U ono naše vrijeme odrastanja, u sedamdesetima, bilo je uobičajeno reći: etiketiraš me, ili: zašto mi imputiraš to i to... Sad naprotiv, sve je postalo etiketa, sve naljepnica. Prazan znak za prazan smisao. Što sve ne možete nalijepiti drugima na čelo, ramena, mišice, podlaktice, prepone, članke, stražnjicu, jezik, kuću: od grbovlja do zastava, sve apsurdni simboli apsurdnog postojanja.
Pod zastavama legija laži
Posvuda isti nabildani tipovi, označeni ožiljcima, rezovima, stresovima, tetovažom, obučeni u talijansku zadnju riječ crnila, obuveni u one kvadratične čamce što lakirani, podsjećaju na venecijanske gondole, između sjemenki koje pljuckaju i zrna kikirikija koja grickaju gone vam majku. Pod zastavama legija laži, unose strah u kosti, u plot, u duše.
Ako išta ostane za nama bit će to neka selotejpom zalijepljena etiketa koja će svjedočiti, skinuta s naših usnica, da morali smo šutjeti, da nismo smjeli ni brbljati, jer pjevali smo previše. A ako i propjevamo u sumrak, već ludi od kantilena nove umjetnosti, novog poretka, nove povijesti, zašutjet ćemo naglo i trajno kao stećak mukom zatravljenih stoljeća. Ne živeći sadašnjost, izopćeni iz budućnosti, samljeveni u mašini nove povijesti, mi smo samo ušutkane utvare razumske snage. Ili je potrebno, kao u snu, da skinemo sve etikete, svu ambalažu, i pripremimo se, za neku novu, ciklonsku terapiju?
8Ipak, ostaje nam svakodnevni posao da rješavamo enigme političara. Zašto se Aleksandar Vučić zaogrnuo srpskom zastavom nakon prihvaćanja Rezolucije o Srebrenici u UN? Zašto je upotrijebio državni simbol da u njega umota svoj, kako je sam rekao, poraz? Zašto je ponovo izazvao podsmijeh ili sažaljenje javnosti koja kao da jedva čeka da ga učini tragikomičnim klaunom? Ili je ovaj političar posve iscrpio sve druge, razumske metode kojima može biti djelotvoran i uvjerljiv?
Rezolucija o Srebrenici je izglasana u UN. Nije prošla s velikom većinom, previše je zemalja bilo suzdržano (68), i popriličan broj protiv(19). Shodno tome, 11. jula će se svake godine obilježavati kao Međunarodni dan sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici 1995. kada je u egzekucijama ubijeno 8372 ljudi.
Aleksandar Vučić rekao je da ćeRezolucija otvoriti Pandorinu kutiju.
Uslijedile su optužbe Kine i Rusije. Ruski ambasador u UN rekao je kako „Rusija nikad neće zaboraviti 27 miliona sovjetskih žrtava stradalih od nacističkih zločina“.
Ima nešto što svakog svjedoka ili sudionika zbivanja iz 90-ih prošloga vijeka može staviti u neku vrstu skepse: zašto nikad takav značaj nije dobio, u okvirima globalne politike i Vukovar? Zar nije njegova žrtva koja se samo u Hrvatskoj obilježava 18. novembra svake godine kao Dan sjećanja na žrtve domovinskog rata nije odista zaslužila veći pijetet, međunarodno prepoznavanje iuniverzalističku razinu?
Jer vjerujte, ja koja sam živjela kao svjedok tih zbivanja i neizravni sudionik, sa svojim sam đacima i studentima Vukovarcima, prošla ne samo njihov, već i njihovih porodica, pakao. Nijedan od njih nije bio neobilježen stresom. Svaki se na najciničniji način inicirao u zagrebačku mladež: drogama, najprije lakšim pa poslije i težim. Neki su od njih stradali tako, u nikad objašnjenim udesima.
Roditelji su im bili branitelji ili udovice branitelja. Njihov očaj i njihova korota i sad mi je pred očima. Neki od njih pošli su šutke i ni od koga praćeni, na ispraćaj svojim očevima, onoga što je ostalo od njih. I kako onda u takvoj situaciji možete biti razložni, promišljeni, mudri? Samo bešćutni stvorovi mogu biti ravnodušni za vukovarsku ljudsku muku.
I što je sa Sarajevom, koje je nakon Staljingrada, grad s najdužom blokadom u povijesti ratovanja? Zašto ono nije upisano u globalnu memoriju, kao mjesto ljudske nevolje, nevezano za genocid, npr. kao kategorija opstanka ljudskog unatoč stravičnim metodama zločinstava na Balkanu?
S druge strane hrvatske politike
Ipak, i s druge strane hrvatske politike iz tog vremena postoji mnoštvo nerazjašnjenih događaja. Na primjer, zašto nikad nijedovoljno rasvijetljen egzodus 200 tisuća Srba nakon Oluje u ljeto 1995? Zašto je dopušteno i bombardiranje te kolone nesretnika, kada je poginulo 13 civila? Sva njihova krivnja je bila što su Srbi. Mislim da većina Hrvata do tada nije ni znala koliko građana srpske nacionalnosti živi u Hrvatskoj.
Kao što je sva krivnja stradalih u Vukovaru bila što su Hrvati. Premda je u Vukovaru živjelo i drugih narodnosti, najviše Srba.
Uz kolonu izbjeglih Srba nakon vojne akcije Oluja jedino je stao američki diplomat, Piter Galbrajt, koji je u znak solidarnosti sjeo na jedan od traktora. Zabilježio je to Zapad. Ali nije se nitko potrudio da obilježi Deklaracijom UN-a ovaj za najnoviju hrvatsku povijest neslavni datum. Ipak se on u Hrvatskoj slavi kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. A u Srbiji je to Dan žalosti. Ma kako ih nazivali s jedne ili druge strane to je tragedija čovjeka.
Tadašnji srpski vožd Slobodan Milošević nije dopustio tim izbjeglicama da se naseljavaju u Beograd, nego ih je raselio po svoj Srbiji, najviše po provinciji. I brzo se čulanegostoljubiva parola: Izbeglice, izelice! Toliko o gostoljubivosti srbijanske sredine.
Tamna mrlja
Ovih se dana stidljivo u Crnoj Gori obilježava sjećanje na 32. godišnjicu deportacije izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, mahom Muslimana, koje je crnogorska policija uhapsila i „vratila“ u Bosnu i predala paravojnim jedinicama, na nemilost Radovanu Karadžiću, s namjerom da ih ovaj zamijeni za zatočene borce.
Naprotiv, oni su svi, koji su dotle bili smješteni u primorskim gradovima, na nepotvrđenoj lokaciji u istočnoj Bosni, pobijeni i bačeni u Drinu. Broj deportiranih i stradalih još nije utvrđen, a kreće se od 66 do stotinjak njih.
U Herceg Novom je održana komemoracija ispred zgrade lokalnog MUP-a.
Nekoliko desetaka nevladinih predstavnika i predstavnika bošnjačkih stranaka prisustvovalo je obilježavanju. Najistaknutiji među potonjima, Mirsad Rastoder, kazao je kako je „deportacija tamna mrlja na obrazu viteške Crne Gore“. Skromno mislim da ne treba koristiti ovakvu retoriku. Ona pripada XIX. vijeku. Odavno Crna Gora nije ni viteška ni čojstvena.
Umjesto toga trebalo je svim pravnim sredstvima, međunarodnim i domaćim zakonima, napraviti pritisak i tražiti da se ovi strašni događaji rasvijetle, počinitelji procesuiraju, a konkretni znanstveno istraženi podaci uđu u školske programe povijesti i prava. Što suuostalom čekali brižni NVO-vci toliko vremena, više od tri desetljeća? Čemu tolike enigme o ovim, do nedavno velom tajne i povjerljivosti obavijenim događajima i dokumentima o njima? Pod čiju zastavu da stanu te žrtve sutra kad ih nađu?
Jer ne znamo što je strašnije, označiti kenotaf, prazni grob imenom ili umrijeti ponovno, nakon što ti pronađu tijelo, pa biti sahranjen pod zastavom zemlje koja te uništila.
Umjetnički pokušaj
I da zaokružimo osvrt na ova strašna ali u našem sjećanju živa nevremena. Navodimo još jedan značajan, umjetnički pokušaj da se govori o onome o čemu se moralo šutjeti. Riječ je upravo o najboljem kratkom Zlatnom palmom nagrađenom filmu Kanskog festivala, Čovjek koji nije mogao šutjeti hrvatskog redatelja Nebojše Slijepčevića koji je ujedno napisao i scenarij.
Ovaj film tretira bolnu priču koja nadmašuje osobnu, individualnu ravan. Iz vlaka na relaciji Beograd-Bar, u martu 1992. na zahtjev srpske paramilicije u Štrpcima je oteto 19 muslimanskih civila i odvedeno u nepovrat. Za četvoricu stradalih su se našli posmrtni ostaci.
Za preostalih 15 nisu. Od nekoliko stotina putnika, svjedoka ovog zločina, samo se jedan putnik, umirovljeni oficir Tomo Buzov suprotstavio tome. On je taj čovjek koji nije mogao šutjeti. U ovoj storiji o nastanku filma postoji još jedno za Crnu Goru sramno mjesto. Nedavno, 2022. kad su autori filma tražili potporu za realizaciju filma od Filmskog saveza Crne Gore bili su odbijeni. Film je ipak snimljen.
Crna Gora, barem ona državotvorna i filmska, ogradila se od svega kao da je se nimalo ne tiče ovaj nerasvijetljeni događaj. Na taj se način svjesno ili ne, stavila na stranu krvnika. A ne žrtava, kako slatkorječivo, za potrebe evropskih komisija, često proklamira.
Kasnije V. i ja razgovaramo o slavnoj Hani Arendt koja je govorila o banalnosti zla. I u tome se slažemo s velikim umjetnikom Dimitrijem Popovićem koji u najnovijoj knjizi eseja polemizira s filozofkinjom upravo o ovoj tezi.
Nije dobro reći banalnost zla, jer to implicira nešto drugo: naviku na zlo, rutinu ubijanja. Zlo jedaleko veće, opsežnije, nemoralnije. Ono je destrukcija po sebi i ujedno negacija svega ljudskog. Pitamo se, ne bez zebnje, je li ono jedno od diferentnih svojstava čovjeka ili čak civilizacije?
Ako jeste - a moglo bi biti jerje „kultura“ ubijanja i žrtvovanja u temeljima mnogih plemena i naroda - onda je čovjek tek manje ili više pripitomljena zvijer. I pored ovih pesimističkih zaključaka ne pristaje nam nikakva euforija niti nam preostaje utjeha u pohvali humanosti. Možda tek zadanost u strogim zakonima koji ne koketiraju sa zlom nego ga neizostavno sankcioniraju je jedino što nam preostaje na putu do tog proklamiranog homo sapiensa kakvima se lažno predstavljamo.
I još se usuđujemo govoriti o znanju i spoznaji, povijesti i kulturi,umjetnosti i civilizaciji. Životu kao humanoj vrijednosti! Ostavimo se finesa, sad je ili nikad čas da odbacimo zvjersku kožu i njene navike i navučemo oklop prava. Tek njime možemo prevladati vučju prirodu i nadvladati dno dna u koje smo sišli, u kojem smo zatočeni.
