Crna Gora je najbolji dokaz tačnosti one Hegelove da se istorija prvi put ponavlja kao tragedija, a drugi put kao farsa.
I zaista, nesporno je to da je ta 1918. bila tragedija. Najveća u crnogorskoj istoriji, od koje se bojim se nikada nećemo totalno oporaviti. Mada, što je narod bez kolektivne tragedije. Koliko god da je bila loša, ta kolektivna tragedija Crnogoraca zvana „1918.“ utkala se u naš cjelokupan DNK.
Obijači pragova ne znaju da im je svaki posao uzaludan
Drugim riječima, dobili smo jači imuni sistem na slične stvari, da ne dozvolimo da se ikad više ponove. Limitiran imuni sistem, ali postoji. I pokazao se vrlo dobro na djelu. Pogotovo onda kad treba oko zajedničke muke okupit, sitnim međusobnim čarkama zavađene, Crnogorce.
Ono što se izdešavalo u posljednje dvije godine, a dešava se i dalje predstavlja istorijsku farsu. Kad bih imao jači želudac i veći stepen tolerancije na nepravdu vjerovatno bih taj period neđe preśedio i smijao se pronosiocima ove istorijske farse i njihovim davno određenim neuspjelim misijama.
Nakon propadanja Zdravka Krivokapića, koji je u svojoj farsi bio pošao toliko daleko da se poistovjetio sa Isusom Hristom ili njegovom reinkarnacijom na zemlji koju je Gospod lično poslao da Crnu Goru iščupa iz bezbožničkih kandži komunista i bogoboraca i vrati je svetosavskim stazama prađedova - dolaze i mnogo gore farse.
Ova prva bila je samo dokaz ludosti naroda koji obitava na ovome kršu budući da su dostina stvarno povjerovali u tu priču. Mada, povjerovali su i brojne strane diplomate.
Ništa što je upereno protiv Crne Gore i Crnogoraca nema validnost
Narodna ludost je proisticala iz vjere u neprikosnovenost pameti Rista Radovića, a ova diplomatska dijelom iz dubokog konzervativizma koji razdire zapadnu civilizaciju evo već par godina i prijeti da je kompletno uništi, ali i iz dobro plaćene Aleksandrove lobističke mreže.
Karakteristika svake vlasti od tog nesrećnog 30. avgusta 2020. naovamo je otvoreno miješanje stranih ambasada u svaku moguću rabotu u Crnoj nam Gori.
Koliko god moji prozapadni stavovi i prijateljstvo prema saveznicima bili neprikosnoveni, moj želudac ne može, a da se po hiljadu puta ne obrne na ponizničku i kolonijalnu svijest crnogorskih obijača pragova.
I nisu tu samo u pitanju ambasade zapadnih država od kojih su oni napravili kolonijalne uprave. U pitanju su i druge države, pogotovo beogradski dvor, čiji prag obijaju samoproklamovani predstavnici srpskoga naroda evo već godinama, pogotovo onda kada zamanjka para.
Nakon njih, evo i vlade. U mnogobrojnoj delegaciji. Iako su do sada bili barem deset puta „gore“, a ovi od „gore“ nikad kod nas. Vraćajući se opet na tragediju, ovo me podśeća na onaj dio kad su nazovi Crnogorci išli da predaju regentu Aleksandru odluke Podgoričke skupštine o uništenju Crne Gore, predvođeni Gavrilom Dožićem, po sopstvenom priznanju, jednom od grobara crnogorske crkve.
U farsu sad idu sa sličnim naumom. Da Aleksandru predaju ugovor sa Crkvom Srbije kojim se stavlja njena (a preko nje i njegova) šapa na cjelokupni crnogorski kulturni i nacionalni identitet. Da ga on kao vrhovni vožd svih Srba na kugli zemaljskoj aminuje i vladarski proklamuje kao što je to uradio ''od milošte'' zvani Aca palikuća 100 godina ranije. Više je to akt kapitulacije nego ugovor između države i vjerske zajednice. Iste namjere, ista lica, drugih imena i prilagođeni vremenu u kojem žive.
No, obijači pragova ne znaju da im je svaki taj posao uzaludan.
Ništa što je upereno protiv Crne Gore i Crnogoraca nema validnost, pa da ga potpiše ne znam ni ja ko. I ne vidimo mi u tome problem. Izborili smo se i za teže stvari i u gorim situacijama. Problem je kolonijalna svijest kojoj očigledno nema kraja. I obijanje pragova. Pogotovo beogradskih.
Ubijeđenost u crnogorsku inferiornost možda je i najveća tragedija ove države i naroda. Izvor svih naših muka, jada i izdajstava. Tragedija i farsa koja se ponavlja stalno. No, življenje te farse je profitabilno i dostini se nikako iz nje ne budi. Jer, u farsi se mnogi obogatiše. Nekome zgrade nad Moračom, a nekome gliser.
