Drugi protest povodom slučaja seksualnog uznemiravanja bivše učenice podgoričke gimnazije Slobodan Škerović Sare Vujisić biće održan danas u 19 sati u Podgorici.
U to ime, a povodom dešavanja kojima svakodnevno svjedočimo, valja ukazati na nekoliko segmenata, presudno važnih za suštinsko razumijevanje i jačanje pokreta otpora koji su pokrenuli dvoje mladih i hrabrih ljudi – Sara Vujisić i Kosta Mijušković.
25Politizacija Sarinog slučaja krenula je odmah nakon otkrivanja. Tokom sedmica za nama, prizemna lavina odbrane neodbranjivog po isključivo političkoj osnovi, doživjela je kulminaciju, pretvorivši se u svakodnevni, institucionalni govor mržnje.
Upravo oni koji javnost optužuju da je sa Radomana Čečovića fokus prebačen isključivo na direktoricu, glavni su akteri tog politički montiranog procesa, čiji je cilj bio zataškavanje slučaja, svođenjem na teren dnevne politike.
Pozadina je jasna – izbjeći odgovornost osobe koja je na samom vrhu piramide odgovornih. A to je upravo Biljana Vučurović, ne zato što je „otmena Srpkinja“, već zato što je minimalnim i gotovo beznačajnim kaznama, s pozicije pasivne posmatračice, faktički odobravala predatorsko „preigravanje“.
Sam pokušaj da se odgovornost direktorice svede na nivo njene nacionalne pripadnosti, razobličava karakter čitavog sistema. Iz navedenog proizilazi sljedeći zaključak – kako bismo izdejstvovali promjene, moramo mijenjati sistem, odnosno, političke elite koje taj isti sistem kreiraju. Od onih čije vršenje vlasti počiva na nasilnim obrascima i koji govore isključivo jezikom mržnje, ne možemo očekivati da pokrenu institucionalni točak promjena.
Zaista, ova priča ne bi smjela biti stavljena u politički kontekst. Ali jeste, nažalost, jer sistemom upravljaju fašisoidnom ideologijom isprani mozgovi. Otud brutalne prijetnje, otud stigmatizacija ne samo Sare, već i drugih djevojčica i djevojaka koje su proživjele ili proživljavaju iste ili slične oblike torture. Takvih slučajeva i poražavajućih primjera sistemskog zataškavanja sve je više. O njima slušamo i čitamo svakodnevno.
Stigmatizacija jedne, automatski podrazumijeva stigmatizaciju svih žrtava, dodatan podstrek na ćutnju zbog sramote i straha, stvaranje osjećaja niže vrijednosti. Upravo to čini vladajuća klika – borbom za politički stečene funkcije opravdava nasilje, svake vrste. Štaviše, javnim prijetnjama ga i legitimiše kao sasvim prihvatljiv i poželjan način obračuna sa onima koji se u ovoj mračnoj realnosti koju živimo usude da dignu glas i ukažu na ugrožena ljudska i građanska prava i pogaženo dostojanstvo, te i svima koji ih u tome podrže.
Kad sistem gradite na anticivilizacijskim obrascima, onda nepoštovanje različitosti postaje ključna polarizujuća tačka i povod za ispoljavanje nasilja. To nije političko, već društveno pitanje.
Kršenje Ustava daleko je opasnije od strogo političkih okvira. Kad rušite ustavnopravni poredak, srušili ste pravnu sigurnost i pravo na jednakost svih građana i građanki. A kad Ustavom definisana vladavina zakona, utemeljena na pravu i pravdi prestane da važi, tada nepravda postaje jedini manir vladanja.
Broj slučajeva seksualnog uznemiravanja, porast vršnjačkog nasilja i nasilja u porodici, te alarmantan broj slučajeva femicida zabrinuo bi svaku odgovornu vlast. Sve, ali baš sve političke i društvene aktere, za početak, podstakao bi na promišljanje i preispitivanje. Međutim, sporadične reakcije svode se na oštre osude i nestaju u blatu dnevnog političarenja.
Nije li to afirmacija mačističkog ponašanja i muške supremacije nad djevojčicama, djevojkama i ženama? Zar upravo sistem svojim nečinjenjem ne prouzrokuje egoizam i osjećaj nadmoći čije posljedice, čak i kad žrtva zatraži zaštitu, mogu imati tragičan epilog.
Niske kazne dodatan su stimulans nasilnicima, među kojima ima i onih koji prođu nekažnjeno. Jer, sve se na kraju svodi na porodično-kumovske veze i pripadništvo istoj političko-ideološkoj bratiji. Umjesto da obrazovno-vaspitne ustanove budu moralno ogledalo mladih generacija, postale su središte vršnjačkog nasilja, pedofilije i predatorstva.
Umjesto da rodna jednakost bude na vrhu liste prioriteta vlasti, u Parlamentu svjedočimo scenama koje ogoljavaju suženu patrijarhalnu svijest, oličenu u primitivizmu, nevaspitanju i uvjerenju da žena nema pravo glasa i pobune samo zato što je žena. No, šta znaju osioni i zadrigli političari četnički profilisanih usijanih glava o bontonu, moralnim kodeksima i ženskim pravima. Pojam mizoginija koriste isključivo pod krinkom nacionalnog kolektiviteta, dok su im sopstveni mizogini ispadi očito sasvim prirodna stvar i dio svakodnevice.
Nasilje nad medijskim radnicima i svakodnevno crtanje meta ustaljena je pojava. No, bojim se da čak i kada je, kao prije par dana, bahati poslanik prema svim medijima pokazao identičan, nasilnički i nekulturan odnos, profesionalna solidarnost izostaje, čak i kad na udaru nijesu samo tradicionalno ovoj vlasti nepodobni mediji.
Ključno pitanje je – đe se možemo osjećati bezbjedno kad nasilje bukti u školama, institucijama, radnom i porodičnom okruženju. Zato se Sarina i Kostina borba tiče svih nas. Zato ona mora prerasti u široki front otpora. Vrijeme je za ujedinjavanje i otpor političkim moćnicima koji vladaju protivno svim zdravorazumskim pravilima.
Ovo je pitanje zaštite ličnog dostojanstva svakog pojedinca i pojedinke, borbe za očuvanje ustavnog poretka kojim su zagarantovana naša ljudska i građanska prava. Ovo je pitanje borbe za istinski građansko društvo u kojem različitosti kao lična svojstva nijesu povod za omalovažavanje i nasilničko ponašanje. Razumom i srcem u borbi protiv bezumlja i nepravde koju nam serviraju oni koji su dodir sa zdravim razumom očito odavno izgubili. U tom mulju spremnost za dijalog ne postoji.
Zato moramo biti glasni i suprotstaviti se nasilnoj polarizaciji. Pokažimo da ne prihvatamo muk i život u strahu, već da želimo sistem uspostavljen na građanskim temeljima. Sistem koji nas štiti, nasuprot sistemu koji nas eklatantno i svakodnevno diskriminiše.
Podignimo glas – za vladavinu prava i pravde, ličnu i profesionalnu sigurnost. Za društvo koje osigurava dostojanstven život, pravo na bezbjednu obrazovnu i radnu sredinu. Institucionalnom nasilju i netoleranciji prema neistomišljenicima, mora se stati na kraj.
Danas ili sjutra, svi smo potencijalne mete. Sara i Kosta su pokrenuli talas, a na nama je da im se pridružimo. Dok su na vlasti ljudi sužene svijesti, nećemo se pomjeriti s mrtve tačke, a normalizacija autoritarnih pojava će se produbljivati. Krenimo u borbu za sistem skrojen po mjeri svih građanki i građana. Moramo se izboriti za promjenu sistema, bez koje nema ni demokratskih praksi, ni strogih zakonskih normi, ni oštrijih kazni.
