Malo je onih koje izborna noć u Americi 2024. nije bar na kratko vratila u onu iz 2016. Sve ostalo je drugačije, čak i manje iznenađujuće, uprkos anketama i opštoj atmosferi.
O razlozima (ne)nadanog obrta tek će se raspravljati, kao i o tome šta bi bilo kad bi bilo - pa da su na primjer Demokrate ostale pri kandidaturi trenutnog predsjednika Džoa Bajdena ili da su ipak sproveli ponovne unutarstranačke izbore.
122Milioni Amerikanaca su na koncu sopstvenu ali i sudbinu cijelog svijeta opet predali u ruke Donaldu Trampu i to je konačni bilans, pokazaće se, ne toliko neizvjesne izborne trke sa potpredsjednicom Kamalom Haris.
Drugi Trampov dolazak u Bijelu kuću legitimno izaziva zabrinutost kod svih kojima je model liberalne demokratije suština političkog i ideološkog iskaza. Zapadni Balkan, poslije Ukrajine i Bliskog istoka, je region gdje promjene američkeadministracije mogu imati posebne reperkusije. Istorijsko iskustvo njegovog prvog mandata upućuje na oprez i zabrinutost.
Često se impulsivnost i sklonost ad-hoc rješenjima citiraju kao ključ za racionalizaciju trenutne zabrinutosti za pravac kojim će ići naš region. Realnost ipak upućuje na uticaj koji mogu imati poslovne i sumnjive lobističke aktivnosti Trampovog bliskog okruženja sa autoritarnim liderima poput predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Sposobnost tih struktura da penetriraju u proces donošenja odluka nije samo regionalni nego problem širih razmjera.
Dodatno, Trampov novi mandat daje vjetar u leđa i psihološku prednost ultra desnoj politici etnonacionalizma kao i agresivnom populizmu. Odatle, skoro pa karikaturalno, cerenje i slavlje onih kojim su cijelu političku misiju posvetili sprečavanju da Crna Gora bude "ni Balkan, ni Rusija", kako je to proročanski zapisao Milovan Đilas. Alternativa spirali korupcije u režiji Vučićevog režima je da Tramp region prepusti Evropskoj uniji - eksperiment koji je ranije samo rađao nove probleme.
Izloženo je dovoljan razlog za paniku, prije svega u Crnoj Gori gdje se postepeno oživljava trauma 1918, kao i na Kosovu i Bosni i Hercegovini. Razmjena teritorija ili izleti u secesionizam su siguran put u nove sukobe. Naravno, koliko god Tramp želio da vlada putinovski i dalje postoji cijeli niz prepreka koje su unazad više od 200 godina čuvale SAD od izliva autokratije, pa i u spoljnoj politici.
Argumentaciju treba razvijati i dalje - upravo je za vrijeme njegovog prvog mandata Crna Gora postala 29. članica Sjevernoatlantske alijanse uprkos njegovim javnim prozivkama na račun kako proširenja tako i sad već čuvenog odbranenog izdvajanja pojedinih članica. Slično tome, uvedene su sankcije projektu Sjeverni tok 2, efektivno zaustavljajući njegovu izgradnju. Odnos prema Kini i Iranu takođe je umnogome pratio tradicionalne kanone spoljne politike.
Većina ovih stvari, razumije se, nisu posljedica ideološkog usmjerenja njegovog spoljnopolitičkog kursa već više inercije koju donosi sama funkcija ali i komplikovani način odlučivanja u samoj Americi. Formulisanje jedne politike je iscrpljujuće teško, promjena još teža - glasio bi jedan od kanona američkog načina odlučivanja. Tramp je to osjetio na sopstvenoj koži posebno na početku prvog mandata.
Ne treba zanemariti ni okolnost da onog trenutka kad započne njegov drugi mandat, počinje borba za njegovog nasljednika. Sama Republinska stranka, htjela to ili ne, biće prinuđena da se postepeno detrampizuje i vrati u one okvire konzervativne predvidivosti od prije 2015. Taj proces će najprije početi u samom Senatu i na toj relaciji možemo, posebno na temu spoljne politike, primijetiti prve varnice.
Svakako, pred Zapadnim Balkanom, ali i Evropom u širem smislu su dani izazova i sopstvenog preispitivanja.
Nada u novi njemački kabinet predvođen CDU može biti prvi znak ozdravljenja liderstva Evrope. Crnogorski slučaj zahtijeva da se već "juče" pristupi formiranju struktura koje treba da traže put i u novoj američkoj administraciji. Republinska stranka se kad tad mora vratiti sebi.
