Znanost, filozofija ili politika?
Zadnjih pedesetak godina ekologija se osim kao znanstvena disciplina pojavljuje i kao politički pokret. Njene zamisli, naizgled utopijske, ostvaruju se ili sabotiraju na lokalnom ili globalnom planu.
Zeleni su se kao praktična filozofija i politička akcija najprije etablirali u evropskim razvijenim zemljama i kao posljedica rasapa na ljevici. Problem je što ne znamo je li ekologija zaista spoj znanosti i filozofije ili samo kurentna politika.
Ekologija naziv duguje kao i većina stručnih pojmova, grčkom jeziku. Pojam je izveden iz riječi oicos koja označava dom i mjesto gdje živimo. Suvremena ekologija poima sebe kao globalni pokret, potrebu i pojavu jer promatra sva živa bića u njihovu suodnosu na prostoru zajedničkog doma - planete Zemlje.
Ako nam se pred nekoliko desetljeća i činilo da su ekološka zvona za uzbunu nepotrebna, danas smo duboko svjesni da ekološki problemi izbijaju na sve strane. Stupanj zagađenja sve je viši i u razvijenim i u nerazvijenim zemljama.
Zahvaljujući prljavim industrijama, klimatskim promjenama, nezbrinutom otpadu, naše je zajedničko obitavalište sve više nalik na neku katastrofističku viziju. Ni svjetski ni naši gradovi nemaju povoljne atribute za opstanak: nečistoća zraka i vode sve je prisutnija.
Može se slobodno reći da se čitav naš eko sustav na Zemlji kao njeno prirodno okruženje sistematski i rapidno urušava.
Uz to, klimatske promjene, koje su najvećim dijelom posljedica ljudskog nemara i pohlepe za zaradom, s tehnologijama koje trajno probijaju ozonski omotač, već su dobrano narušile naš elementarni opstanak.
Kaos koji izazivaju promjene klime, gotovo diluvijalne poplave kojima svjedočimo zadnjih dana u Evropi, enormna suša koja pogađa ne samo pustinjska nego i plodonosna područja, zahtijevaju žurnu i temeljitu akciju. Mnogi ekolozi smatraju da je najvažnije pojmiti Zemlju kao živo biće.
Problem je što ne znamo je li ekologija zaista spoj znanosti i filozofije ili samo kurentna politika.
Granice razvoja ili razvoj granica?
Znanost, koja bi trebala raditi za čovjeka i njegov siguran, zbrinut život na Zemlji, kao da uz deklarativne ekološke postavke i zaključke, ima rezervnuvarijantu: umjesto da postavi granice razvoja ona svakodnevno u tehnološkoj praksi pomiče razvoj granica. Taj će nam „razvoj“, bojim se, doći glave.
Stoga je čas da se i filozofija sjuri sa svojih visina u našu svagdašnjicu i u ruhu praktične discipline upozori i znanost i politiku na mučne konzekvencije zagađenosti kojima smo svjedoci.
Crna Gora je prije 33 godine postala i zvanično ekološka država. Ta činjenica unesena je u Ustav. Unatoč tome, na svakom se mjestu, promatrate li ulice, puteve, ceste, pločnike, naselja, pa i prirodu ove prelijepe zemlje, možete naći brda smeća.
Od svih vrsta otpada, tekstilnog, metalnog, plastičnog, drvenog, do onog koji je posljedica dnevnog života u domaćinstvima. Nikad to neću moći razumjeti: malo se građana kao crnogorskih, diči svojom zemljom, a tako malo o njenoj ljepoti i uređenosti brine. Iz metalnih kontejnera širi se nepodnošljiv smrad, posebno u pretežnom, toplom dijelu godine.
Pogledajte koliko je samo nevladinih organizacija koje su se mogle propagirati i djelovati ekološki: u maloj Crnoj Gori ukupni broj NVO je 75! Osim što se bave dnevnom politikom - na sasvim komsomolski način - one su samo brbljaonice u kojima se tužakaju istaknutiji političari i dnevni politički događaji.
Nije mi jasno zašto se nitko nije sjetio da tu silnu omladinu koja kafeniše po kafićima onoliko vremena koliko je dnevno radno vrijeme, ne organizira u neku vrstu dobrovoljnih akcija. Je li sramota zasukati rukave i pokupiti smeće koje ti je pod nosem?
S druge strane, televizijski programi vrve od nove propagande koja se zalaže za manje vode prilikom tuširanja. Zamislite vi, da vam netko propisuje koliko ćete litara vode potrošiti na dnevnu higijenu. Vi tu vodu skupo plaćate ali to je elementarna potreba na kojoj ne možete i ne smijete štedjeti.
Zadnji je čas za spas prirode, a time i čovjeka
Kud ode tako ušparana voda, kontejnerima u Afriku? Pa to je nonsens, da se vi razbolite od nehigijene i potrošite na ljekove i bolovanje koliko vam jemjesečna plaća.
Nova odjeća koju kupujemo gotovo sva je od recikliranih sirovina. Raspada se već nakon nekoliko pranja. Vidite programe veš-mašina. Trebate li ih svesti na kraće i hladnije? Pa bog s vama, zar nitko od tih mudroslova ne zna ništa iz biologije? Dobar dio bakterija rezistentan je i na točki vrenja vode.
A vi da perete donji veš u hladnoj vodi samo desetak minuta? Užasavam se toga. Stalno raste količina i vrsta proizvoda za osobnu higijenu i higijenu kuće koji su supstrati jake kemije, deterdženata, bjelila. Kako oni zagađuju okoliš i koliko pjene ode u rijeke i mora kanalizacijom? Kemijska je industrija jedna od najjačih u svijetu i njeni lobiji će sve učiniti samo da ne stane proizvodnja kemikalija.
Jedne sam godine na Siciliji, u Kataniji, vidjela ogromnu masu pjene na obali. Rekli su mještani da je to sve posljedica kemijske industrije i cijena koju Italija plaća za razvijenost. Tada je bila šesta u svijetu. Sada je 12. redom, no nisam sigurna da sustavno brine o smeću.
U Samoboru, predgrađu Zagreba, već nekoliko godina razdvajamo otpad: plastični, stakleni, papirnati, komunalni i eko-otpad. Za svaki postoji zasebna kanta. Zgrade su tako uokvirene tim glomaznim posudama različite boje da bi se građani navikli. U stvari, to je jedna velika prevara.
Sad mi sami, za znatno veći novac - dvostruko veći, odvajamo otpad umjesto radnika - komunalaca. Oni ga samo utovare i odvezu. Zato je naš džep lakši mjesečno, za potrebe održavanja zgrade i okoliša te odvoženje smeća, za gotovo 50 eura! Pa budi ti sad ekolog.
Poskupjela je znatno i kava. U Danskoj otkupljuju talog iz kafeterija da bi ga koristili kao kompost. Najednom su uskrsli članci na webu: navodna istraživanja pokazuju da više od tri šalice dnevno može koristiti srcu i mozgu. Zamislite vi to licemjerje, pa svatko tko popije više od decilitar kave dnevno zna iz iskustva da izaziva aritmije i razdražljivost. Ali, sve za sveti profit! Pala je potrošnja, nađi brzo teoriju koja favorizira kavu!
Proizvode se automobili na struju. Skuplji su dva puta od benzinaca ili hibrida. Gdje je tu ekološka svijest? Znači li ona: trošite, samo trošite!
U Srbiji je Vučić nedavno potpisao strancima dozvolu za eksploataciju litija. Uzalud su protestirali toliki građani. Makron vodi svoju ciničnu politiku. Zalaže se za ekološku državu, a u samoj Francuskoj je najveći broj nuklearnih elektrana u Evropi. Ona je i najveći zagovornik nuklearne energije. On prljave tehnologijekao što je ova slitijem, prenosi izvan EU. Sramota.
Mnogi su se građani u Crnoj Gori preorijentirali na korištenje energije Sunca. Zasad je ova tehnologija ekološki čista. No postoji bojazan od glomaznog otpada, kad se jednom iscrpe solarni paneli i ćelije, kud s njima.
Kontaminacija javnog prostora
Ipak, ima nešto što želim problematizirati. Postoji dio otpada koji će, kako se to kazivalo u našim socijalističkim udžbenicima, otići u ropotarnicu povijesti.
To su najprije otpaci političkih ponašanja, događanja, govora. Vidite li koliko smo svi zagađeni? Ne možete otvoriti nijedan kanal ili portal da vas ne zaspu svojim parolaškim smećem.
Najprije ono aktualno: traže da se Amfilohiju napravi spomenik, jedva par godina nakon smrti. Unatoč propisima i zakonima da se to može tek nakon 20 godina. Naći će ili stvoriti rupicu u zakonu da propuste taj prijedlog.
Zamislite, spomenik čovjeku koji je veličao četništvo, smatrao D. Mihajlovića herojem, koji je mrzio Muslimane i to javno iskazivao, koji je Crnogorce nazivao Đilasovom kopiladi?
Je li to uopće čovjek ili otjelotvorenje nečovještva? Koji je podigao onu limenu bogomolju na Rumiji, postavljenu vojnim helikopterima? Može li se on smatrati kršćaninom a kamoli svetim čovjekom, predstavnikom Crkve? Koji je projektirao litije i novu vlast kontaminirao svojim naopakim svjetonazorom. Koji je dopustio da u Cetinjskom manastiru Arkan i njegovi jurišnici pucaju i mitraljiraju, na početku svoje misije mitropolita crnogorsko-primorskog?
Pa zar on isti nije koristio posve gebelsovske metode propagande, kontaminirajući najprije omladinu, slabe, nemoćne i nezaposlene? Kakva je to vlast koja se formirala u jednom crkvenom zdanju kao što je Ostrog, koje ima status mitskog mjesta za Crnogorce? Isključila je pritom sve ateiste, inovjerne i agnostike. S kojim pravom i tko ju je ovlastio?
Na koji način, pitam se, odgovoriti na zagađivanje javnogprostora političkim bljuvotinama, iskazima i govorima koje ne razmjenjuju ni mornari u lukama?
I na kraju, čime se obraniti od nastupajuće ravnodušnosti i rezignacije, koja postepeno ali sigurno obuzima građane?
Kakav to novi čovjek treba biti da bi oblikovao sebe u prirodnom, iskonskom okruženju, a da ne bude „plemeniti divljak“? Je li rješenje u normativnim mjerama ili u samoosvještenju?
Jedno je sigurno, zadnji je čas za spas prirode, a time i čovjeka.
