Crna Gora je već dva puta, u posljednje dvije decenije, osujetila planove koje su za nju imali sljedbenici projekta Velika Srbija.
Prvi put je to bio referendum 2006. godine, tada je i pored svih uticaja i lobiranja, novca i žita, jednostavno falilo glasača za taj naum da se utopimo u susjednu nam državu. Drugi je bio ulazak u NATO alijansu u junu 2017. Treći se upravo dešava.
Referendum
Nije tada pomogla ni svesredna pomoć Evropske unije i njihovog emisara Havijera Solane koji je čak uradio nešto što je do tada bilo nepoznato u svjetskoj političkoj praksi. On je odlučio da moj glas vijedi manje nego nekog ko je glasao za zajednicu sa Srbijom. Od vremena robovlasništva i sticanja prava glasa ovako nešto nije bilo poznato, koliko je bilo moralno ne treba ni komentarisati.
Interesanto je da ovaj Solanin „rezon“ da bloku za Jugoslaviju, kako su se nazivali, dodijeli taj glas „sa posebnim potrebama“ ništa nije smetalo.
Jer, zaista ukoliko nekome date početnu prednost u bilo čemu to se naziva afirmativna akcija, dakle favorizujete grupe koje same ne mogu da se izbore za ravnopravni status. Kako je blok za Jugoslaviju imao i finansijsku i agenturno-logističku pomoć tadašnjeg, a i svagdašnjeg, aktuelnog Beograda teško da se može govoriti o nekoj ugroženoj ili marginalnoj grupi.
Marginalnost je bila samo u glavama njihovih vođa, pogotovo onog prvog, Predraga Bulatovića, koji je izgleda pogibiju svojih đedova, spaljene kuće i silovane žene uspio nekim hiper-stokholmskim sindromom da pretoči u borbu za ponovni „zagrljaj“ krvnika.
Nije im smetao taj glas hendikepa nimalo, ali i pored svega i pored posebnih statusa ipak nije bilo dovoljno i Crna Gora je pobjegla, činilo se trajno, a ispostaviće se za kratko, iz planova i želja „Karlobag-Virovitica“ kartografa.
NATO
Petog juna 2017. godine Crna Gora postala je punopravna članica NATO pakta. Tada smo mislili to je to - granice NATO članica niko ne smije dirati, našu suverenost brane sve njene članice... i tako dalje, i tako dalje, dok se nismo probudili i viđeli kako ih brani u Ukrajini. Viđeli smo i da velike SAD nisu više šta su bile i da su došli do stanja kada im je dilema koga birati na predsjedničkim izborima poput one naše iz 90. I Amerikanci biraju između Momira Bulatovića i Branka Kostića.
Viđeli smo i kako se „stara dama“ pretvara u „nemoćnu babu“, i da svi principi na kojima je nastala, kao i svi principi demokratije i slobodnih i građanskih društava, važe sve do onog trenutka dok jednostavno ne prestanu da važe. I, tako. Nikome ništa.
Sada smo usred trećeg pohoda na suverenitet Crne Gore u posljednje dvije decenije.
EU
Nakon izbora iz 2020. sve je trebalo lagano ići po planu za novoformiranu većinu. Imali su svi isti cilj u planovima. Dobro, možda je URI pisalo nešto drugo, ali znajući za njihovu liberalno - tržišnu orijetaciju nije ih bilo nimalo teško svrstati/kupiti u blok koji je nastao iz partija i pokreta koji su se zdušno borili da Crna Gora bude 21. izborna jedinica u zajednici sa Srbijom.
Cilj je da se nikako ne dozvoli ulazak u Evropsku uniju, jer smatrali su da je nemoguće da će Crna Gora moći u panslavensko-rusku ako prije toga bude u euroatlantskoj uniji.
Ali, nije sve išlo po planu jer partije i pokrete osim ideja ipak čine ljudi koji se nalaze u njima. Da bi bilo jasnije, sjetite se da je pri formiranju Zdravkove Vlade u manastiru Ostrog (čak tamo ih je okupio pokojni Amfilohije, računajući da im je bar nešto sveto. Naravno, prevario se) bilo strogo zabranjeno da se u Vladi nađu „profesionalni opozicionari“ poput Mandića i Kneževića.
Nije slučajno prije izbora tražio da se dugogodišnji čelnici DF-a ili uklone sa listi ili eventualno postave na njen sam kraj. Znao je koliko im on ne vjeruje ništa, a sigurno je imao i informacije „sa terena“ koje su to potvrđivale.
Znao je, „morački tajnovidac“, da se sa njima i njihovom prirodom ko nije za sebe nije ni za drugoga nikako ne može stvoriti kritična masa koja bi dvotrećinski mogla suspendovati postojeći Ustav i za vazda udaljiti Crnu Goru od evropske zajednice demokratskih naroda.
Jedini koji ih je, ovakve kakvi jesu, mogao okupiti i pomiriti je preminuo, njegov zamjenik sa „ali expresa“ je po svim elementima i osobinama nedostojan za bilo šta pa su oni koje je Radović sklonio sada ponovo u zenitu. Kada mačke nema miševi kolo vode, kaže narodna umotvorina.
Međutim, desilo se nešto što se u politici može nazvati društvenim paradoksom ili boomerang efektom, a u stvari je direktna posljedica neznanja i pogrešno vođenih politika prethodne dvije vlade.
Zdravko „čudotvorac“ Krivokapić i Dritan „istina“ Abazović trudili su se u prethodne dvije vlade da nas što više udalje od EU i time nas primakli Evropskoj uniji nikada bliže.
Europarlamentarci i birokrate iz Brisela imali su priliku da na direktnom primjeru ukapiraju koja bi bila pogubnost takve politike na Balkanu pa su brže bolje odlučili da od nas prihvate šta im god ponudimo ne bi li zatvorili preostala poglavlja.
Po ključu po kojem su svojevremeno ušle Bugarska i Rumunija tako ćemo i mi, ničim izazvani i bez lične zasluge, „preko veze“ u Evropsku uniju.
Reakcije nakon Briselskog zaokreta
Sve ovo je ozbiljno uplašilo Jakova Milatovića da neće moći da ispuni svoj dio dogovora sa Vučićem. A bilo je vrlo jednostavno, Vućić njemu papire o Spajićevom državljanstvu i prebivalištu u Beogradu što će njega, Jakova, postaviti na čelo liste i izvjesno u fotelju budućeg predsjednika države, a on njemu, Vučiću, Crnu Goru što dalje od Evropske unije i što bliže balkanskoj uniji sa Srbijom i Republikom Srpskom.
I ova ostavka na sve funkcije u PES-u će, vjerovatno, biti potez očajnika, kao uostalom i ovaj pokušaj da se sa banjalučkom političkom šovinističkom ludom „uplaše“ Bošnjaci od ulaska u Vladu i time otvore vrata izvršne vlasti koaliciji bivšeg DF-a, ili makar onome šta će, kažu upućeni, ostati od nje.
A mogli su Milatović i Mandić, ruku pod ruku, odvesti Milorada Dodika umjesto u Skupštinu u Mandićev rodni Šavnik da mu na licu mjesta pokažu kako bi funkcionisala demokratija u toj željenoj im uniji. A podsjetimo, ako ste zaboravili, u Šavniku izbori još uvijek nisu završeni nisu, a kad će ne znamo.
21
Milatović je izgleda opet pogrešno sabrao i istrčao se pred rudu. Prvi put je to uradio kada je odlučio da po svaku cijenu postane predsjednik države jer mu je eventualni izbor za premijera izgledao suviše daleko, pa se po onoj narodnoj odlučio da bolje predsjednik u ruci nego premijer na grani. I, ostade sa značajno manje uticajnom funkcijom od „na silu strpljivog“ Spajića.
Jer, koliko god Milatović da zaposli u Predsjedništvu savjetnika, vozača i protokol majstora ipak to nije ni promil onog šta može Milojko kroz ministarstva, sekretarijate, agencije..., a to se (vidi poslanike PES-a) pokazalo kao mjera odanosti vođi, partiji i idealima.
Koliko su gospoda iz Pokreta Evropa sad iskrena u svojim naumima najbolje govori poređenje podgoričkog i državnog parlamenta i reakcije njihovih odbornika/poslanika.
U Podgoričkom klubu PES-a čak njih devet od trinaest najavilo je da će napustiti partiju i formirati svoj klub odbornika.
U državnom parlamentu svi poslanici PES-a su glasno i jasno poručili da su jedinstveni i da podržavaju stavove svoje partije.
U čemu je razlika između ove dvije skupine „pesovaca“ koje dijeli samo jedna uličica i pješački prelaz? Razlika je u tome što poslanici u prosjeku primaju 1.500€ nadoknade za rad, a odbornici deset puta manje. Ili, što bi rekao onaj stari dobri vic – utvrdili smo šta ste, sada samo da se dogovorimo oko cijene.
Ostaje i da vidimo da li se „preškartao“ i poslovično neopredijeljeni Aleksa Bečić i njegove Demokrate kada su se priklonile Milatoviću (ne javno naravno, nije to njihov manir). On im je odmah uzvratio sa lobiranjem za isključenje „mrskog“ im Milovića iz Pokreta Evropa sad, valjda logično razmišljajući da će ga to „otjerati“ i iz fotelje ministra pravde.
Ali, Milović je i dalje ministar i to će očigledno i ostati. Ukoliko se može za ozbiljno uzeti izjava ministarke Gorčević (to je ona ista koja je sadašnjeg ministra Radulovića, zbog blamiranja u emisiji na TVCG, branila argumentima da je to zbog toga što je zaboravio crnogorski jezik tokom nekoliko godina boravka u SAD-u), onda će on, Milović, biti ministar još mnogaja ljeta.
Logično se postavlja pitanje, ako Milović ostane ministar pravde znači li to da ćemo ubrzo ostati bez ministara Demokrata? Jedno sa drugim ne ide, mada, ovo je Crna Gora pa svaka logika gubi smisao, a i Demokrate se nekako mnogo više vežu za fotelje od drugih.
„Biološko čišćenje“ DPS-a
Ono šta može imati smisla jeste DPS-ova politika „dugog trajanja“. DPS trenutno nema koalicionog kapaciteta zbog svojih rekli bi „ranijih radova“ sa jednim te istim majstorima. Čak, i oni koji bi nekako željeli sa DPS-om u koaliciju ne mogu jer im smeta njihova spora i čini se neiskrena transformacija, i prije svega bolno i preteško (ne)čišćenje sopstvenih redova.
Međutim, oni izgleda računaju na protok vremena koji je neumitan. Njihovi stari kadrovi, kojih su se trebali osloboditi, ubrzo će svi, ako već nisu, u penziju, pa bi se partija prosto biološki oslobodila od „balasta“.
U međuvremenu ovi „avgustini“ čine sve u korist sopstvene štete pa zapadnim diplomatama DPS sve više liči na onu jedinu đevojku u seoskoj kafani koja je sve ljepša i ljepša.
Ukoliko se dovoljno brzo „proljepša“ DPS bi mogao već na jesen imati prve „prosce“. Ako to bude ovaj pročišćeni dio Pokreta Evropa sad onda bi ta buduća vlada, sa manjinama naravno, bila najstabilnija i najevropskija do sada i sigurno bi bila ona koja bi uvela Crnu Goru u Evropsku uniju.
A, Spajiću bi mogli ko jednom ranijem lideru opostiti ružnu prošlost i nekako na silu sebe ubijediti da je, kao i onaj prvi, od početka Crnogorac i Evropejac, nego se prikrivao dok nije stvoren pravi trenutak.
PAF – PAF, zaista.
