Da biste razumjeli našu stvarnost morao biste razumjeti što znače dlanovi. U najnovijoj politici otpora. Iskazani su na različite načine. Podignuti ili raširene pesti.
Od djetinjstva ih otvaramo da bismo pokazali jesu li nam čiste ruke. Kažu Crnogorci za nekoga koga zapošljavaju, čistih je ruka. Ne bi ukrao. Ili suprotno: Taj bi ga ukra' i iz crkve.
U susretima s drugima kad se rukujemo najprije primjećujemo čvrstinu dodira. Vlažnost ili suhoću ruke. Struju koja nas ponekad pecne, elektricitet osobe.
Jedne sam prilike vidjela slike Anke Burić, crnogorske slikarice, na kojoj su bili otisnuti njeni dlanovi bojom crvenom kao krv. S kojih se cijedila boja po bijeloj podlozi. U društvu s Tonkom Maroevićem, u stanu talijanske poslanice u Podgorici.
Sada se svuda u evropskom i neevropskom svijetu pojavljuju fotografije na zidovima, pločnicima ili zidovima, preslikanih dlanova. Najčešće su crveni. Pokatkad i crni. Označavaju oblik protesta.
U svom eseju Tigar Česlav Miloš kaže da je počeo pisati, izabirući kasnije poeziju, da bi njome spasio svoje djetinjstvo. Dodala bih da svaki književnik kad odabire pisanje čini to da bi sačuvao, djetinjstvo ili makar, djetinju fantaziju o njemu.
Otkad je ovdje bio rat ušlo je u modu mijesiti tijesto i kolače rukama. Možete misliti, usred kibernetičke revolucije i nove feredže i nove kuhinje. Sve sami modeli nove osjećajnosti.
Moje je djetinjstvo oaza pričina koje sam zdušno gradila desetljećima. Sve što sam o njemu napisala i nije carstvo svjetlosti, kako se može učiniti s prvim sjenama sjećanja, već znatno sivlja zona. Govorilo se pedesetih XX stoljeća: Zona A, zona B, bit će naše obadvije.
Kultura gradnje i gradnja kultura, kao manevar politika…
Tako i ja imam dvije svjetlosne krabulje za pisanje: melankoliju i plenerizam. Kao kad presretnete kokota na Sen Denizu na dnevnom svjetlu: ništa od sinoćnjeg sjaja. Otkrili ste da su biseri lažni, a djeva djevojčura. Ipak u svakom umjetniku mora ostati malo djetinjstva. Bar jedna jedina djevičanski čista, intaktna svjetlost, kao bjelina. Bez toga, on ne može stvarati svoje djelo jer drugačije nije potpun. To je carstvo ranih čula i čuvstava. Moći prizvati iskonski sadržaj djetinjih slika ili njihov odjek mjera je snage umjetničke geste.
U tome smo svi nepogrešivi: kad prepoznajemo jedinstvenost, autentičnost, neospornost spoznaje. Te su objave djetinjstva bile zbirka čuda i riznica preobražaja. Uvijek unutar neke svjetlosti. No najprije one koju najbolje poznajem, svjetlosti Juga.
Pomno čuvam ovu ropotarnicu: svaka je odaja zabravljena, pod ključem. Otvaram ih samo zakratko, koliko mi treba da retuširam slike. One su moj prvi i možda jedini pravi oblik slobode. A u stvari su muzej, intimni muzej antikviteta. Dopuštam samo da se ponekad njegov sjaj, i njegov očaj, zrcale u vašim očima čitatelji.
Vrijeme smjene godina provodim u svojem samoborskom okrilju. Slavi se sveti Nikola, prvi Djed Mraz. Praznik ove godine pada početkom vikenda. Ne, nisam kupila šibice. Niti darovala išta. Srela sam ljude koji su mi dragi, pozdravila se srdačno. Popila kavu u omiljenoj kavani. To je meni i preostaloj djeci socijalizma dovoljan dar. Da smo živi i na nogama, da se prepoznajemo.
I meni su ruke hladne. Navlačim rukavice. Zimogrožljiva sam nakon južnog oktobarskog sunca u kojem smo se kupali. I sutomorskog mora u kojem smo plivali. Vani 24 stupnja, more 21. Idealan razmjer. Nedavno, zar ne? Zadnja dekada listopada.
Planovi
Susrećemo putem suprug i ja, prijatelja arhitekta Vlahovića. Pokazuje nam svoje radove. Ozbiljene i neozbiljne planove. Ostvarene i neostvarene nacrte. Neke od njegovih kuća znam sa slika, neke iz realnosti. Ruke su mu prohladne, oči bistre. Raduje nam se svojom starom autoironijom. Mislim se koliko je planova morao iscrtati da stekne reputaciju arhitekta i profesora.
Tražimo tinjalicu. Onaj instrument kojim se ispituje struja. I dvostruku utičnicu. Da bi se moglo čitati i osvijetliti dom. Tako i u esejima. Tražite jedan tekst analazite druge.
Vidim da se u crnogorskoj politici Vuksanović, zastupnik hrvatske manjine, žali na status Hrvata. Ulazak u Evropu je težak. Treba otvoriti i odraditi mnoga poglavlja. Čini se da će to biti tante za tante. Moglo bi se usporediti s modom. Mi njima stare krpe, prijevode i lijekove, a oni nama nove projekte.
Je li točno da je Hrvatska zvanično uvjetovala Crnu Goru da povuče Rezoluciju o Jasenovcu, jer drugačije neće postati članica EU? Navodno su tu i podsjećanja na neslavne 90-te, svojevrsna revizija udžbeničke građe, povijesti. Sročenih u jedanaest teza…Prisjetimo se da je i Slovenija uvjetovala Hrvatsku Piranskim zaljevom pa to ipak nije bilo presudno za njen ulazak u EU.
Dok ovo skiciram, Plenković je u Bosni. Za leđima mu Dodik i društvo. Tko će kome dati instrukcije ili planove za skoru budućnost? Imamo li mi u Hrvatskoj planove za budućnost? Koji nisu ponavljanja evropskih mantri?
Sljedeće večeri na prvom programu HRT-a u opširnom polusatnom razgovoru prvi ministar govori o dostignućima svojih mandata. Broji na prste što je sve učinio, izgovara lijepo francusku sintagmu Soyons raisonnables. No, ustremljuje se na protivnika koji mu je sjedio par ureda dalje… Famoznog Zokija.
Klanovi
Klan (keltski) naziv rodovskih zajednica u Škotskoj i Irskoj, koje su se održale do danas. U širokom smislu riječi-rod, vrsta, zajednica, društvo. Isto što i klika, skup ljudi povezanih istim interesom (B. Klaić, Rječnik stranih riječi, MH, 1981)
Rekao bi jedan od mojih znanaca: Samo ti piši svoje pjesmice. Da, tada sam bezopasna, kao bespolac. Rijetki ih čitaju, rjeđi razumiju.
Moje prizvane slike trebao bi tumačiti neki lažac s velikim nosem književnog znalca. Par ljudi koji ih poimaju jer ne zastaju nad riječima tronožac, suhomeđa, duhanište ili razboj, par drhtavih staraca s dioptrijama od minus sedam, više i ne čita poeziju. Osim možda onu pisanu za vratima gostionice, u ilegali, ili stideći se zakašnjele mladosti.
Govorilo se o ženi ili muškarcu: taj je žario i palio, svojedobno. No sada skoro svi pale, svi žare: djeca-bombe, Izraelci i Palestinci, Balkanci i Nebalkanci, Evropejci i vanevropskezverke, ameri i sadami. Gori kugla kao vatra neprestana. Kao Heraklitova teza o svijetu koji je vatra što se s mjerom pali i s mjerom gasi. Stari je filozof mislio na svemirsko kretanje i na dijalektičku igru smjene vremena. Bi li nas prepoznao da nas kojim slučajem vidi ovako osjenjene?
I da nas pažljivo zagleda, nas u maskirnim uniformama, s probušenim ušima i usnicama. Golih trbuha i slijepih kod očiju? Gluhih za ovaj svakodnevni trans neophodan da bi se brodilo između dviju vatri? Da bi se između dva zla biralo manje.
Razmišljam o ljudima odvojenima od stvarnosti koji život provode sjedeći u uredu, kuckajući po tipkovnici. Kažu, povezani su. Povezani s čime? S informacijama koje se mijenjaju iz sekunde u sekundu, s bujicom slika i brojeva, tablica i grafikona. Nakon posla čeka ih metro, vlak, vječna jurnjava; pogledje sada prikovan na zaslon telefona, prsti lutaju po ekranu, defiliraju poruke, slike. Pada večer, a da dana nisu vidjeli. Slijedi televizija, još jedan zaslon. U kojoj to dimenziji oni žive…(F.Gros: Filozofija hodanja)
Klanovi, klike, zavladali su posvuda. Riječi im nalikuju klicama. Baciš ih kao sjeme i one ti se vrate u klijanju novih obavijesti. Prerađenih i naizgled novih. No, ti i nemaš novica, novosti. Jer dok zastaješ kod riječi kartodrapac – biljetar - vidiš kako se kućno kino vrti istim ritmom prerađenih sadržaja iz godine u godinu. Ili kako bi moja R. rekla: Od jasena do jasena. Pardon, od jeseni do jeseni.
Kasnije na svim televizijskim kanalima snimke otvaranja rekonstruirane pariške katedrale Notre Dame. Dominiraju trojica predsjednika: francuski, američki i ukrajinski.
Američki crvenokosi div srdačno se smije u kameru držeći čvrsto za ruku domaćina. Kamera koja slijedi korake uzvanika bilježi hrvatsku ministricu kulture i medija. Sve nam izgleda blizu i nadohvat ruke. Samo što sa zaslona televizora ne ispadnu u 3D verziji.
Izgleda da je svjetska elita pred nama, tu, nadohvat pogleda. Jedan od hrvatskih graditelja rukovodio je radovima. Kao davni dalmatinski majstor u srpskim manastirima. Kultura gradnje i gradnja kultura, kao manevar politika…
