U Crnoj Gori, svijest o njenoj hiljadugodišnjoj istoriji sve je divergentnija. Sve manje se zasniva na istorijskim činjenicama a sve više na uvjerenjima i mitovima. Oprečne političke projekcije poželjne budućnosti generišu i poželjnu prošlost, koja se konstruiše tako što se iz istoriografije "metodologijom" švedskog stola uzimaju činjenice koje potkrepljuju unaprijed zadate teze ili se još bezobzirnije "činjenice" proizvode.
Fascinacija ratovima i bunama nas ne napušta a i mirnodopska razdoblja naše istorije često sagledavamo u kontekstu naših pobjeda i ratnih dobitaka ili poraza. O ratu i miru zbore i dva naša 13. jula, onaj iz 1878. godine i onaj iz 1941. godine, kojih se gotovo ritualno prisjećamo na dan najznačajnijeg državnog praznika.
Vrijednosti Trinaestojulskog ustanka: Izvorno, od 1944. godine, praznik je vezan za 13. jul 1941. godine, kojim je crnogorski narod stekao poštovanje čitavog slobodoljubivog svijeta. S razlogom. Radi se o jednom od najprepoznatljivijih datuma crnogorske istorije.
Čak i godinama nakon II svjetskog rata, istaknute političke ličnosti i stvaraoci, poput Žan Pol Sartra, Fransoa Miterana, govorili su i pisali o njemu kao o uzvišenom antifašističkom i slobodarskom gestu nesrazmjernom veličini naroda koji ga je učinio. Ona nije bila značajna zbog broja italijanskih vojnika izbačenih iz stroja, bila je važna kao poruka porobljenoj Evropi o neophodnosti otpora, pobune, nemirenja sa fašističkom okupacijom.
Četvorogodišnjom borbom koja je uslijedila Crna Gora se povezala sa najprogresivnijim dijelom svijeta, koji je i mišlju i djelom bio na braniku univerzalnih ljudskih vrijednosti koje su u poznatim okolnostima drugog svjetskog rata bile ugrožene. Uprkos svom značaju ovaj segment crnogorske istorije danas gotovo da i nije predmet naučne obrade, bar ne u Crnoj Gori.
Posljednjih godina o njemu je više pisano u italijanskoj istoriografiji iz pera Federika Godija i Erika Gobetija. Učestali nenaučni revizionistički pokušaji devalviranja značaja i 13. jula i narodnooslobodilačke epopeje nijesu nažalost motivisali naše naučne institucije da se sistematičnije posvete ovoj materiji i ohrabre najmlađe generacije istoričara da se njome bave. Rezultati naučno utemeljenih istraživanja mogli bi suziti prostor za falsifikovanje naše istorije i manipulacije tim falsifikatima.
Berlinski kongres kao kruna vjekovne borbe: Potpisima predstavnika Velikih sila na Berlinskom mirovnom ugovoru, 13. jula 1878. godine, završena je jedna važna etapa razvoja državnosti Crne Gore a njena faktička nezavisnost potvrđivana na Martinićima, i Krusima 1796. godine, Grahovcu 1858. godine, Vučjem dolu i Fundini 1876. godine dobila je i formalno priznanje Velike Britanije i Turske, sila koje to ranije nijesu učinile.
Nepoznavanje i nerazumijevanje vlastite istorije razlog je da se skoro vijek i po kasnije može čuti i pročitati kako je Crna Gora 13 jula 1878. godine stekla državnu nezavisnost. Ovakvom neutemeljenom formulacijom naravno ne povećava se simbolički značaj 13. jula već se svjesno ili nesvjesno devalvira viševjekovna oslobodilačka borba crnogorskog naroda čiji rezultat je i činjenica da nakon 1785. pa sve do 1916. godine na Cetinje, u hram crnogorske slobode nije kročila osvajačka noga.
Izvor fotografije: Wikimedia commons - Berlinski kongres, naslikao Anton fon Verner
Mlade generacije u Crnoj Gori sve lošije poznaju i sve manje razumiju istoriju svoje zemlje i svog naroda. Njihova saznanja o ovoj materiji sve više se zasnivaju na ideološki obojenim naučno neutemeljenim izvorima, posebno kada se radi o najnovijoj istoriji odnosno istoriji XX vijeka.
Primjera radi, zabrinjavajuće je što se iza revizionističke priče o paralelnom postojanju dva antifašistička pokreta, partizanskom i četničkom, nameće stav prema fašizmu kao nečemu što je uvezeno na naš prostor.
Ne prepoznaju se elementi fašizma u ideologiji domaćih političkih snaga i pokreta, u odnosu prema drugim nacijama, vjerama, u (ne)sposobnosti za život sa različitim, uz poštovanje drugoga.
U ovakvim okolnostima, u najmanju ruku čudna je odluka prosvjetnih vlasti da smanji fond časova u nastavi istorije i to upravo onih koji se odnose na istoriju XX vijeka, bez čijeg poznavanja i razumijevanja, mlade generacije ne mogu biti funkcionalno pismene da razumiju vlastitu društvenu zbilju odnosno procese koji determinišu savremenost i budućnost Crne Gore.
Historia vero testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis. Istorija je pravi svjedok vremena, svijetlo istine, život pamćenja, učiteljica života i glasnik davnina. (Ciceron)
