Olivera Vučo u nenadmašnoj sceni ciganske balade Đelem, đelem i razbijanja čaša dosegli neku vrst katarze koju povezujemo sfatalističkom vizurom vremena konca 60-ih kad je nastao taj film?
Nisu li bili prepoznati i od elite i od raje? Nije li nagrađivan film tzv. crnog talasa, iako novokomponirani junoše nazivaju socijalizam, stvoren u doba crnog mraka?
No humornih pomaka u novijem filmu ima. Tako Loren pred Mastrojanijem u filmu Pret-a -porter ponavlja antologijsku scenu striptiza iz slavnog filma Jučer danas sutra, nakon više od trideset godina razmaka. Scena je humoristična jer slavni glumac u rimejk-sceni zahrče pred slavnom glumicom.
Istina, i na svjetskoj sceni su nestale kategorije istinskih zvijezda i art-filma. To najbolje pokazuje suvremena francuska kinematografija u kojoj se provuče poneki dragulj, vidi film „Okus ljubavi“ (izvorno: Strast Dodena Bufana), iz 2023. s izvrsnom Žilijet Binoš.
Ovaj je film sav sazdan na taktilnom, vizualno-olfaktivnom i auditivnom elementu. Priča je iz 80-ih XIX vijeka, krajnje je jednostavna a dijalozi skromni. No unatoč tome, film je briljantan, neiscrpne ljepote fotografije. Čini se ipak da je nakon Belmonda, Delona i B.B. u francuskom filmu nestalo istinskih zvijezda. Jedino još Katrin Danev podsjeća na sjaj zlatnih dana.
Suvremene i povijesne istinske dive
Vraćam se sadašnjem trenutku. U njemu izostaju i istinske dive i istinski divovi. Salijeću nas i hrane informacijama o zdravlju britanske princeze. Ne znam kome to više nije dozlogrdilo ili postalo degutantno. Kolike se mlade žene ili samohrane majke nose s najtežom bolešću u tišini svojeg dostojanstva, često siromašne i osamljene, izgurane na rub društva.
Zašto se pored tolike dreke o pravima istospolnih nitko nije dosjetio od vrlih novinara da izvuče iz tame i margine jednu takvu sudbinu pa ju prikaže ozbiljnom reportažom, podsjećajući sve nas na priziv savjesti. Ili traumatizirane žene koje nakon naporna posla čeka rusvaj u kući, neurotična djeca i pripit muž? Tko će o njima ikada išta napisati? Imaju li one dignitet i svoju ljudsku egzistenciju? Ili heroine rata i otpora fašizmu: Nada Štark, Nada Dimić,Vukica Mitrović, Stana Tomašević, Božana Vučinić…
Samo uNOR-uHrvatskesudjelovalo je 43.600žena, i od toga je 4.579 poginulo. Koliko je po njima nazvano ulica i trgova, tvornica ili instituta? Zašto smo ih zaboravili, čak i mi koji smo odrastali u socijalizmu? Tko ih je pobrisao iz školskih programa i udžbenika?
U Crnoj Gori je otimanje zaboravu prisutnije. Postoje dvije novije monografije Žene Crne Gore Olivere i Tijane Todorović, te Božidara Šekularca Crnogorske vladarke, plemkinje i princeze.
Najstarija je ona iz 1960. Žene Crne Gore u revolucionarnom pokretu 1919-1945, grupe autora.
Pohvala ludosti
Zato danas svaka klinka zna tko je Madonna, A. J. ili Katarina Z. J. Zato se svakoj od tih tinejdžerki što su već ublijedjele od šmrkanja, dešavaju objave, informatički idolopoklonički blogovi kojima favoriziraju svoje simpatije ili slave monstruozne fabule filmova u kojima su incest, eksplicitno klanje ili dokumentaristički seks vrhunac filmskog izričaja.
U kakvom satanističkom vremenu stanujemo ili smo ga sami stvorili? U kojem su turbo-folk pjevačice jedine dive, botoksiranih usana i silikonskih grudi.
Sportaši su znatno više od sportašica zauzeli mjesto muških diva, novih mačo-ikona. Kad biste im pokazali lica bez znanja o kome je riječ u nekoj drugoj sredini, nijedna se djevojka ne bi okrenula za njima.
Ovako, ti u pravilu krivonogi divovi nogometa, puni kao brod, mega-zvijezde su, i po definiciji, poželjne neženje. Većina su polupismeni i medijski nespretni, neosviješteni: u kameru izgovore svoje polurečenice, naglašenih pokrajinskih govora. Realno oni su zapravo anti-heroji. I tako ih treba tretirati. Oni ne treniraju mozak nego mišiće. Oni ne slave um nego brzinu, vještinu i spretnost. Njima je tjelesna sprema jedini smisao.
Iz onostranosti
U koru takvih naopakih likova i iz svoje onostranosti uzdiže se moj otac, Milorad Blagotin, jedini istinski div kojeg sam upoznala u ljudskom obličju. Iako ga je bolest bila načela, nikad nije posustao. Svakog drugog dana svojih zadnjih dvadesetak godina života odlazio je na dijalizu, to su suvremeno raspeće. Na obje ruke i noge vršena su mu premošćenja vena, u vrijeme kad je ta tehnologija tek stasavala.
Nije bio tipični Crnogorac koji kuka i žali se. Iako se bio smanjio toliko da ga nitko nije prepoznavao, pogrbio se i postao žut kao vosak, za mene je on ostao svjetionik ljudskosti. Jer je do posljednjeg daha živio svoju veličanstvenu tragediju. Zahvalna sam nebu što mi je baš taj čovjek, a ne neki drugi, bio roditelj. U stvari, bio je umjetnik opstanka.
Zato ponavljam s P. P. Pazolinijem:
Umjetnik,ako je nesebičan i strastven,uvijek je živi protest.Samo otvoriti usta znači prosvjedovati protiv konformizma,protiv onoga što je službeno,javno ili nacionalno,s čime se svi ostali osjećaju ugodno,pa je u trenutku kada otvori usta,umjetnik angažiran,jer je otvaranje usta uvijek skandalozno.
