„Ako te baš zanima da zagrebeš ispod površine i nađeš nešto duboko u crnogorskoj stvarnosti, o čemu bi vrijedilo pisati, onda je to definitivno 'duboka država'. Ona makar u imenu nudi nadu da nije sve toliko površno i plitko“, reče mi ovo kum u razgovoru protekle nedjelje.
Naravno, ovo što je rekao je ironija. Osnovna karakteristika „duboke države“ je da napada kompleksne i ogranizovane sisteme, što mi nijesmo i zadugo još teško da ćemo to postati, liše „dubokog“ nam organizovanog kriminala.
Bilo je ili ne bilo, bez nje se ne može!
Međutim, ono šta me je stvarno podstaklo da napišem tekst jeste emocija iz stihova popularnog hard rok hita „Master of puppets“, koje sam naveo na početku, i pitanja koje prosto vapi za odgovorom - mora li baš ovako da bude?
Nego, što se tiče ekipe sa vrha ili „gospodara marioneta“ princip je jasan - onog momenta kada ispustiš konce ideš na dno, postaješ samo obična lutka u rukama drugih gospodara. To znači – nema partijskog zapošljavanja, nepotizma, lomljenja službenih auta, vožnje čamaca po lokvama, udovoljavanja svojim kompleksima ili bilo čemu drugome što te čini beskrajno srećnim… Odgovorglasi – da, iz njihovog ugla, baš ovako mora da bude.
No, da im se ne bi desilo navedeno ispuštanje konaca iz ruku ti isti „gospodari“ preradili su pojam „duboke države“ (liše „Meda“ koji još vjeruje u njen izvorni oblik) na koju uvjek mogu da se pozovu, zlu ne trebalo, kao na glavnog krivca za dešavanja koja bi se inače njima natovarila na pleća.
Bilo je ili ne bilo, što se njih tiče, bez nje se ne može!
Nebulozna politička pojava zvana „duboka država“ u principu nije ništa drugo do ubijanje u pojam građana ove države, dok im rasuđivanje toliko ne otupi da zabaguju na 54 % vakcinisanih i 46% spremnih da umru bez ikakvog razloga.
Ali, koliko god da ne vjerujem u postojanje paralelnih struktura moći, niti da smo mi u stanju za nešto toliko složeno poput stvarne „duboke države“, priznajem da i sam nekada posumnjam da postoje neke više sile kojima bih objasnio nevjerovatne stvari koje nam se dešavaju, jer naprosto - nema logičnog odgovora.
Kako je, na primjer, moguće da na lokanim izborima u tri opštine svi na kraju budu pobjednici i da pritom to nikome to ne bude u najmanju ruku čudno?
Ili, recimo, kako da situacija u kojoj su se konci ovih „gospodara“ toliko zaplelida policija u gradu sa par hiljada stanovnika na dan lokalnih izbora mora da zatvori kafane, da se ti isti građani (potpomognuti jeftinom „brljom“ i podrškom sa strane) ne pokolju između sebe, ne bude tema koja zavređuje pažnju. Ili makar prostu konstataciju da je sve otišlo do đavola.
Ako ovo ne upućuje na to da se neka viša sila upetljala u izvještavanje građana i dizanje pritiska istima, prostim alatima za kidanje živaca i opštu nervozu, ja ne znam šta je. Da li je i teoretski moguće da nam je državna TV na istom nivou kao recimo '86, a da to neko namjerno ne radi iz samo njemu znanih razloga.
Ili, recimo, apropo te teme, članak koji je objavljen na portalu Vijesti, u kojem u naslovu stoji da je 82% vakcinisanih Sinofarm vakcinom preminulo, što je u konačnici dovelo antivaksere do stanja euforije u kojem su „od sreće razbijali stvari po kući i slavili pobjedu“. Koliko jaka motivacija je potrebna da neko napiše tako nešto, osim možda „fore“ - čitanost prije svega, u šta odbijam da povjerujem iz razloga elementarne ljudskosti. Iz ovoga, logično, proizilazi da se i u ovo upteljala, a ko bi drugi do - „duboka država“.
Zato bih završio onako kako sam i počeo - stihovima iste pjesme benda Metalica koji će vam, nadam se, pružiti pravi odgovor kuda sve ovo vodi. Dragi čitaoče, sam procijeni da li ti se smije ili plače.
Što se mene tiče, ovo sa „dubokom državom“ krajnje je mutna stvar.
Master, Master, where’s the dreams that I’ve been after?
Master, Master, you promised only lies
Laughter, laughter, all I hear or see is laughter
Laughter, laughter, laughing at my cries.
