Ništa temeljnije ne skida euro-atlantsku kozmetiku tridesetoavgustovaca kao pitanje statusa i uticaja Beogradske patrijaršije u Crnoj Gori. Bilo da, poput ministra Mujovića, u kraju iz kojega je poteklo pleme Vasa Keće Pontina, dobijete pohvale Joanikija II za primjereno vjersko vladanje ili, poput ministrice Vujović, streknete od inkvizicije pa povučete odluku komisije koja je, u skladu s pozitivnim pravnim normama ove države, konstatovala da se fašistima ne mogu podizati spomenici.
Ali ako je euro-atlantska kozmetika PES-a i Demokrata već vidno potrošena zahvaljujući čvrstom zagrljaju s Vučićevim poltronima iz bivšega DF-a, Jakov Milatović se stvarno, ali stvarno trudio da u posljednjih nekoliko mjeseci ostavi utisak otklona od šovinističke matrice iz koje se ispilio. Sve dok na red nije došlo pitanje Amfilohijeva spomenika.
27Kao da se prenuo iz transa, na tu je temu mladi Jakov gorljivo ispucao: „To je čovjek koji ima moje poštovanje. Smatram svakako da kao takav zaslužuje spomenik (...) Mislim da brojni građani dijele moje mišljenje.“
Kod instituta mišljenja Jakov se, dakle, pozvao na stari dobri kriterij „brojnih građana“. Zanemarimo li dugu i krvavu povijest naslanjanja na kriterij „brojnih građana“ – a zar nijesu isti takvi „brojni građani“ ne tako davno likovali nad paljenjem Dubrovnika i Konavala, klicali ubijanju Vukovara i Sarajeva... – važno je prokomentarisati što to Jakov zapravo veli.
A on veli da Amfilohije ima njegovo poštovanje – kako, zašto, otkud, to ne veli – i da zato što ima njegovo poštovanje Jakov smatra da zaslužuje spomenik. Ništa kriteriji, zakoni, vrijednosti, u ovoj je državi dovoljno Jakovljevo smatranje i eto vam ga spomenik.
A kome i čemu Jakov priziva spomenik, nužno je detaljnije viđeti. Zlo se ne može pobijediti ćutnjom ili cjelomudrenom askezom. Zlu, jednostavno, morate pokazati zube i nazvati ga pravim imenom. Zato ću ovđe ponoviti nešto što sam napisao u jednoj kolumni prije pola godine, analizirajući tada nastupe Jakovljevog ljutog takmaca, Milojka. Pa evo tog odlomka.
Da bismo ilustrovali kako stvari stoje s vrijednostima, oblikovaćemo za ovu priliku mini svetosavski katehizis, sastavljen na osnovu Amfilohijevih iskaza o pojedinim pitanjima koji najbolje ilustruju vrijednosti njegova učenja. Pa krenimo redom.
Što je Crna Gora?
„Fildžan država“ stvorena „u Brozovom jajcu.“
Ko su Crnogorci?
„Đilasova kopilad.“
Ko su muslimani?
„Jeste da je strašno pobiti ljude, međutim, još je strašnija duhovna smrt koju siju oko sebe ti lažni ljudi, sa lažnom vjerom.“
Ko je Draža Mihailović?
„Vožd Trećeg srpskog ustanka“, junak koji je „postradao za pravdu Božiju.“
Ko je Slobodan Milošević?
„Njegovo ime će u knjizi večnih biti upisano neizbrisivim slovima. Njemu su sudili oni kojima je trebalo da se sudi.“
Što je NATO?
„Četvrti Rajh.“
Ko stoji iza Evrope (EU)?
„Sotonin rep.“
Kako se zovu ustanove savremenog sekularizovanog obrazovanja?
„Svepomračilišta.“
Ko su LGBTQ osobe i što je Parada ponosa?
„Smrad sodimski“ s „Parade srama“.
Imaju li žene pravo na abortus?
Srpkinje u „svojim utrobama pobiju za jednu godinu više djece nego što su pobili Musolini i Hitler i Broz i ovi koji su ovdje na Kosovu i Metohiji.“
Nijedan od ovđe citiranih Amfilohijevih iskaza nije izvađen iz konteksta. Zapravo, svi odreda su kontekst, precizno formulisan da se ureže u svijest pastvi.
Ako se neko u posljednjih nekoliko mjeseci dao prevariti da je Jakov napuštio šovinističku bratiju, ova bi mu apoteoza spomeniku za nepomenika morala otvoriti oči. Jer uprkos „brojnim građanima“ – koji se pridružuju Jakovljevim smatranjima – kojima su šovinizam, kulturrasizam, ksenofobija, homofobija i drugi simptomi fašizma, „vrijednosti“ dostojne poštovanja, ova zemlja još uvijek ima zakone i Ustav koji su brana tome ludilu. Makar dok ih tridesetoavgustovci ne prilagode vlastitim krvoločnim „smatranjima“.
Do tada, spomenik razularenoj mržnji ne bi smio proći.
