U posljednje vrijeme dešava se da, pojedini mediji, ne biraju sredstva kako bi odbranili svoja uvjerenja. To nerijetko uključuje fotomontaže i zloupotrebe fotografija koje su ranije objavljene, zarad ubacivanja u pogrešan kontekst.
Svjedoci smo da se u političke svrhe najčešće manipulisalo na takav način.
Pamtimo slučaj iz maja prošle godine kada se društvenim mrežama širila objava u kojoj se tvrdilo da je policija u Nikšiću odgurnula ženu sa djetetom u kolicima koja je uzvikivala "ne damo svetinje", a da joj nakon pada, navodno, nijesu dozvoli da podigne dijete.
Iako je pomenuta objava ilustrovana fotografijom nepoznate bebe, preuzetom sa interneta, uz poruku "Tortura ustaške policije u Nikšiću", a koja nema veze sa tim događajem, to nije spriječilo da se u kreiranje dezinformacije uključe i jedan od lidera DF, Nebojša Medojević i FB stranica Prava Crna Gora, Marka Milačića.
Fotografija bebe koju su političari koristili za širenje lažnih informacija preko društvenih mrežaKAKO FOTOGRAFIJA UTIČE NA ČOVJEKA?
Kako fotografija sama po sebi utiče na čovjeka, pitali smo Radoja Cerovića kliničkog psihologa i eksperta za komunikacije, koji objašnjava da je uvijek vizuelna informacija imala dominaciju nad tekstom.
''Interpretacija teksta je komplikovan, dug i zahtjevan proces. Djeca prvo gledaju slike, pa tek onda nauče da čitaju. Naime, slike, pogotovo one koje izazivaju emocionalne reakcije, spadaju u najefikasnije forme komunikacije i zato se koriste u svim formama reklame i propagande. A, kada imate moćno oružje, njegova upotreba, kao i njegova zloupotreba, imaju vrlo velike posljedice'', kaže Cerović i objašnjava da tu postoji i jedan paradoksalni efekat.
''Koristimo vrlo efikasne mehanizme “provjere realnosti”, odnosno onoga što vidimo. Zato, očigledne “fotomontaže”, odnosno napadne intervencije (poput rogova na ljudskoj glavi ili krila na ljudskom tijelu), mogu da izazovu pažnju ili da imaju humoristički efekat, ali im osobe suštinski manje “vjeruju" i mogu biti propagandno neefikasne. Za razliku od riječi, kojima možemo da konstruišemo svakojake paradoksalne ili pretjerane situacije. Ako nekoga želimo da motivišemo na rat, opisaćemo “neprijatelje” kao bezdušna bića, neljudska i amoralna stvorenja, koje je u krajnjem plemenito ubijati. Propagandista će pisati o njihovim užasnim zločinima, o neprirodnom ponašanju ili nešto sl. Taj propagandni tekst, čak i pretjeran ili malo vjerovatan, mogao bi biti efikasniji od slike ili crteža. U crtežima ili fotoeditima “neprijatelj" uglavnom ima neke surove crte lica ili mračne boje, ali nikada mu nećete dodati - rogove ili rep. Takva slika bi odmah bila odbačena od strane mozga kao - šala, paradoks ili nerealna predstava - i njen propagandni uticaj bi bio sveden na minimum'', objašnjava Cerović.
Radoje CerovićKako dodaje, manipulatori će koristiti kombinacije realističnih slika (možda samo stavljenih u drugačiji konkekst) i pretjeranih ili iskrivljenih tvrdnji koje će iskazati tekstualno.
''Primjeri koje imamo su tzv. “antivaks” aktivisti, koji stavljaju realistične fotografije djece sa vidljivim zdravstvenim problemima, u konktest potpuno izmišljenih ili vrlo “nategutih” emocionalnih priča. Iz takve konstrukcije se zaključuje, uz osjećaj straha i odvratnosti, kako vakcine “izazivaju” te poremećaje. Rezulatati testiranja na desetinama hiljada slučajeva, opisanih u suvoparnim tabelama nekog naučnog časopisa nikada neće moći da se suprotstave tom "koktelu" emocionalnih slika kojima se opisuje neki, često, potpuno izmišljeni slučaj'', govori Cerović.
Kako naš sagovornik objašnjava mi smo društvo koje je u princupu veoma sklono kritici, a i socijalnim pritiscima koji vode konformaciji i težnji da se nezavisna i izdvojena mišljenja “konformiraju” i vrate u većinski atar. Lov na vještice je veoma efikasna metoda, dokle god su vještice u nebitnoj manjini. Čim se odnosi snage ili brojnosti preokrenu, i kritika mijenja pravac u kojem usmjerava svoju oštricu, govori on.
''Nesumnjivo je fotografija jedno od moćnijih sredstava kojima utičemo na sliku o nekome ili nečemu. Karikature ili paradoskalne slike imaju humoristički efekat, koji je negativan za autoritete poput političkih lidera. Loše fotografije u kojima osoba izgleda ružno ili bolesno, ili ima neki, nesrećno “uhvaćen” izraz, mogu da budu još moćnije sredstvo za - targetiranje osoba. Šteta je direktno proporcionalna ulogu. Što je viši socijalni rejting na koji pretenduje osoba, to je lakše nanijeti fotografijom štetu ugledu tj. samom rejtingu'', ističe Cerović.
Radoje Cerović
U Crnoj Gori se fotomontaže najčešće koriste za kreiranje "mimova" po društvenim mrežama, a kako naš sagovornik ističe, nijesu još u toj mjeri zastupljene da bismo mogli da znamo koje su to etičke granice kojima se njihovi autori moraju povinovati.
''U načelu, radi se o “divljem zapadu” komunikacije, u kojem bi se reklo da vrlo malo pravila postoji. Vjerujem da javne ličnosti imaju obavezu da “istrpe” mnogo veći nivo kritike, pa i surovije "mimove", ali da je granica dobrog ukusa nešto što moramo imati u vidu i kada kreiramo i kada šerujemo "mimove"'', govori Cerović.
PRAVA MANIPULACIJA NOVINSKOM FOTOGRAFIJOM KOD NAS NE POSTOJI
Kada je u pitanju novinska fotografija, na medijskom polju Crne Gore manipulacija ne postoji, dok je zloupotreba u 90 odsto slučajeva benigna, zbog brzine, standarda i neznanja, ocjenjuje za Portal Analitika, Pobjedin fotograf Stevo Vasiljević.
Manipulacija fotografije u pravom smislu te riječi podrazumijeva da se fotografija izmijeni na takav način da je posmatraču neprimjetno da je došlo do promjene, a da se u isto vrijeme u potpunosti izmijeni kontekst i poruka koju takva fotografija šalje.
''U Crnoj Gori, odskora se, nažalost, na novinsku fotografiju počelo gledati kao na izvor informacije. Do tada je novinska fotografija bila samo neka vrsta dopune novinskih napisa. Ona nikada nije imala dominantnu, primarnu ulogu u informisanju. Danas, u 21. vijeku, polako se vraćamo u neki neovarvarizam kada počinjemo da komuniciramo vizuelno i slikama - više nego pisanom i izgovorenom riječju - i fotografija je opet dobila na značaju. Međutim, sam način i tretman novinske fotografije iz ranijeg perioda, u Crnoj Gori se naslijedio. Sada stalno pričamo o manipulaciji novinskom fotografijom, fotomontažama, ali činjenica je - da u Crnoj Gori toga nema'', smatra Vasiljević.
On za naš portal objašnjava da je analizom crnogorske medijske scene, u posljednjih 25 do 30 godina, naišao tek na par slučajeva kada bi zaista mogli da pričamo o manipulaciji vizuelnim sadržajem u cilju postizanja ili sprovođenja neke agende.
''Kod nas se dešava da najveća zloupotreba fotografije u medijima bude zapravo njeno stavljanje u pogrešan kontekst. Samo manipulisanje fotografijom u pravom smislu te riječi skoro da i ne postoji. Jednom se desilo negdje davno da je izmijenjen sadržaj određene fotografije i da je kao takav objavljen u novinama, a dešava se bukvalno na svakodnevnom nivou da se mijenja sadržaj fotografije, nakon njenog nastanka. Ali, takve manipulacije nijesu usmjerene na saopštavanje drugačije istine i stavljanje u pogrešan kontekst, nego su potpuno banalne, tipa, makni mi ovaj logotip'', govori Vasiljević.
Stevo Vasiljević (Autor: Dragan Mijatović)
Kako dodaje, fotografija je sama po sebi informacija, te isto kao što novinar bira iz kojeg ugla će da napiše tekst i koju poruku želi da komunicira, isto tako i novinski fotograf, dok radi fotografiju, donosi čitav niz odluka kako ta fotografija treba da izgleda.
''Najveća manipulacija njome u Crnoj Gori je upravo - njeno objavljivanje u pogrešnom kontekstu. Ono do čega sam došao, posmatranjem i istraživanjem, jeste da posljedica toga nije namjera da se njome javnost pogrešno informiše, već je u pitanju banalno nepoznavanje osnovnih postulata novinske fotografije kao što su - vjerodostojnost, istinitost...'', dodaje Vasiljević.
Fotomontaža se u medijima najčešće koristi kao kolažna ilustracija. Ukoliko je spoj dvije slike jasno prikazan i naznačen, onda je to u potpunosti prihvatljivo. Problem nastaje kada se ne ispoštuje ta granica i kada se čitaocu može činiti da je taj kolaž zapravo originalna fotografija.
NOVINSKA FOTOGRAFIJA BEZ IKAKVE RIJEČI NE VRIJEDI NIŠTA
Kako naš sagovornik ističe, veliki dio problema je standard koji je postavljen - da svaka objava mora imati fotografiju - te se zbog toga svakodnevno, naročito u elektronskim medijima, dešava da novinari i urednici posegnu za bilo čime kako bi ilustrovali tekst.
''Možemo da otvorimo bilo koji crnogorski portal i sigurno ćemo da nađemo makar jedan tekst koji se bavi nasiljem u porodici. U 90 odsto slučajeva uz takav tekst ćemo naći fotografiju koja je pronađena na nekom stok-sadržaju, koja prikazuje skupljene šake osobe koja stoji iznad djeteta koje je pokriveno rukama. Ako vi u tom tekstu ne pišete konkretno o toj osobi i djetetu, a stavili ste takvu sliku uz tekst, vi zapravo čitaoca usmjeravate da to o čemu vi pišete u stvari fizički izgleda tako kao što ste ga slikom predstavili. Ne smijemo da pribjegavamo tome da nađemo prvu sliku s reda i da je "zalijepimo u novinu". Jer, na taj način mi varamo naše čitaoce.
Zamislite da smo umjesto te fotografije postavili zaljubljeni par koji hoda po lijepom, jesenjem sunčanom danu. Da li bi taj tekst onda imao podjednak uticaj kao kada bismo stavili ovu fotografiju? Ne bi! Znači, fotografijom vrlo rijetko može da se ispriča kompletna istina. Ona maksima - jedna fotografija vrijedi hiljadu riječi - potpuno je pogrešna. Jedna fotografija bez ikakve riječi, ne vrijedi ništa. Novinska fotografija je informacija. Ona mora biti i propraćena kontekstualizacijom te fotografije, u smislu informisanja javnosti, što se kod nas ne radi'', pojašnjava Vasiljević.
Potpuno pogrešna praksa u našim medijima je da se kao izvor navede "screenshot/printscreen"; Izvor ne može biti neko ko ti nije dao fotografiju.
Kako dodaje, rijetko fotografija može prevariti čitaoca, uvijek vara pogrešno plasiranje, a za to su odgovorni mediji i jedini način da se čitalac odbrani jeste povjerenje koje neko izgradi prema mediju koji prati.
''Na istom događaju se mogu naći dva fotografa iz dva medija, koji imaju različite agende. Ako je u pitanju protest, jedan fotograf će prikazati da je na skupu bilo na hiljade ljudi, dok će drugi prikazati da ih je bilo jedva hiljadu. Protiv takvog sadržaja se ne možeš boriti, jer su u suštini obje fotografije u potpunosti autentične i tu nema manipulacije. Ali, kako ćemo znati što je zapravo istina. To je već na onome koji konzumira sadržaj da odluči. Koliko sam ja pošten i istinit prema čitaocu, toliko će mi on vjerovati. Povjerenje, integritet i profesionalnost je jedini način preko kojeg čitalac može biti siguran da je fotografija istinita, isto kao da je tekst istinit'', govori Vasiljević.
Kako dodaje naš sagovornik, iako se vraćamo polako na komunikaciju fotografijama, bez teksta ona više ništa ne znači, jer se samoj fotografiji i dalje u potpunosti ne vjeruje.
Postoji čitav niz tehiničkih metoda za utvrđivanje autentičnosti fotografije. Može se tačno znati ko je, čime, kad i gdje, napravio fotografiju. Izuzetak je kada se fotografija preuzme sa Fejsbuka, jer oni kako bi se zaštitili, brišu te informacije.
''Živimo u 21. vijeku. Sada na ulici, čak i nekoj staroj osobi da pokažete fotografiju, ako joj je nešto tu sumnjivo, ona će reći da je u pitanju fotomontaža. Jedini medijski prostor koji odstupa od ovoga je crna hronika i tu se mora biti maksimalno oprezan. Po zakonu, osoba je nevina dok se ne dokaže suprotno, a kada se desi da policija privede pogrešnu osobu i nju mediji uslikaju sa lisicama na rukama, ili sa policijskom pratnjom, ona će zauvjek na medijskoj sceni biti obilježena kao kriminalac'', govori Vasiljević.
Lijevo: Kako je predstavio DF na društvenim mrežama; Desno: Kako izgleda izvorna objavaSADRŽAJ SA DRUŠTVENIH MREŽA DOBIJA NA JAČINI TEK KADA GA MEDIJI PREUZMU
Fotomontaže se najčešće u Crnoj Gori koriste po društvenim mrežama, ali one, smatra Vasiljević, ne mogu imati uticaja na javno mnjenje.
''Moramo prestati da se zaluđujemo time da će neka priča sa Fejsbuka promijeniti stvari u Crnoj Gori. Postoji čitav niz koraka koje vi morate da preduzmete da bi došli do te informacije ili fotografije jer to nije javni prostor. Registracija, lajkovanje, učlanjenje u grupe itd... Kada mediji preuzmu taj sadržaj on postaje javno dostupan i dobija svoju težinu. Ako mediji nijesu odradili ''fact check'' fotografije, kako bi provjerili autentičnost, tek u tom slučaju dolazi do manipulacije javnosti. Mnogi kažu da je fotografija Napalm girl zaustavila rat, međutim pitanje je što bi se desilo da tu fotografiju nije objavio Associated Press i da u pojašnjenju nije opisao okolnosti pod kojima je nastala. Svi mediji bi u suštini ispod svake fotografije morali da imaju legendu sa opisom fotografije i potpisom njenog autora, kako bi čitaocu bilo jasno kada je fotografija nastala i što ona predstavlja, jer na taj način razdvajate i arhivsku fotografiju od konteksta aktuelnog teksta'', smatra Vasiljević.
PRISJEĆANJE: ''Sjećam se, radio sam davno intervju sa sadašnjim predsjednikom Milom Đukanovićem koji je u tom periodu bio prehlađen. Dok smo pričali, pio je čaj. Napravio sam lijepu fotografiju sa dobrom ekspresijom lica, na kojoj se vidjela i šolja čaja koju je tom prilikom držao u ruci. Objavio sam je za agenciju. Sjutradan je intervju objavljen, a u jednoj našoj novini eto slike Đukanovića, koja nije bila vjerodostojna. Primjećujem da nedostaje ona šolja čaja… To je najgrublja povreda standarda i najveća moguća manipulacija, ali je benigna jer hoće li on držati šolju čaja ili ne, ni na koji način nije mijenjala prvobitni kontekst intervjua'', naveo je Vasiljević kao primjer banalne manipulacije iz prošlosti.
